Autor: CroExpress/IKA
Hrvatska katolička zajednica bl. Alojzije Stepinac u Schwenningenu, koja djeluje u okviru Hrvatske katoličke misije Rotweil proslavila je u nedjelju 14. veljače blagdan svoga nebeskog zaštitnika. Euharistijsko slavlje predvodio je vojni ordinarij u BiH Tomo Vukšić.
U homiliji je spomenuo rečenicu francuskog mislioca, svećenika i isusovca Teilharda de Chardina koji je u svoje vrijeme je rekao: ‘Svijet će pokloniti svoje povjerenje onima koji mu budu znali pobuditi nadu.’ I u tome je imao posvema pravo! U tom smislu, misleći na povjerenje, koje hrvatski katolici gaje prema Stepincu, čak i u vrijeme dok još nije bio proglašen blaženim, onda se smije kazati, da je to zato, što je on u narodu, na čije je čelo bio postavljen kao biskup, uporno budio nadu, dapače darivao nadu. Nadu, koja je izlazila iz njegove unutrašnje slobode, što ju je hranila snaga njegovih uvjerenja. Blaženi Stepinac pretvorio se u učitelja nade po svojoj vjernosti i umiranju jer je, pavši na hrvatsku zemlju, u njoj umro za sve nas i donio obilat rod. Bila je to nada od koje je on sam živio. Zapravo, bila je to vjera u Isusa Krista i vječni život, koje ne može ugroziti nikakvo trunjenje na zemlji, pa ni ono u zatvorskoj ćeliji u Lepoglavi. Upravo suprotno, to je nada koja je izrasla upravo na tom umiranju, kako bi rekao Isus, naglasio je biskup Vukšić, te podsjetio kako je Stepinčevo pouzdanje u Gospodina zaista bilo čudesno veliko.
U dugoj moralnoj ‘noći’ ljudskoga roda, koja je u ono vrijeme, u obliku različitih nastranih ideologija, stradanja i progona, zahvatila njegov narod i Crkvu, i cijeli svijet, te nadživjela Stepinčev odlazak s ovoga svijeta, mogla ga je održati samo njegova unutrašnja sloboda, iz koje je rasla nada, koju je prenosio i na druge. Njegova nada, koju je utemeljeno gajio, protezala se usporedno i na narodno i na crkveno biće. Znao je da Crkva Kristova živi samo u životima konkretnih ljudi, koji uvijek pripadaju konkretnom narodu. Znao je da nema slobodna vjernika bez slobodna čovjeka, i da nema slobodne Crkve Kristove bez slobodna naroda. Znao je da je Crkva onakva kakvi su ljudi, i da je Crkvi onako kako je ljudima, jer ljudi su Crkva, naglasio je, te podsjećajući na ‘tužni proces’ protiv njega, ustvrdio kako je u cijeloj sudnici jedini posvema slobodan u duši bio upravo Stepinac. ‘A najzarobljeniji bili su upravo oni koji su ga osudili. Dapače, što god je ‘noć’ raznih totalitarizama i svakovrsnih nasilja bivala tamnija, Stepinčeva je zvijezda nade postajala sjajnija’.
No, upozorio je kako danas stojimo pred pitanjem ‘Koje su poruke blaženoga Alojzija nama? Što ga čini aktualnim našoj generaciji vjernika?’
Mirna savjest je najljepša zastava, a čisto srce najdraži grb, koje se može istaknuti kao najbolju legitimaciju katoličkoga vjernika u bilo kojemu narodu. Mirna savjest i čisto srce, koji su Stepincu omogućili da svijetli u onom mraku, poziv su za nasljedovanje, istaknuo je kao prvu poruku propovjednik.
Drugo, Stepinac je bio osuđen i zato što se hrabro suprotstavio pokušajima da se u Katoličkoj crkvi među Hrvatima izazove neposluh prema Svetom Ocu Papi i tako naruši crkveno jedinstvo. On ne samo da nije prihvaćao takve pokušaje već je, nastojeći da sveta, apostolska i katolička Crkva zaista bude također jedna, postao svijetli primjer mučenika jedinstva Crkve. Stoga Stepinac, kao graditelj jedinstva Crkve oko njezinih zakonitih poglavara, jest primjer za nasljedovanje u svako vrijeme. Osim toga, Stepinac je živio u vrijeme kad su mnogi nevini stradali, među kojima su neki umirali na način kršćanskih mučenika te stoga zaslužuju čast oltara. Na nama je da ih otkrijemo i ponizno Crkvu uvjerimo u njihovu svetost. Stoga je Stepinčevo proglašenje blaženim poziv svima nama da to zauzeto radimo,poručio je propovjednik.
Na kraju homilije biskup je postavio pitanje ‘Zašto smo uvjereni da je Stepinac svetac?’
Dakle, vjerujemo da je Alojzije Stepinac svetac, i da će svecem biti proglašen kada to Providnost bude htjela, zato što je njegova savjest bila čista i mirna. U to smo uvjereni, posebice nakon što je to dokazano i u vrlo strogim crkvenim istraživanjima. Vjerujemo da je svetac također zato što je u svom životu u vrlo visokom stupnju ostvario blaženstva Isusova (Mt 5,1-12). Bio je ‘siromašan u duhu’, jer je ponizno priznavao, da je iz Božjih ruku primio sve. Bio je ‘ožalošćen’ zbog poniženja i nasilja, koja su nanošena Bogu, ljudima i Crkvi. Bio je ‘krotak’ po svom duhovnom asketskom životu. Bio je ‘gladan i žedan pravde’ za svakoga čovjeka, za svoju zemlju i svijet. Bio je ‘milosrdan’ prema bijednima i progonjenima, a odlučan prema moćnima za vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata. Njegova duhovna borba za ‘čisto srce’ omogućila mu je da bude jedan od najvećih ‘mirotvoraca’ svoga vremena. A bio je i ‘progonjen zbog pravednosti’, ali je ustrajao kao svjedok evanđelja i život završio kao mučenik. Stoga vjerujemo da je njegovo Kraljevstvo nebesko! Vjerujemo da je svetac zato što je mnogo, dugo i na razne načine trpio za istinu i Isusovo Evanđelje, i zato što je učinio sve, što je mogao u onim okolnostima, da se zaštiti svako Božje stvorenje i da se poštuju temeljna prava svakoga čovjeka, a da ni u jednom času nije popustio ni pred strašnim prijetnjama ni pred zavodljivim obećanjima, niti je imao straha, ni ozlojeđenosti ni mržnje prema svojim progoniteljima. Vjerujemo da je svetac i zato što se tijekom istraživanja nije našlo ništa, ni u njegovu životu ni njegovu djelovanju, ni dok je bio na slobodi ni u zatvoru, što bi moglo povrijediti nastojanja usmjerena prema jedinstvu kršćana u skladu s Isusovom molitvom ‘da svi budu jedno’ (Iv 17,21). To vjerujemo također zato što je Stepinac u naše dane ponovno višestruko nepravedno napadan i optuživan. Tako se nastavlja njegovo mučeništvo, koje on, blaženik u Nebesima, tako vjerujemo, i ovaj put prihvaća krotko, s povjerenjem u Božju Providnost i s molitvom ‘da svi budu jedno’. Upravo zato radujemo se i kličemo: Velika je plaća njegova na nebesima,zaključio je biskup Tomo Vukšić.
Datum objave: 15.02.2016.
