Mi smo Hrvati bili pomalo ponosni što smo, osim Turaka i Srba, imali najveću medijsku nazočnost u izvandomovinskoj Europi, naime što su u Njemačkoj tiskane hrvatske inačice dvaju dnevnih novina Večernjeg lista i Slobodne Dalmacije, a nekoliko tjednika dolazilo je svakoga vikenda u brojne prodavaone tiskovina od Švedske do Španjolske i od Irske do Bugarske.
To se promijenilo predprošle godine kad su obustavljena inozemna izdanja Slobodne i Večernjaka, a da nismo saznali prave razloge zašto se to dogodilo. Hrvatski tjednik i Globus i dalje stižu na kioske, dok ostalih hrvatskih tjednika nema u inozemstvu, a mogli bi se obilno prodavati kao recimo Glas koncila.
Uvjereni smo da bi i Vijenac našao zainteresiraneč itatelje jer starih gastarbajtera s osnovnom školom više nema dok su novi zainteresirani ne samo za šport i politiku nego i kulturu. Obustavom izlaženja inozemnih inačica Slobodne i Večernjaka hrvatski su novinski izdavači srušili dva medijska mosta između domovine i dijaspore. Šteta jer je to ne samo financijski nego i politički gubitak za Hrvate kao narod, a to odgovorni u te dvije novinske kuće kao da ne znaju i ne osjećaju.
Bogu hvala još djeluju internetski portali kao što je CroExpress koji uz velike financijske i ljudske napore izlaze prateći društveno, kulturno i vjersko življenje hrvatske dijaspore. Velika je šteta što odgovorni političari u Hrvatskoj ne žele shvatiti koliko su važni ti mediji i pomoći im barem toliko koliko dobivaju oni s adresama u domovini. Moglo bi se reći da su ti vanjski mediji bliži životu iseljeništva nego domaći. Netko bi ovo pitanje trebao postaviti u Hrvatskom Saboru kako bi CroExpress i njemu slični mogli izlaziti bez golemih materijalnijh i inih žrtava.
No postje još neki medijski mostovi koje u inozemstvu nije moguće kupiti ali su pristupačni domaćoj publici iz kojih ona može donekle saznati kako politički i kulturno diše hrvatsko iseljeništvo. Riječ je o Hrvatskom iseljeničkom zborniku i mjesečniku Matica o kojima ćemo navesti nekoliko rečenica jer to više nego zaslužuju; prvi se može označiti pravom malom enciklopedijom kulturnog i političkoga života u dijaspori, a drugi vrlo informativnim štivom o istoj tematici pa i šire. Hrvatski iseljenički zbornik podjeljen je na rubrike Znaci vremena, Kroatistički obzori, Mostovi, Povjesnica, Duhovnost, Baština, Znanost i Nove knjige s gusto tiskanim prilozima domovinskih i iseljeničkih autora na 439 stranica. Daleko bi nas odvelo ako bismo naveli samo naslove svih priloga pa ćemo se ograničiti na one koje smatramo najvrijednijima, pri čemu istićemo da je taj odabir skraćen zbog pomanjkanja prostora, pa stoga molimo za oprost one koje ne ćemo spomenuti.
Ne toliko za dijasporu koliko za domovinsku Hrvatsku važno je saznati od kojih koristi su hrvatska učlanjenja u Europodručje i Schengenski prostor jer ih to neposredno pogađa, a zloguka proročanstva da je time naša Republika odustala od svoga suvereniteta tek su manjim dijelom istinita. O tome u Zborniku piše Davor Ivo Stier (HDZ) dok je mnogo tužnija tema demografsko nazadovanje Hrvatske iz pera Nenada Pokosa.
Od velike su važnosti prilozi o nastavi hrvatskog jezika i kulture u dijasporskim zajednicima više autora jer jezik i kultura čine osnovicu hrvatskoga identiteta ponešto ugrožena u inozemstvu. Ivana Hebrang Grgić, Walter F, Lalić Vori, Vesna Kukavica i Snježana Radoš izvješćavaju o djelovanju medijskih mostova domovina-dijaspora kojih nema dovoljno ali oni koji djeluju bivaju sve uspješniji. Ivica Miškulin osvrće na na znanstveno djelovanje kao povjesničara prvog hrvatskoga predsjednika Tuđmana, Vinko Grubušić sjeća se jednog vrlo burnog slavističkog kongresa u Americi, Gojko Borić opisuje svoje susrete kao noivinara sa značajnim stranim i domaćim ličnostima. Branka Pavić Blažetin smatra da je časopis Hrvatski glasnik postojan čuvar vjerskog identiteta Hrvata u Mađarskoj no po našem mišljenju takvu ulogu imaji i ostale vjerske publikacije u hrvatskoj dijaspori prema saznanju da gdje djeluju naši franjevci tamo se hrvatstvo ne gubi, baš obratno širi se i učvršćuje.
Željko Holjevac podsjeća na dvjestotu obljetnicu rođenja Ante Starčevića, a Marijan Lipovac na reformatora hrvatskoga pravopisa Ljudevita Gaja . I na kraju Zbornik donosi recenzije nekoliko znanstvenih knjiga o hrvatskoj problematici objavljenih u inozemstvu. Sve u svemu valja reći da je ovaj Zbornik kao i ostali predhodni izvrsno štivo koje se čita gotovo cijelu godinu i koje bi u svojim knjižnicama trebale imati sve hrvatske dijasporske zajednice .
S ništa manje pohvale treba spomeniti mjesečnik Maticu koji izdaje Hrvatska matica iseljenika s novim dvobrojem pod uredničkom palicom Jelene Badovinac Dimitrijević. Ovogodišnji dvobroj tiskan je s nešto privlačnijim izgledom, posebno važnim za starije ljude koji radije čitaju veća slova i gledaju ljepše slike, posebice u koloru. Od priloga ističemo intervju s hrvatskim premijerom Andrejom Plenkovićem kojemu je ipak trebalo postaviti pitanje o vječnom sukobu predsjednika republike Zorana Milanovića i njega, sukobu koji ruši ugled Hrvatske u inozemstvu, a to je pitanje izostalo. U drugim prilozima možemo mnogo toga saznati o gospodarskom nsapredku Lijepe naše i o njezinoj brizi za Hrvate u Bosni i Hercegovini i Srbiji.
I na kraju spomenimo Vijenac od 9. ožujka u kojemu je pet stranica posvećeno velikoj hrvatskoj skladateljici Dori Pejačević koja je ušla na svjetski kompozitorski Parans s velikim zakašnjenjem na kojemu nažalost gotovo nema zabilježenih ostalih naših glazbenika, a zaslužuju da budu uvršteni u slavenske kompozitore kao što su to brojni Rusi i Česi. Očito se i na tom području vidi nedostatak naše vanjske kulturne promidžbe koja se iscrpjuje u dvobrojevima časopisa Most – The Bridge koji objavljuje uglavnom prijevode naše poezije, nečega vrlo ezoterična za mali broj znatiželjnika, dok su ostale kulturne parcele strancima nepoznate i sve dok ne dobijemo jedan dvomjesečnik sa svim špartama kulturnog stvaralaštva ostat ćemo u tome pogledu terra incognita, a to ne bismo smjeli dopustiti jer i kultura spada u vanjskotrgovačku aktivnost svake zemlje pa i Hrvatske.
Kad su za vrijeme Drugog svjetskoga rata neki britanski ministri predložili starom premijeru Winstonu Churchillu da se u korist obrambenog resora skrati proračun ministarstva kulture on je odgovorio: Gospodo, a za koga se borimo ako ne za kulturu, i onda je taj resor sačuvao svoj novac. Ono što je važilo za ratne dane važi i za mirnodopske, to više što nas ruska invazija na Ukrajinu ponovno podsjeća kako smo debelo ušli u hladni rat s mogućnošću da se pretvori u topli.
Autor: Gojko Borić/Köln Datum objave: 03.04.2023.
