Nepokretni starac već tjednima leži sam u kući bez grijanja i vode. Nuždu obavlja u krevetu. Preživljava samo zahvaljujući pomoći mještana. Ne događa se to u nekoj divljini, pustoši, već na rubu metropole.
Priču o 75-godišnjem Mijatu Čorluki, koji je pao i ostao nepokretan te ubrzo vraćen kući, gdje leži već gotovo mjesec dana, donosi reporterka Provjerenog Ema Branica. Pogledajte video OVDJE!
U studenom je 75-godišnji Mijat Čorluka pao i ostao nepokretan. Odveden je na hitnu i smješten u zdravstvenu ustanovu. No kako je to ipak zdravstvena, a na socijalna ustanova, nakon nekoliko tjedana vratili su ga kući.
Mještanin Marijan Komušanac Mijata obilazi više puta dnevno, naloži mu vatru i donese hranu. I liječnica i susjedi mjesec dana mole nadležni Centar za socijalnu skrb da ga hitno zbrine. Centar šalje dopise, ali pomaka nema. Apsurd je u cijeloj priči to što je sustav Mijatova psa zbrinuo za dva dana, dok on leži nepokretan već gotovo mjesec dana.
Sam samcat, bez igdje ikoga, ostavljen na milost i nemilost poznanika. U kući bez vode i sanitarnog čvora. Nepokretan. S malom peći koja grije pod uvjetom da netko u nju stavi drva, a on ne može iz kreveta.
”Da mi nije njega, ja bih umro”
”Nemam nikoga. Da imam ikoga, lako bi bilo. Nemam nikoga”, kaže Mijat. No postoji ipak čovjek zbog kojega preživljava, a to je Marijan. ”Da mi nije njega, ja bih umro”, kaže Mijat. Marijanu je teško gledati ga takvog, kaže: ”Psa mi je žao, a kamoli čovjeka! Zovem Dumovec, za dva dana dolaze po psa, a on je tu 21 dan.”
Sustav je obaviješten i ništa se ne događa.
Svaki dan Marijan obilazi Mijata tri puta. Nosi mu sve što je potrebno. Do studenog je Mijat bio koliko-toliko pokretan, a onda je doživio nezgodu. Pao je iza kuće i tako ležao satima na hladnoći. Na travi ga je našao upravo Marijan i pozvao hitnu pomoć, koja ga je odvela na Rebro. Kasnije je bio u Klenovniku, a onda su nepokretnog čovjeka vratili u kućicu bez vode i grijanja. Da ga vraćaju, nisu nikome javili, kaže Marijan. Nije imao ni ključ, pa je sanitet zvao vatrogasce da obiju vrata.
Marijan pokušava napraviti najbolje što može, a to je jedino presvući Mijata i vratiti mu barem minimum dostojanstva. Mijat je bez primanja, oduvijek je teško živio uz pomoć nećaka koji je sada bolestan i ne može se skrbiti o njemu. Supruga mu je preminula prije 10 godina.
Što je i koliko potrebno da se ustanovi kako čovjek ne može samostalno živjeti?
U otpusnim pismima stoji da je odbio smještaj u udomiteljsku obitelj, no on tvrdi suprotno, a sve i da je odbio misleći da će se već nekako snaći, u više od 20 dana moglo se ustanoviti da čovjek ne može samostalno živjeti.
Liječnica obiteljske medicine Nataša Vukojević odmah je pokušala stupiti u kontakt s nadležnim centrom za socijalnu skrb, ali nije dobila nikakvu povratnu informaciju koja bi ukazivala na to da će se nešto riješiti. Marijan i njegova obitelj obavijestili su mjesni odbor, pučku pravobraniteljicu, pisali posvuda ne bi li se Mijatu pomoglo jer treba 24-satnu skrb.
Prijašnjih godina nuđen mu je iz Centra smještaj u udomiteljskoj obitelji, no kao i većina starijih dok su pokretni, i on je računao da će se nekako snaći i smještaj odbijao, ali sada je situacija bezizlazna. On bi, kaže, želio u dom.
Čeka već gotovo mjesec dana, susjedi se pitaju nema li Centar neki hitan smještaj za takve slučajeve. Provjereno je to pitanje postavilo nadležnom centru, ali na to pitanje nisu dobili odgovor.
Mijat je dobivao hranu i materijalnu potporu Centra za socijalnu skrb, ali sada mu ni dostava obroka ne može pomoći s obzirom na to da nepokretan ne može do nje, a Vukojević kaže: ”Patronažna sestra bila je nekoliko puta, pisala je izvještaje, ja sam tražila njegu u kući. Na kraju nas je ta kućna njega ustanove odbila jer je trenutačno sestra koja izlazi na teren bolesna.”
Koliko je onih koje samo nađu kad je prekasno?
Liječnica je konačno dobila odgovor specijalne bolnice koja bi ga primila makar na minimalnih 14, a maksimalnih 30 dana, ali to nije rješenje jer ako mu Centar ne pronađe smještaj, opet će završiti nemoćan u nehumanim uvjetima.
Centar tvrdi da traže smještaj. Naime, kako su kazali za Provjereno iz Hrvatskog zavoda za socijalni rad: ”Intenzivnim savjetodavnim radom s korisnikom napokon je pribavljena njegova suglasnost za smještaj tek krajem prosinca 2022. godine. Po dobivanju suglasnosti upućeni su žurni zahtjevi za smještaj na više od 50 ustanova – domova za stare i nemoćne osobe, u cilju što brže realizacije smještaja te očekujemo da će se adekvatna skrb osigurati prije njegova otpusta iz zdravstvene ustanove.”
Uz sav napor mještana i liječnice nije se uspjelo naći trajno rješenje za nemoćnog starca u gotovo mjesec dana jer sve počiva na dopisima. A Mijat nema vremena čekati jer i da ima vode u kući, ne bi se sam mogao napiti.
Koliko je još takvih ljudi u Hrvatskoj? Onih koji nemaju nekog svog Marijana, onih koje samo nađu kad je već prekasno? Nismo zakazali kao društvo, ali kao socijalna država itekako jesmo.
Autor: CroExpress, Dnevnik.hr Datum objave: 20.01.2023.
