na putu snova

Sad je posve očito da generacija hrvatskih nogometaša koju na terenu u nogometnom boju predvodi Luka Modrić, ne pobjeđuje i ne postiže uspjehe samo umijećem nogometne igre.

Ova hrvatska nogometna reprezentacija ne pobjeđuje bez tog umijeća. Ima ga na najvišoj usporedivoj razini. U natjecanju je nemoguće biti konkurentan bez umijeća, koje ne smije zaostajati za suparničkim.No, mnogi natjecatelji imaju ili jednako usporedivo, ili čak u nekim elementima i trenutcima veće umijeće, mjerljivo pojedinačno i skupno veće, ali ne uspijevaju ostvariti najveće uspjehe, ili, kako se često vidi i kaže – prekoračiti čarobnu granicu, koja razlučuje najveće od velikih.

Generacija Luke Modrića definitivno ima nešto nedokučivo svakodnevnim, nimalo nebitnim mjerama, nešto transcendentno. To što oni rade definitivno je nemoguće izdvojiti iz socio-kulturološkog identitetskog konteksta iz kojega su pošli i na kojemu su rasli, stasali i nastali. Dječaci koji su na svoj životni put krenuli ispod Velebita, gdje su preskakali kamenje i škrape za ovcama i prkosili divljini, nosili se sa strahom, suočavali se s odgovornošću vratiti ovcu ili kozu u večernji tor u smiraju dana, dječaci koji su nosili biljeg Kraljeve Sutjeske, epsku priču o opstanku naroda usprkos svemu životnom i povjesnom, dječaci koji su u obiteljskom domu u Beču, Münchenu, Salzburgu ili u zagrebačkom kvartu daleko izvan blještavila tih metropola i Donjeg grada tražili svoj put u pričama i legendama roditelja, usporedivi su samo s mladićima koji su 1991. godine stali u obranu svoga naroda.

Tim dječacima, njima koji su uspjeli opstati i ostati na tom putu snova, a samo su kao i u svemu najbolji uspjevali, trebao je u jednom trenutku čovjek koji će razumjeti njihov put ispod velebitskih vrleti i Kraljeve Sutjeske, zagrebačkih periferija i zadarskih legendi o Jošku Skoblaru. Došao je, a bio je autsajder kao i oni na početcima.

Zlatko Dalić.

Sličan je put prošao. Za razliku od njih, od Luke, Rakete, Lovrena, Perišića, Livog ili Gvardiola, nije u trenutku dolaska među njih ni izbliza imao takve uspjehe u svojoj biografiji.

Dokazivao se u konkurentnom polusvijetu, uspjevao, iskazivao poštovanje Arapima učeći njihov jezik, iako nije morao i iako je bio u tom svijetu i društvenom okruženju zvijezda u sazviježđu. Nije bio u trenutku kad je stao pred neke od najboljih nogometaša svijeta, Modrića i Rakitića primjerice, ni blizu dobar i uspješan trener, kakvi su bili oni nogometaši, ili kakvi su bili njihovi treneri u Realu i Barceloni.

No, shvatio je da su oni tamo igrali za slavu, novac, egzistenciju, nošeni natjecateljskim duhom i za zahvalnost klubovima, gradovima i masama koje su im dale priliku. Dalić im je znao reći i posvjedočiti da zajedno, svi ti dječaci s različitih puteva imaju nešto veće od svega s čim su se do tada suočavali. Bili su Hrvati.Čisto sumnjam da bi Dalić ovako uspješno kako vodi reprezentaciju Hrvatske mogao voditi Real Madrid, čak i da ima jedanaest, ili dvadeset mjerljivo najboljih nogometaša svijeta na pozicijama na kojima igraju.

Moguće da bi, ali sumnjam, jer kriteriji vođenja Reala ili Barcelone, taj prag iskoraka od velikih među najveće u tim klubovima, nije isti kao u reprezentaciji Hrvatske.Dalić je u Modriću, Rakitiću, Lovrenu i dečkima prepoznao ono nedokučivo, što se ne može utrenirati uoči natjecanja, jer je u biti samo to i imao snažnije od konkurencije. Imao je i nužno trenersko umijeće, ali, bilo je nužno da se susretnu i objedine te transcendencije, kako bi bile nadmoćnije na nogometnom natjecanju od jednako dobrih ili čak boljih pojedinačnih ili kolektivnih nogometnih timova.

Uspjesi Hrvatske nogometne reprezentacije, kao i padovi, ali uspjesi pogotovo, jer uveliko iskaču iznad mjerljivih okvira nogometnog sporta, nisu objašnjivi studijskim analizama, stručnim taktičkim ekspertizama ili svjedočenjima sportskih velikana iz različitih epoha.Hrvatska je u Engleskoj 1996. godine imala nogometaše koji su bili posve ravnopravni i u mnogo čemu bolji, a i gladniji uspjeha od konkurencije, imala je tu, samo još konkurentniju generaciju u Parizu 1998. godine, i po mjerljivim parametrima, postigla je velike uspjehe.

No, nije bila u toj transcedenciji usporediva s ovom današnjom reprezenracijom. Nogometaši jesu, ali treneri i rukovodstvo – nisu. Blažević i kompletno rukovodstvo, ali i pretežit udio nogometaša, bili su produkti jugoslavenskog socio-kulturološkog mentalnog kruga, pa, koliko god se njihovo, vrlo vjerojatno istinsko hrvatsko osjećanje uzdizalo na pibjedničkoj državnoj i vojnoj epopeji, negdje u prikrajku njihovih vizija čučao je provincijalizam, pogubno sidro koje recimo nije dopuštalo pobjedu nad Njemačkom u Manchesteru ili Francuskom u Parizu. A sve nogometno je bilo spremno za taj iskorak od velikih na Olimp.

Zašto?

U čemu se to vidi?

Lider reprezentacije Blažević je i u Manchesteru i u Parizu polazio od toga da je konačan uspjeh biti tu gdje je bio. Nije vjerovao utoliko više nije vjerovao, koliko je veličao biti tu gdje se našao. Ne može čovjek koji u polufinalu Svjetskog prvenstva s Francuskom, na glavi, pred milijardama ljudi na glavi drži kapu francuskog žandara umjesto crvene beretke svojih pobjedničkih brigada utkanih u postojanje grba, zastave i himne pod kojom nastupa, ako već želi kapom poslati poruku svijetu, ali prije svega svojim nogometašima na terenu, poslati poruku kojom se dolazi na Olimp. Ne može. To je egzibicija, laž, provincijalizam zbog koje Jugoslavija, usprkos tome što je imala u puno trenutaka ponajbolje nogometaše u svijetu nikada nije bila bolja od prosjeka, često je bila daleko ispod.

Na laži i prevari nikada nitko nije uspio, a pogotovo nikada nitko ne uspijeva prisvajajući tuđe vizije. Zato Ćiro Blažević, koliko ga god veličali, nije mogao iskoračiti. On je u ondašnjim okvirima uspio pobjediti s Dinamom, jer je tada manje kalkulirao, nije imao što izgubiti, a motivacijski element nije bio nužno suprotstavljen jugoslavenskim okvirima. U njima je uspio, ali iznad toga to što je imao, a to je palanačka narav, nije mogao. Ni on, ni nogonetaši, ni rukovodstvo.

Dalić, Modrić, ali i rukovodstvo saveza, doduše značajno manje bitno, su nastali i postali na hrvatskom putu.Bez izuzetka.Nema virusa laži, ne boje se sebe i vjeruju u to što ih je obilježilo. Zato uvažavaju suparnike, ne slave svoje pobjede ponižavajući poražene, ne traže alibi u drugima, sudcima, zavjerama kad gube utakmice. Zato s izgubljenom utakmicom ili primljenim golom ne gube vjeru, jer znaju, baš svi da ispod kamenitih vrleti i vučijih očnjaka moraju vratiti stado u tor, da je tada posao uspješno završen.

Njima ne treba znamenje Reala, domaćina Katara, Londona ili Beča da bi ih svijet prepoznao. Oni znaju da ih svijet prepoznaje po tome što jesu, a jesu Hrvati. I oni čine kvalitetu u simbolima Madrida, Londona, Münchena. Ne boje se isticati zahvalnost Bogu, Gospi, hrvatskom narodu, ne treba im kapa francuskog žandara, ili danas – ukrajinskog borca za slobodu. Ne predstavljaju se ničim izuzev sobom i svojim.

Hrvatskim.

Nisu im usporedni vrhunci Srbija i Beograd kao u neposrednom postjugoslavenskom provincijalnom kontekstu, niti stereotipska Njemačka, Engleska, Brazil. Oni se ne natječu za Modrićevu titulu, niti za Dalićevu. Njima je kriterij Nebo. I na njemu Hrvatska – imaju viziju. I vjeruju bez izuzetka da to mogu ostvariti.

To su svi imali u sebi, a to im je objedinio Dalić. Zato su nepobjedivi samo nogometnim umijećem. Jedino bi mogli sami sebe zaustaviti, ali u njihovom mentalnom sklopu toga više nema. Današnju hrvatsku reprezentaciju bi mogao pobjediti samo netko tko ima snažnije od Dalićevih momaka ono – transcedentno, uz veće nogometno umijeće. Takav mora imati i jedno i drugo. Ja takvog u Kataru ne vidim.

Autor: Politički komentator i publicist, urednik i voditelj emisija 'U ime naroda' i 'Kreatori istine' Datum objave: 14.12.2022.