Isusova izreka kako nitko nije prorok u svojoj zemlji naveliko se obistinila u karijeri posljednjeg generalnog sekretara Sovjetske komunističke partije (boljkševika) i predsjednika Sovjetskoga Saveza Mihaila Gorbačova, ( 1931.-2022.) koji je prošli tjedan preminuo u jednoj moskovskoj bolnici i nekoliko dana kasnije pokopan, a da ruska javnost, (ako takova uopće postoji) nije o tome previše vodila računa pa su vladajući označili njegov pogreb „poludržavnim“, a oporba je silom prilika stajala sa strane kao da se to nje ne tiče.

U slobodnom zapadnom svijetu Gorbačov je i nakon odlaska s vlasti uživao veliko poštovanje pa ga se smatra jednim od najvećih državnika 20. stoljeća koji je unatoč svim svojim porazima upisan u trajno kolektivno sjećanje demokratskih naroda kakvo zaslužuju samo rijetki velikani.

U samoj Rusiji Gorbačov je odmah nakon odlaska s vlasti smatran nevrijednim poštovanja jer da je najveći krivac za propast „slavnog“ Sovjetskoga Saveza što je veliko izvrtanje istine jer komunistički državni gigant umro je „prirodom smrću“ sasvim pogrješne politike svoje okoštale nomenklature u svim segmentima života. Sovjetskom sustavu nije bilo lijeka, a sam Gorbačov je svojom politikom „glasnosti“ (sloboda medija)  i „perestrojke“ (preobrazbe sustava) sve pokušao da ga spasi, no uzalud.

Pred sam gospodarski kolaps SSSR-a trojica republičkih sekretara sovjetske Partije dogovorili su se o mirnom razlazu sovjetske države što je s odobrenjem prihvaćeno u zapadnom svijetu koji je nešto kasnije sa zaprepaštenjem gledao raspad komunističke Jugoslavije ne znajući kako da spriječiti Srbe u nasilnom prekrajanju granica sa ciljem stvaranja Velike Srbije kakvu danas u ruskom slučaju želi stvoriti moskovski vlastodržac Vladimir Putin. On je s više „uspjeha“ ponovio Miloševićev scenario podvrgnuvši Ruskoj Federaciji Bjelorusiju i osvojivši dijelove Gruzije i Ukrajine što još nije završeno i moglo bi trajati godinama sve dok Moskva ne zadovoljni svoje goleme teritorijalne apetite koji se protežu i na države članice NATO-a.

S pravom se može reći da je Putinova Rusija prava suprotnost Rusije kakvu je zamislio Gorbačov no koja se nije ostvarila, među ostalim i radi toga što je on vjerovao u mogućnost reformiranja Sovjetskoga Saveza, dakle ništa manju utopiju od one boljševičke ali sa suprotnim sadržajima.

Mihail Sergejevič Gorbačov rođen je u mjestu Privolje na jugu Rusije, studirao je u Moskvi dok je postao član Kompartije u provinciji da bi kasnije u glavnom gradu goleme države postigao najveće uspone u političkoj karijeri zahvaljujući potpori partijskoga ideologa Suslova i šefa tajne službe Andropova. Već kao član Politbiroa KP Sovjetskoga Saveza istakao se nekim naprednim prijedlozima pa je nakon smrti nekoliko vodećih članova Partije god. 1985.  postavljen za generalnog sekreta CK KPSS-a. Njegov uspon na ljestvici vlasti bio je više slučajan nego planiran jednostavno radi tromosti vladajućih staraca na vrhu Partije koji su navodno htjeli pomladati vodeći kadar.

U CK bio je zadužen za poljodjelstvo ali i sam nije znao što mu je tu činiti. Preuzeo je osim partijskih i vrhunske državne funkcije vjerujući da će preko njih lakše provesti svoje zamisli no i to je bilo iluzorno jer ne samo državno-partijski aparat nego i narod nije bio spreman na političke promjene. U svakom slučaju dolaskom Gorbačova na vlast ukinute su neke preprke između vladajućih i naroda, on sam pristupio je ljudima na ulicama i trgovima tražeći dijalog. U početku njegove vladavine mnogi su intelektualci izgubili strah, počeli su otvoreno govoriti i pisati ono što su stvarno mislili. No bilo je i njegovih protivnika koji su mu spočitavali oklijevanje i nesigurnost u vladavini jer da Rusi navodno trebaju „knutu“ da bi mogli funkcionirati.

Mnogo veće uspjehe Gorbačov je postigao u vanjskoj nego unutarnjoj politici 

God. 1987. potpisao je s američkim predsjednikom Reaganom sporazum o uništenju zaliha nuklearnih raketa srednjega dometa, a tijekom dviju godina kasnije naredio je povlačenje sovjetskih trupa iz Afganistana koje su u toj zemlji također bile isto toliko neučinkovite kao i postrojbe NATO-a. Krajem osamdesetih godine Gorbačov je zapovijedio povlačenje sovjetskih trupa iz nekoliko istočnoeuropskih država u kojima su na izborima pobijedile demokrarske stranke. Sredinom 1990. Gorbačov je pristao na ujedinjenje Njemačke od kojega su zazirali i neki zapadni državnici kao francuski predsjednik Mitterand i britanska premijerka Thatcher. Nijemci mu to nikad ne će zaboraviti. Odjek njegove smrti u Njemačkoj daleko nadmašuje slične žalopojke u ostalim zapadnim državama no izvan tih emocionalnih zahvalnosti svi se Zapadnjaci slažu u ocjeni da se Gorbačova može nazvati Antiputinom.

Mihaila Gorbačova se unatoč svim njegovim neuspjesima može smatrati jednim od najvećih državnika i političkih reformatora 20. stoljeća. Zahvaljujući njemu obustavljen je hladni rat između Istoka i Zapada, ubrzano je propadanje komunističkoga bloka i naravno Sovjetskoga Saveza dok su milijuni ljudi u bivšim socijalističkim državama napokon dobili davno žuđenu demokraciju i slobodu gotovo bez kapi krvi zahvaljujući kratkotrajnoj politici bivšeg sovjetskoga vođe. 

Sve to sada stavlja u pitanje ruski vlastodržac Vladimir Putin no herojska obrana Ukrajine pokazuje da mu povratak na stanje kakvo je postojalo prije Gorbačova ne će uspjeti. Ukrajinci će skupo platiti svoju slobodu i neovisnost i time istovjetne vrijednote zapadnoga svijeta, a da će to biti tako, ponovno naglašavamo, zasluga je i nedavno preminulog Mihaila Gorbačova, državnika koji je vjerojatno prerano rođen u jednoj zemlji koja još nije bila spremna na temeljite političke promjene na bolje.

Autor: CroExpress, Gojko Borić/Köln Datum objave: 04.09.2022.