Autor Mišo Perak/Posavina.org
Davnih osamdesetih godina odlazi Pero Jagustin ‘Grga’ u Švicarsku, zemlju za koju mnogi smatraju da je ‘obećana’, a oni s težnjom da ‘pobjegnu’ iz Lijepe naše stavljaju je vjerojatno na vrh popisa željenih destinacija.
No po priči Pere i Kate Jagustin, a i drugih koji su tamo proveli desetljeća života ne bi se baš složili s tim. Švicarska jest lijepa i bogata zemlja, ali ujedno i iscrpljuje čovjeka. Daje mu posao i novac, ali mu uzima osobnost i dušu.
Pero Jagustin je ugledao svjetlo dana 9.6.1960. godine te se veoma mladi ženi i zasniva obitelj s Katom Kovačevivić rođenom 14.10.1957. iz Ade. U zajedničkom životu Bog im daruje troje djece i to: kćerku Anđu rođenu 5.6.1980, zatim kćerku Marijanu rođenu 27.10.1983. i nakon pet godina sina Marka rođenog 13.11.1988. godine.
Iako mnogi misle da se od ljubavi i zraka može živjeti, Pero i Kata su brzo shvatili kako zajednički život nije lagan i jednostavan u domovini u kojoj čovjek nema stalno zaposlenje.
Iako je Pero do tada svakodnevno radio i učio svoj zidarski zanat ipak to nije bilo dovoljno za prehranjivanje peteročlane obitelji. Posla je bilo, ali ne i novca. Mještani su najradije razmjenjivali radnu snagu, a ako treba ići od kuće onda bi barem išli u neku od obećanih zemlja.
I tako Pero dolazi u Švicarsku. Samim dolaskom vrlo brzo je shvatio da to nije ono o čemu su mu drugi godinama pričali. Pero dolazi 1984. godine u švicarske visine i kanton Valis u Saas Fee i hotel ‘La Ferme’ i tu uz pomoć svoga šogora dobija radno mjesto pomoćnog kuhara.
Kao i mnogi drugi radio je od jutra do sutra. Posla je bilo a s tim se i zarađivalo.
Međutim, ubijala ga je svakodnevnica i samački život. Bez supruge, bez djece i obitelji nije bilo lako, ali moralo se. Godine su prolazile pa je i taj način život postajao lakši.
Gospodnje 1986. godine na zagovor sestre Zore Pero iz brdovitog Valisa dolazi u kanton St. Galen i mjesto Rebstein kod gospodina Franz Büchela kao zidar i tu usavršava svoje znanje koje davno započeo u posavskoj ravnici.
S obzirom da je Pero ovaj posao više volio, a bio je i bolje plaćen svidjelo mu je se to radno mjesto. Ubrzo je Pero počeo graditi obiteljsku kuću, a supruga je odgajala svoju dječicu, a onda dolazi rat.
Vrijeme pakla i užasa.
Sve moraš ostaviti i krenuti tamo gdje nikada nisi bio niti na to mislio. I tako Kata kao i svi drugi Garevljani u proljeće1992. godine napušta svoj dom i s troje djece dolazi kod Pere u Švicarsku.
Na početku je bilo problema s pronalaskom stana, prilagodbom na kulturološkoj i društvenoj osnovi, ali se u brzo i na to naviknulo. Najteže im je pala činjenica da više nemaju države, doma niti zavičaja, ali nisu bili sami. Svi smo bili isti, i morali smo početi život iz početka.
Zajednički život je svakako bio lakši i draži pa se s velikim moralom nastavilo raditi. Ubrzo je i Kata dobila posao u tvornici, a djeca su pohađala školu i živjelo se nekim normalnim životom.
No, nostalgija za zavičajem je stalno postojala pa se svaka prilika koristila da bi se posjetio rodni kraj. Dok je pokojna majka bila živa to je najčešći bio izgovor i najjači magnet, ali se i poslije majčine smrti nastavilo istim intenzitetom.
Ako supruga i djeca nisu mogli poći radi školskih i radnih obveza, Pero i njegov mlađi brat Mato koristili su svaku zgodu za posjet rodnoj grudi, izgradnju i obnovu svojih domova. Isto je to činio i njihov zet koji se 2014. godine vratio u Garevac, ali na žalost nije znao da nosi tešku i opaku bolest s kojom se još uvijek hrabro i junački bori.
Pero je u svojoj građevinskom poduzeću kod gospodina Franz Büchela radio od 1986. do 2013. godine i tom dugom periodu od 27 godina je ispratio tri poslodavca. Oni su se mijenjali a Pero, poduzeće i poslovi su ostajali.
Tako je bilo do 2013. godine kada Pero donosi odluku i prelazi u novo poduzeće Ruth Rheintal ‘ Zaun und Garten’ koje se bavilo održavanjem zelenih površina, ograda i ukrasnog bilja. Tu je stekao novo iskustvo, nove ljude i radio lakši posao sve do 31.11.2015. godine kada je vidio i stekao dojam da poslu nema kraja.
I onda se u dogovoru sa svojom suprugom Katom odlučio vratiti u Garevac.
Vratio je se početkom prosinca 2015. Godine. Djeca su im odrasla, imaju svoje obitelji, samostalni su i situirani. Oni će ostati u Švicarskoj odakle mogu kad god požele otići kod roditelja, a i oni uvijek mogu doći k njima u Švicarsku posjetiti unučad, rodbinu i prijatelje.
Međutim Pero nam kaže da može doći samo na nekoliko dana jer ne želi dugo ostaviti praznu kuću i malenog psa kojeg je sebi već nabavio.
O budućnosti ne razmišlja puno. Kaže da je se odmah dao na raspolaganje župniku i da će njemu kao i MZ Garevac rado pomoći u svojim mogućnostima.
Razmišlja i o slobodnim aktivnostima pa će se možda prijaviti u lovačko društvu, što mu je želja od aktivnosti pokojnog oca Marka.
Također postoji mogućnost da će Pero kratkotrajno odlaziti u svoju posljednju firmu u kojoj bi preko ljeta mogao nešto i dopunski zaraditi jer do mirovine ima još desetak godina i u tom periodu će trošiti samo ušteđevinu, a ona je kao kamara snijega, koja se brzo ako se na nju ne dodaje.
Za vrijeme Božićnih blagdana i mi iz uredništva GIP-a smo ih rado posjetili u njihovom obiteljskom domu, izmijenili ohrabrujuće riječi te im zaželili dug i miran život, dobro zdravlje i brzu prilagodbu na nove životne okolnosti bez sata na raci i odlaska na posao te ugodan boravak i svjetlu budućnost u svom zavičaju.
Datum objave: 04.01.2016.
