Autor: Stjepan Starčević
Ana Bročić danas uživa u mirovini, koju je zaradila u Švicarskoj, u gradu Pfäffikonu na Ciriškom jezeru. Dane u mirovini provodi kao i većina naših ‘Gastarbeitera’- malo u domovini, malo u Švicarskoj. Evo što mi je Ana ispričala o svom životu u Švicarskoj i o tome što je dovelo u dijasporu.
– Udala sam se za Tunju u Donje Dubravice, u općini Brčko. Vremena su tada bila teška, i muž je povremeno odlazio na rad u Austriju. Iako isprva nije imao uredne papire, nadali smo se da će se to brzo srediti. U međuvremenu se rodio sin Stjepan, bili smo svjesni realnosti i svoje odgovornosti za događaje pred nama; trebalo je pronaći neki ozbiljan posao kako bi prehranili obitelj. 1969. godine otišli smo oboje.
Sin je ostao kod moje majke na brizi i čuvanju. Budući da u Austriji nismo imali pravo boravka, brzo su nas protjerali. Obratili smo se poznanicima za pomoć i već sljedeće godine dobili papire u Švicarskoj i počeli raditi u jednom hotelu. Muž je teško podnosio taj posao, te se prebacio na građevinu gdje je radio jednu sezonu, no onda se teško razbolio.
Vratili smo se u Bosnu i Hercegovinu. Mislila sam da će naš obiteljski život biti potpun kada dobijemo još jedno dijete, ali se muževo zdravstveno stanje jako pogoršalo. Prebačen je u bolnicu u Sarajevo, a ja sam u poodmakloj trudnoći ostala sa sinom. Nadala sam se da će Tunjo doći kući prije nego što rodim. Došao je i taj dan, rodila sam curicu. U trenutku kada su moji nazvali bolnicu da prenesu mome Tunji radosnu vijest da se rodila Ružica, rekli su im da je Tunjo umro.
Cijeli moj svijet se jednostavno srušio, nisam znala dalje. Tunjo je borbu s bolešću izgubio u 29 godini života, točno na dan kada se rodila Ružica. S 24 godine sam ostala bez muža. Ali Bog mi je dao snagu i ja sam krenula dalje. Samo pet mjeseci kasnije otišla sam ponovno u Švicarsku. Djeca su ostala kod majke. I tada sam počela raditi u ugostiteljstvu, i tako sve do 1977. godine kada sam se prebacila u jednu metalnu firmu, gdje sam dočekala mirovinu.
Kad je sin završio osnovnu školu, djecu sam dovela u Švicarsku, te su ondje oboje nastavili školovanje. Uvijek sam živjela samo za svoju djecu i borila se da im omogućim lijep i bezbrižan život. Više se nisam udala. Danas se kćerka brine o meni. Od sina imam troje unučadi. Ja bi tako rado živjela u mojim Donjim Dubravicama, gdje kćerka i sin imaju svoje kuće, ali ne mogu tamo živjeti sama bez svojih najdražih, zato i dalje najviše vremena provodim u Švicarskoj. –
Datum objave: 15.08.2014.
