Autor: Zoran Stupar
Što biste rekli o čovjeku koji svojevoljno odlazi na najotrovnija mjesta na svijetu? Vjerojatno da je pomalo lud. Dr. Pierpaolo Mittica, talijanski humanist, fotograf i reporter, u razgovoru za CroExpress otkriva zašto su mjesta poput Černobila i Fukushime dio njegove svakodnevnice. Mittica je višestruko nagrađivan za svoj rad, a izlagao je diljem Europe i SAD-a. Černobilski nacionalni muzej u Kijevu njegove je fotografije iz knjige ‘Černobil: Skriveno naslijeđe’ odabrao za izložbu povodom 20. godišnjice katastrofe.
G. Mittica, možete li nam reći kako ste završili na ovim prostorima 1990-ih?
– Zainteresirao sam se za Balkan tijekom rata, 1995. godine. Bio sam šokiran jer se u Europi ratovalo, vršio se genocid, a svi su šutjeli. Europa je bila potpuno indiferentna, malo je medija izvještavalo o tome. 1997. godine sam odlučio otići u Sarajevo pokušati razumjeti zašto se dogodio tako okrutan rat i zašto Europa nije razmišljala o tome toliko godina. Kasnije, 1999. počeo je i rat na Kosovu pa sam nastavio svoj projekt o balkanskim ratovima.
Čini se kako odlazite na mjesta koja drugi izbjegavaju. Čak ste pokrenuli i projekt ‘Živjeti otrovno’ (Living toxic) gdje posjećujete najzagađenija mjesta svijeta. Što vas motivira? Niste li zabrinuti za vlastito zdravlje?
– Uvijek postoji motivacija koja me pokreće, zbog čega se ne bojim situacija u koje sam uključen. Motivacija je osjećaj pravde, važnosti da posljednjima, najsiromašnijima, potlačenima, dam mogućnost d se oglase i pomognem im. 2011. godine pokrenuo sam dugoročni projekt o najzagađenijim mjestima na zemlji nazvan ‘Living toxic’ jer smatram da je trenutno najvažniji problem čovječanstva zagađenost i klimatske promjene.Ako ne shvatimo da uništavamo Zemlju, jedino mjesto gdje možemo živjeti, uništit ćemo sami sebe. To i činimo.
Sarajevo 1997. godine
Černobil, o kojem je Mittica napisao dvije knjige, bio je poprištem najzloglasnije nuklearne katastrofe u povijesti 1986. godine
U zabranjenoj zoni Fukushime gdje je tsunami 2011. godine izazvao nuklearnu katastrofu
Možete li izdvojiti najstrašniji i najbolji trenutak kojem ste svjedočili tijekom svog rada?
– Vjerojatno najstrašniji je bio unutar zabranjene zone u Fukushimi ubrzo nakon nesreće. Bio sam jako uplašen jer je radijacija bila svugdje, Geigerov brojač je stalno zvonio i količina radioaktivnosti je bila vrlo velika. Vrlo zastrašujuća situacija jer radioaktivnost ne vidite, a svugdje je, na što vas podsječa brojač. Bilo je mnogo najboljih trenutaka, uglavnom onih kada vidite da svojim radom pomažete nekom.
Jedno mjesto vas inspirira više nego druga, o njemu ste objavili dvije knjige. Riječ je o Černobilu. Je li tako? Zašto baš Černobil?
– Proveo sam dugoročni projekt o Černobilu od 2002. do 2007.. Imao sam mogućnost objaviti knjgu o tome nazvanu ‘Chernobyl: The Hidden Legacy’ (Černobil: Skriveno naslijeđe). Objavio ju je engleski Trolley. Zatim je knjiga objavljena u Španjolskoj i Japanu. Černobil je za mene osnovni problem koji sam morao ‘pokriti’ jer je moja domovina, a živim na sjeveru Italije, bila ozbiljno pogođena nuklearnom katastrofom. Černobil je jedna od najgorih vrsta nepravde protiv milijuna ljudi koju je provela vlast zbog političkih i ekonomskih interesa.
Niste posjetili samo napuštene zgrade Pripyata i okolnih mjesta, posjetili ste i djecu koja sada boluju od ozbiljnih bolesti, kao rezultat katastrofe. Kako ste se tada osjećali?
– To je bio najteži dio posla u Černobilu. Bilo mi je jako teško razgovarati s njima i fotografirati ih. Ta djeca boluju od ozbiljnih bolesti poput raka i nemaju nikakve šanse preživjeti. Ali u razgovoru s njima pronašao sam snagu da idem dalje i da prenesem njihova svjedočenja. Vrlo je važno razumjeti dramatične posljedice koje je ostavila černobilska nesreća.
Kada se gleda vaš rad na Vašoj internetskoj stranici, teme su uglavnom mračne. I onda, naizgled, malo boje – projekt ‘A Life in Colours’ (Život u bojama). Možete li nam reći o čemu se tu radi?
– Život u bojama je kratka priča o ljudima koji proizvode umjetne boje za vjerski festival u Indiji. Riječ je o vrlo siromašnim ljudima koji žive u slamovima Mumbaia i rade u vrlo teškim uvjetima s otrovnim kemikalijama. Želio sam pokazati da iza lijepog i slavljeničkog vjerskog festivala poznatog u cijelom svijetu stoje ljudi koji riskiraju život, udišu otrovne pare, potplaćeni su.
2010. godine bili ste u Bangladešu, fotografirajući djecu-robove u Dhaki. Možete li nam opisati to iskustvo? Je li se što promijenilo otad?
– Ovo iskustvo jedno je od najboljih jer sam upoznao jednog od najvećih ljudi koje sam u životu sreo. Njegovo je ime Riccardo Tobanelli. Otac Riccardo je misionar koji u Bangladešu živi od 1982. i osnovao je neprofitnu organizaciju Tokai Songho koja brine o djeci s ulice. Organizacija im pomaže da pronađu sklonište, hranu i zdravstvenu i pravnu pomoć protiv nasilja koje se vrši nad njima. Bivša djeca Tokai koja od 90-ih žive s ocem Riccardom mu pomažu u radu s djecom koja još uvijek žive na ulicama. Cilj organizacije je osloboditi djecu iz dužničkog ropstva i maknuti ih s ulice te im pružiti bolju budućnost. 
Prosjak u Indiji
Dijete u dužničkom ropstvu u Bangladešu. Takve je djece oko 60 tisuća, a uglavnom se zadužuju kod odraslih koji ih tada iskorištavaju kao robove
2011.-2012. ste objavili fotografije iz Fukushime. Možete li japansku katastrofu usporediti s černobilskom?
– Priče iz Fukushime i Černobila odvijale su se na istovjetan način. Vlade su pokušale sakriti incident. Šokantno je da je Sovjetski Savez tada bio diktatura, a Japan je danas jedna od najnaprednijih demokracija. Ponašali su se na jednak način. Ulazak u zabranjenu zonu Fukushime je bilo kao vidjeti Černobil 1986. (ja sam ga prvi put vidio 2002.) dok je zabranjena zona Černobila ono kako će Fukushima izgledati za 25 godina. Svojevrstan put kroz vrijeme.
Može li fotograf živjeti od fotografiranja? Primjerice, novine daju otkaze fotografima pa novinarima u ruke daju iPhoneove kao zamjenu za fotografe.
– Danas je jako teško preživjeti na području socijalne reportaže, mnogo je konkurencije, mnogo talentiranih profesionalaca, no i mnogo improvizatora koji obično svoje fotografije časopisima daju besplatno samo kako bi vidjeli svoje ime u njima. To ubija tržište, ali i kulturu fotografiranja jer časopisi neće platiti profesionalce da obavljaju posao. Samo profesionalci i dobri fotografi mogu ostvariti sjajne rezultate, a ako ih se ne plati to ne mogu učiniti.
Fotografirate li još uvijek na film ili ste se prebacili na digitalnu fotografiju?
– Na film sam fotografirao do 2007. Iduće godine sam se prebacio na digitalnu fotografiju. Bio je to normalan proces kojeg zahtijeva tržište, a digitalna kvaliteta je sada na jednakoj razini kao kvaliteta analogne fotografije.
Koji fotoaparat i objektive koristite?
– Trenutno koristim Nikon D800 i objektiv Nikkor 24-70 2.8D. Na terenu radim samo s jednim fotoaparatom i objektivom.
Pitaju li vas ljudi pitanja poput – što mi treba da bih postao dobar fotograf? Treba li mi najnoviji DSLR?
– Da, to je najčešće pitanje. Mislim da fotoaparat nije najvažniji. Najvažniji su motivacija, strast, mnogo rada i skromnost koja vas tjera da napredujete.
Kakvi su vaši planovi za budućnost? Planirate li nove projekte?
– Idućih deset godina ću vjerojatno posvetiti projektu ‘Living toxic’ jer, nažalost, mnogo je zagađenih mjesta na Zemlji i to je najhitniji problem današnjice.
Indonezija, rudar izlazi iz vulkanskog grotla gdje radi u nehumanim uvjetima kako bi izvukao sumpor. Do vrha vulkana penje se iz kampa udaljenog pet sati hoda
Karabash (Rusija), jedno od najzagađenijih mjesta na Zemlji zbog tvornice bakra koja proizvodi toksični otpad
U ruskom Magnitogorsku smještena je tvornica metala koja radnicima nudi sve pogodnosti, visoke plaće i – preranu smrt od, uglavnom, plućnih bolesti
Mayak (Rusija) bio je poprištem više nuklearnih katastrofa. Svako treće dijete rađa se s deformacijama i anomalijama, a nuklearna elektrana još uvijek radi
Datum objave: 28.12.2015.
