U zapadnom svijetu malo se je znalo o Ukrajini dok Putinova Rusija nije odlučila uništiti ukrajinski narod i državu, proglašujući ih prije toga nepostojećima. No još manje je tzv. veliki svijet znao što je Bjelorusija.
Tek nakon što su na stotine tisuća Bjelorusa počeli demonstrirati protiv krivotvorenja predsjedničkih izbora na kojima se „vječni“ predsjedenik Aleksandar Lukašenko još jednom lažno prikazao pobjednikom, inozemni mediji počeli su opširnije javljati o zaoštravanju tamošnje diktature u kojoj su vlasti bacale oporbene vođe u tamnice, zabranjivale nevladine udruge i medije i brutalno razbijale mirne demonstracije. Tijekom borbe za slobodu i demokracju u Bjelorusiji protiv Lukasšenkova režima često nazivana posljednjom diktaturom u Europi, danas je to Putinova diktatura s kojom Lukašenko surađuje kao njezin veliki obožavatelj, izbile su u prvi plan oporbenih prosvjeda tri žene Marija Kolesnikova, Svjetlana Tihanovskaja i Veronika Cepkalo. I o njima se do tada gotovo ništa nije znalo.
Tri hrabre bjeloruske žene
Za razliku od Ukrajine kojoj Putin osporava sve, od jezika i kulture do državnosti ali oni postoje, Bjelorusija je u tome pogledu bila još veća „bijela mrlja“ u očima susjednih država, Europe i svijeta. Bjelorusija je bila podvrgnuta u 19. i 20. stoljeću još većoj rusifikaciji nego Ukrajina pa je tek u drugoj polovici 80-tih godina prošloga stoljeća počela bjeloruska diskusija o posebnostima bjeloruske nacije, jezika i kulture kojima je nadahnut novi život.
Lukašenko je gušio ne samo demokraciju u Bjelorusiji nego i nacionalnu emancipaciju, opasno se približivši Putinovim velikoruskim idejama i planovima. No to je bio njegov „račun bez krčmara“, intelektualci i narod u Bjelorusiji sve više su se osamostavljivali u oblikovanju posebnosti svoje nacije i kulture. Prije navedene žene zamijenile su u toj borbi svoje utamničene muževe s mnogo domišljatosti, upornosti i energije. Danas su dvije u egzilu, a jedna u tamnici. To je njihova imena učinilo poznatima u slobodnom svijetu. Imajući pred očima njihove zasluge za slobodu, demokraciju i pravnu državu u Bjelorusiji njemački Direktorij društva za dodjelu međunarodne nagrade Karla Velikoga u Aachenu odredio je da se tim trima Bjeloruskinjanama dade istoimena nagrada za godinu 2022.
Karlo Veliki bio je car Rimskoga carstva njemačke nacije koje je obuhvaćalo gotovo više od polovice teritorija današnje Europske Unije, pa se smatra predvodnikom europskoga ujedinjenja, a i Katolička ga je Crkva proglasila svetcem. U gradu njegova rezidiranja u Aachenu dodjeluje se Karlova nagrada jednom godišnje. Ove godine nagradu su preuzele Svjetlana Tihanovskaja i Veronika Cepkalo dok je nagradu za Mariju Kolesnikovu preuzela njezina sestra u ime nje jer se ona nalazi u tamnici na izdržavanju 11-togodišnje kazne lišavanja slobode, no njezinu je sliku pokazivala cijelo vrijeme ceremonije dodjele nagrade koju je uveličala njemačka ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock, političarka koja pokazuje najizrazitije stavove u njemačkoj prilično mlakoj politici spram Rusije.
Ona kao i ostali govornici istakli su kako su ove tri žene vodeće osobnosti bjeloruskoga demokratskog pokreta te energični i živi simboli duha slobode. Njihove žrtve su bez premca, njihove poruke privlačne i uzbuđujuće. One su nepokolebljivi signal bjeloruskoga društva da svoju sudbinu uzme u vlastite ruke kao i signal umornom europskom društvu da se ponovno uvjerljivo i borbeno zauzme za europske vrjednote koje su ponovno ugrožene i u samom njemu.
Ovim trima ženama uspjelo je ono što nije bilo moguće muškarcima u bjeloruskom oporbenom gibanju, naime da ga izvan svih razlika glede načina borbe protiv diktature, ujedine u golemim demonstrancijama diljem zemlje, a posebno u Minsku na kojima je iz tjedna u tjedan sudjelovalo više od 60 tisuća ljudi koji su svaki puta bili izloženi opasnim intervencijama bijesne policije s uhićenjima i drugim zlostavljanjima.
No nakon brojnih uhićeja oporbi je ponestalo daha i prosvjedi su malaksavali da bi bili prekinuti, danas Lukašenko vlada u Bjelorusiji istom željeznom šakom kao i njegov pobratim u Rusiji Vladimir Putin. U agresiji na Ukrajinu Bjelorusija nije tako aktivna kao Rusija, ali njezin teritorij služi Putinovoj soldateski kao teren s kojega puca i na kojemu drži svoje pričuvne postrojbe i skladišta. Lukašenko je malo krzmao s izjašnjenjem o ruskom zauzimanju Krima, ali je to brzo nadoknadio izjavom kako je aneksija bila legitimna i kako je rat protiv Ukrajine sasvim prihvatljiv. Lukašenko zna da je njegova politička sudbina čvrsto povezana sa sudbinom ruskog diktatora Putina, i ponaša se u tome smislu.
Može li Ukrajina doživjeti hudu sudbinu potlačene Bjelorusije?
S obzirom na novija izvješća o uspjesima ruske ofenzive na istoku Ukrajine ovi strahovi nisu bez osnova. Ukrajinskoj vojsci nedostaje teško naoružanje koje isporučuje samo Amerika, a europske članice NATO-a kao da to sabotiraju. Nitko ne zna zašto. No ako ukrajinska vojska uskoro ne dobije to više nego potrebno naoružanje teško je zamisliti da bi mogla izdržati napade mnogo bolje naoružane i brojčano daleko nadmoćnije ruske soldateske pa bi se Putin mogao nadati ispunjavanju većeg broja svojih ciljeva u antiukrajinskoj vojni. A onda jao si ga onda slobodnom svijetu.
Jednom potlačena i uništena Ukrajina samo bi povećala osvajačke apetite ruskoga imprijalizma. Bojazni u tome smislu već se čuju u baltičkim zemljama i Slovačkoj: mi smo na redu! Ako se NATO uskoro ne trgne iz neshvatljiva neispunjavanja svojih svečano izrečenih obećanja glede isporuke potrebnoga oružja Ukrajini, Rusija će ostvariti svoje planove o porobljavanju ne samo bivših država istočnoga bloka nego i cijelog europskoga kontinenta, što nije uspjelo ni Hitleru, kako otvoreno govori moskovska promidžba: od Portugala do Vladivostoka, kako bi Vladimir Putin stvorio svoju „Euroazijsku zajednicu država“ u kojoj bi Rusija igrala ulogu središnjice „Trećeg rimskoga carstva“ a sve ostale zemlje postale njezine kolonije.
Autor: Gojko Borić/Köln Datum objave: 30.05.2022.
