Godine 1945./46. bio sam kao 11-godišnje dijete zatočen u komunističkim logorima za preodgoj djece državnih neprijatelja, prvo na gazdinstvu Petriček pokraj Celja, a kasnije u Celju u bivšoj Štigarjevoj vili na Ljubljanskoj cesti 25.
Bilo je to brutalno preodgajane batinama i glađu koje sam opisao u nekoliko knjiga. Moje adoptivne roditelje Slavku i Franca Kočevarja sa kojima sam prije zarobljavanja u Viktringu – Austrija živio u Ljubljani, Britanaci su izručili jugoslavenskim komunistima u Jugoslaviju, te ubili negdje u logoru smrti Teharju kraj Celja i zakopali u nekom od protutenkovski rovova oko Celja ili rudniku Huda jama, Barbara rov kod Laškog ili Kočevskom rogu.
Nama djeci koja smo time postala siročad, nikada nitko nije kazao gdje i kako su završili naši roditelji.
Negdje početkom 1946. godine uprava dječjeg logora ponudila nam je mogućnost da se dragovoljno prijavimo u rusku vojnu školu u Rusiji, jer će nam toma biti daleko bolje nego u Sloveniji i dobit ćemo solidno vojno obrazovanje. Naravno da nitko od komunističkih žrtava nije prihvatio ovu ponudu, već su to kolektivno učinili svi dječji partizanćići koji su iz Bosne došli u Štigarjevu vilu u Celje i pomiješali su se sa slovenskim dječjim žrtvama čije su roditelje poslije rata pobili komunisti. I ja sam se isprva gnušao ove ponude i nije mi bilo ni na kraj pameti da otputujem u Rusiju.
Ali sam kasnije počeo razmišljati i svojom dječjom logikom zaključio, da će mi vojno obrazovanje dobro poslužiti da se osvetim slovensko/jugoslavenskim komunistima za sve zločine koje su počinili, jer bio sam svjedok smrti mojih roditelja poslije rata. Razmišljao sam da ću sa dobrom vojnom naobrazbom bolje ratovati. Na veliko iznenađenje upraviteljice doma Štigarjeva vila, Gigice Nerast, naknadno sam se prijavio za vojnu školu u Rusiji.
Kad su to doznali moji slovenski prijatelji, sirotani, oštro su me napali i zaprijetili batinama. Nekima od njih povjerio sam svoj naum i razlog odluke da odem u Rusiju. Poslije toga, i oni su razmislili i neki se odlučili za vojnu školu u Rusiji. To je još više napravilo zbrku među slovenskim, komunističkim žrtvama. Podijelili smo se na više grupa, ali uglavnom, pro ruskim i protu ruskim.
Put u Rusiju trebao se održati ruskim zrakoplovima koji su trebali doći po nas iz Rusije. Ali, nitko nije znao reći kada će stići ti zrakoplovi. Možda sutra, možda prekosutra, možda za mjesec dana ili do kraja godine. Mi trebamo biti spremni, kad ruski putnički zrakoplov doleti u Ljubljanu, da se istog časa kamionima prebacimo u zračnu luku Ljubljana.
U međuvremenu je za mene neočekivano zasjalo sunce
Moj tjelesni otac Stjepan Ott koji je sa mojom majkom i mojom sestrom živio u Zagrebu, a sa njima nismo cijelog rata imali kontakt, od jednog svog obrtničkog prijatelja u Ljubljani, pukim slučajem je doznao da sam ja živ i da se nalazim u dječjem domu Štigarjeva vila u Celju. Odmah je pisao na dobivenu adresu i zatražio sastanak sa upraviteljicom doma Gigicom. Kad je ona doznala da ja nisam Slovenac već Hrvat i da moji roditelji nisu ubijeni već da su živi i žive u bratskoj Republici Hrvatskoj, zamalo ju je pogodio šlag.
Otac je iz Zagreba sa sobom donio gomilu dokumenata kojima je dokazao svoj i moj identitet. Ona se konzultirala sa odgovornim ljudima grada Celja i na kraju donijela odluku da me pusti u Zagreb, ali pod jednim uvjetom, da pričekam završetak školske godine. Pohađao sam prvi razred gimnazije u Celju i imao sam dobre izgleda da razred završim sa vrlo dobrim uspjehom. Kad sam ocu ispričao da svakog časa mogu odletjeti u Rusiju i da me poslije toga dugo, ili nikada više neće vidjeti, skovali smo plan kako da nadmudrimo eventualni plan doma, da prije završetka školske godine odletim u Rusiju.
Do leta ipak nije došlo jer je obznanom Informbiroa prekinut dobar odnos Tita i komunističke Jugoslavije sa Staljinom i komunističkom Rusijom. Svi bilateralni dogovori i sporazumi su stavljeni na led. Ipak je veliki broj djece iz Jugoslavije prije toga odletio u vojne škole u Rusiju. Od njih se nikada nije nitko vratio u domovinu. Oni su postali moderni janjičari i služili su Rusiji kao topovska hrana u raznim lokalnim ratovima. O tome sam pisao u knjizi „Djeca žrtve rata i poraća – optužuju“.
Dva tjedna prije službenog završetka školske godine, moj otac se iz Zagreba iznenada stvorio u domu Štigarjeva vila i zatražio od upraviteljice Gigice da me pusti prijevremeno u Zagreb. Ona je bila neugodno iznenađena i ljuta radi nepridržavanja dogovora. Na kraju je ipak popustila, jer je prema meni gajila iskrene simpatije. No, pojavio se još jedan problem. Školska godina je u stvari završena i moja svjedodžba prvog razreda gimnazije ispisana je na ima Kočevar Ivan, sin Franca Kočevara iz Metlike i supruge Slavke porijeklom Hrvatice i da sam ja građanin Republike Slovenije.
Moj otac i ja smo prosvjedovali jer se ja sa takvom svjedodžbom neću moči upisati u nijednu školu u Hrvatskoj. Nakon povuci-potegni na brzinu su mi ipak ispisali drugu svjedodžbu. Prekrstili su me u Hrvata, dali ime drugog oca i mjesto rođenja preselili iz Slovenije u Hrvatsku. Otac i ja pjevajući smo se vlakom odvezli u Zagreb gdje smo stigli za praznik „Petrinje“ i gdje sam ja po prvi puta zaplakao u Hrvatskoj, kad sam iz tramvaja kojim sam se vozio sa kolodvora u stan svojih iznenada pronađenih roditelja, vidio kako djeca ližu cukrenu vatu, grickaju mirisne, pečene mandule, i hruštaju bombone, a ja sam sa drugom ratnom siročadi u Sloveniji, nema tome dugo, gladovao i jeo nezačinjenu svinjsku kašu.
A Rusija? Kad danas svidim što sve rade u Ukrajini, dođe mi da povraćam!
Autor: Ivan Ott Datum objave: 23.03.2022.
