Autor: HNS
Beara je bio hospitaliziran u Klinici za plućne bolesti gdje je noćas izgubio svoju posljednju utakmicu. Tako je ovaj svijet s 85 godina na leđima napustio jedan od ne samo najboljih vratara u hrvatskoj povijesti već i jedan od najznačajnijih nogometaša.
Vladimir Beara rođen je 26. kolovoza 1928. godine u Zelovu kod Sinja. Bio je jugoslavenski nogometni reprezentativac. U Hajduk je došao 1946. godine, kad mu je nakon gledanja treninga prve momčadi Hajduka prišao Jozo Matošić i rekao: ‘Mali, ajde stani na branku.’ Stao je, mnogi su mu pucali, a on se ‘bacao na sve strane’. Trener Lemešić ga je odmah pozvao da sutradan dođe na trening juniorske momčadi.
Za seniorsku momčad Hajduka počeo je braniti 1947. godine, a već 1950. godine doživljava prvu veliku radost. Hajduk osvaja prvu poslijeratnu titulu prvaka Jugoslavije. Sa svojim bijelima još će osvajati titule prvaka države u nogometu 1952. godine i u prvenstvenoj sezoni 1954./55., koja mu je bila zadnja na golu Hajduka. Za Hajduk ima 308 nastupa. Ističemo da je Veliki Vladimir sudjelovao u još jednom osvajanju Hajdukove titule prvaka države. U prvenstvenoj sezoni 1970./71. bio je prvi suradnik Slavku Luštici kada je Hajduk nakon 16 godina čekanja ponovno postao državni prvak.
Uz to je Vladimir Beara s Crvenom zvezdom još osvojio četiri titule prvaka države i sudjelovao u osvajanju dva nacionalna kupa Jugoslavije. U dresu Zvezde u sezoni 1959./60. dobio je Žutu majicu Narodnog sporta kao najbolji nogometaš u sezoni. Bilo je to prvi put da je vratar proglašen najboljim nogometašem.
Nakon Crvene Zvezde odlazi u Alemaniju iz Achena, a nogometnu karijeru završava u njemačkoj Viktoriji iz Kölna.
Po završetku nogometne karijere, nakon doškolovanja stječe diplomu visokog trenerskog stručnjaka u školi čuvenog njemačkog stručnjaka Seppa Herbergera. U sezoni 1964./65. preuzima treniranje njemačkog Freiburga. Nakon toga trenira Sitardiu iz Nizozemske, gdje ostaje dvije godine. Godine 1967. godine vraća se u domovinu i godinu dana trenira Rijeku, a zatim ponovno odlazi u Njemačku gdje postaje trener Fortune iz Kölna, također godinu dana. U sezoni 1970./71., kao što smo naveli, daje obol Hajdukovoj tituli. Potom trenira Osijek, gdje se zadržava šest mjeseci. Nakon Osijeka postaje trener, također na šest mjeseci, Troglava iz Livna, a zatim izbornik i trener državne reprezentacije Kameruna s kojom osvaja kup Afrike te dobiva odlikovanje za postignute iznimne rezultate s reprezentacijom ove afričke zemlje.
Nakon povratka iz Kameruna, godinu dana trener je Dinare iz Knina, potom se vraća u Crvenu zvezdu, ovog puta kao trener vratara. Kao trener priskače i u pomoć NK Split, da bi trenersku karijeru završio kao trener Bregalnice iz Štipa.
Za državnu reprezentaciju Jugoslavije Beara od 1950. do 1959. godine ima 60 nastupa i to 35 nastupa kao nogometaš Hajduka, a 25 kao nogometaš Crvene zvezde.
Debitirao je 8. listopada 1950. godine, u prijateljskoj utakmici protiv Austrije u Beču (2:7), na legendarnom Prateru pred 70.000 gledatelja, kada je u 73. minuti zamijenio na golu do tada nezamjenjivog Srđana Mrkušića.
Od tada postaje nezamjenjiv, a od reprezentativnog dresa oprostio se u Beogradu, u prijateljskoj utakmici protiv Mađarske 11. listopada 1959. godine (2:4).
Sudionik je tri svjetska prvenstva u nogometu: 1950. godine u Brazilu, 1954. u Švicarskoj i 1958. u Švedskoj. Nastupio je na Olimpijskim igrama 1952. u Helsinkiju, gdje sudjeluje u osvajanju srebrne medalje.
Najveće priznanje na nogometnom terenu dobiva 21. listopada 1953. godine. Zajedno s Vukasom, Zebecom i Zlatkom Čajkovskim nastupa za reprezentaciju Europe protiv izabrane vrste Engleske. Bile su to njegove zlatne godine. Beara je dostigao svoj najveći nogometni domet i postao naš prvi i jedini vratar koji je čuvao mrežu reprezentacije Europe.
Ističemo da je Vladimir Beara jednom čuvao gol veteranske reprezentacije svijeta, a jednom veteranske reprezentacije Europe.
Beara je bio vrsni vratar, a uz to i privlačne pojave, sa spektakularnim intervencijama i stilom igre. Bio je elegantan u svakom pogledu, sa skokovima koji su osvajali ljepotom, izrazito elastičnim i munjevitim refleksima.
Od 2007. godine počasnik je Kuće slave splitskog sporta, a 2008. godine predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić odlikovao ga je odličjem Reda Danice Hrvatske s likom Franje Bučara. U 2010. godini dobio je Nagradu za životno djelo Grada Splita.
Završit ću ovaj tekst riječima što ih je o Velikom Vladimiru izrekao slavni Ricardo Zamora, nekoć vratar reprezentacije Španjolske kojeg u sportskim krugovima smatraju jednim od najboljih vratara svijeta svih vremena: ‘Vi ste, Beara, najbolji vratar na svijetu!’
(Iz biografije Vladimira Beare autora Jurice Gizdića)
Datum objave: 11.08.2014.