Hrvat s njemačkom adresom podijelio je s nama svoju životnu priču, prisjetio se dramatičnih događaja Domovinskog rata i strahota koje je doživio kao trinaestogodišnjak prije trideset godina, točnije 1992. godine, te sve usporedio s današnjim strašnim događanjima u Ukrajini.
Rat mi je ukrao najljepše godine moga života, ukrao mi je moje lijepo djetinjstvo. Ovih dana jako suosjećam s ukrajinskim narodom. Možda zato što sam jednim dijelom prošao taj put, možda zato što su tatini predci Ukrajinskog podrijetla. Ne znam točno zašto.
Jako mi je žao Ukrajinskog naroda.
Kada vidim ove slike i video priloge, sjetim se ne tako davne 1992. godine kada sam zajedno sa sestrom i bakom zauvijek napustio rodni grad u koji se nikad više nisam vratio, jer su neiskrene svjetske moćne sile to drukčije odredile. U suzama sam se opraštao s roditeljima odlazeći u nepoznato, ali na sigurno.
Tata nas je vozio obilazeći mnogobrojne barikade u obližnji grad kako bi tamo dobili prijevoz autobusom. Prije toga, iz dvorišta rodne kuće gledao sam i slušao granatiranje obližnjeg mjesta. Sve je počelo preko noći kao i sada u Ukrajini. Noćili smo u podrumu s drugim susjedima i slušali pucanje iz mitraljeza.
A što je donio nametnuti, prokleti rat?
Ništa dobrog. Moj rodni grad pao je, i do dan danas ostao je u srpskim rukama, a roditeljska kuća srušena i opljačkana. Među onima koji su pljačkali bili su i obližnji susjedi, koji su se kasnije pravili kao tobože dobri ljudi, a tko je sve pljačkao, naravno, pravili su se da ne znaju.
Bilo kako bilo, duša me boli, uplašio me je ovaj trenutni rat u Ukrajini i pobudio osjećaje tuge od prije trideset godina.
Jako me žalosti što neki, pretpostavljam, oni koji nisu nimalo osjetili Domovinski rat i preko noći sve izgubili, po brojnim internetskim i Facebook stranicam, a bezobraznim i nimalo lijepim činom, komentiraju trenutno ratno stanje u ne tako dalekoj Ukrajini. Među njima je velik broj Hrvata.
Moji roditelji, tada mladi bračni par, su živjeli lijepim, poštenim i pristojnim životom, sve dok jedne noći prokleti rat i strane ljudske moćne sile nisu im uzeli sve. Ostali su preko noći bez svega, kuće dvokatnice, automobila, dobrog posla… Ostali su na bojišnici do zadnje minute pada lijepog grada. Onaj tko osobno nije doživio rat ne može ga ni razumjeti, niti imati suosjećanja. Rat je jedno veliko zlo, pakao, ali sigurno nema zadnju riječ.
Ne ponovilo se! Želim da ovo zlo čim prije završi i da se Ukrajina jednoga dana obnovi, a tko zna možda ju jednoga dana u budućnosti i posjetim.
SLAVA UKRAJINI!
Autor: CroExpress Datum objave: 28.02.2022.
