Autor: Marija Radošević

Gotovo odmah nakon mature, Brođanin Kristian Šarić spakirao je kofer i krenuo u Kanadu. Proveo je tamo godinu i ovih se dana vratio kući. Nakon informiranja o načinima odlaska i mogućnostima života i rada u Kanadi, krenuo je u realizaciju svoje ideje. Kanadsko veleposlanstvo, naime, svake godine rezervira 200 radnih dozvola u programu Work Canada, a dokumentacija je dostupna na internetu.

Popunjavanje je prilično složeno i zahtijeva znanje engleskog jezika i dosta vremena, no ostvarivo je. Zahtjev se šalje u kanadsku ambasadu u Zagrebu, a odobrenje se čeka iz Beča i to gotovo dva mjeseca. Zapravo cijeli proces funkcionira po principu ‘tko prvi, njegova djevojka’.

Usavršavanje

No Kristianova prednost bila je rodbina u Calgaryju, kamo se nakon dolaska i smjestio. Prvi mjesec protekao je, kaže, u intenzivnoj potrazi za poslom i već je pomalo očajavao jer je potraga bila potpuno neuspješna. Na kraju se uspio zaposliti u restoranu brze prehrane. Kako je njegov osnovni cilj dolaska u Kanadu bio, uz iskušavanje života na drugom kontinentu i usavršavanje jezika, zarada – slabo plaćenim poslom nije bio zadovoljan, a većina kolega nije čak ni govorila engleski jezik.

– Nakon mjesec dana uz pomoć svoje tete kod koje sam stanovao, dobio sam posao u struci. Posao geodetskog tehničara bio je ono čemu sam se nadao i stvarno sam bio sretan. Plaća je bila znatno veća, a posao izazovniji i dinamičniji. U toj tvrtki radio sam do povratka kući. Kanadske zime stvarno jesu hladne kao što se priča, no iako sam radio na terenu, nije bilo tako strašno. Čak sam doživio i nezgodu na radu – jedan dio teškog alata zgnječio mi je prst. Poslodavac se pokazao zaista korektan, platio je troškove liječenja, bilo sam na plaćenom bolovanju, a potom neko vrijeme radio u uredu – priča Kristian.

Stanovanje je skupo

Zahvaljujući o tom poslu i činjenici kako ne plaća stanarinu, uspio si je kupiti i neke vrijedne stvari koje je želio, ali, za naše prilike, i uštedjeti. ‘Dobrim dijelom razlog tomu je neplaćanje stana i hrane te posao kojim sam bio zadovoljan. Međutim, mladi ljudi koji dođu sami, bez ikakve podrške, teško mogu u nekom kraćem vremenskom roku očekivati veću zaradu i lagodan život.

Stanarine su prilično visoke, a skupa je hrana kao i režije. Ako se tome dodaju izlasci i neka druga zadovoljstva, doista bi bilo teško preživjeti’, priča Kristian. Koliko god mu je, kaže godila peterostruko veća mjesečna zarada od prosječne plaće u Slavonskom Brodu, želja za povratkom kući bila je jača. Obitelj, djevojka, prijatelji, bili su tisuće kilometara daleko, a na kanadski način života nije se privikao.

Nakon isteka jednogodišnje. radne dozvole, vratio se u Slavonski Brod. ‘Bilo je to fantastično iskustvo, rada u struci, usavršio sam engleski jezik, upoznao mnoge ljude… Međutim, ja svoj život vidim u Hrvatskoj,’ naglasio je Kristian, očekujući kako će mu kanadsko iskustvo pomoći pri zapošljavanju u rodnom gradu.

Višesatno putovanje na posao

‘Calgary je multikulturalan grad u kojemu se ne osjećaš kao stranac i u kojemu žive ljudi doslovno iz cijeloga svijeta, što je velika prednost. Neke ti se stvari svide, neke ne. Teško se, primjerice, prilagoditi na hranu koja ni malo ne nalikuje našoj, dugim vožnjama na posao i s posla, gdje čovjek izgubi nekoliko sati. Za privatni život ostaje malo vremena.’ Zbrajajući prednosti i nedostatke života u dalekoj Kanadi, unatoč ponudi poslodavca za produženjem radne dozvole, Kristian se ipak odlučio na povratak kući.

ISKUSTVO JEDNOG BARANJCA

‘U Kanadu masovno dolaze vozači za koje su poslodavci spremni platiti i kartu i troškove administracije i smještaja za prvo vrijeme, jer su vrlo deficitarni. Oni mogu zaraditi od 30 do 50 dolara na sat, ali to je krvav posao jer se radi o ogromnim udaljenostima i životu bez obitelji. Naši ljudi su ovdje vrlo cijenjeni jer za razliku od ogromnog broja Azijata koji imigriraju u Kanadu posjeduju više znanja i vještina u raznim poslovima.

Moj gazda (radim u salonu namještaja) je bio oduševljen jer sam mu popravio vodovod, popravio auto, zavarivao, unosim podatke u računalo…, a oni su uglavnom osposobljeni za jedno zanimanje. Satnice se kreću od 10,25 (57 kuna) dolara na sat, koje uglavnom svi na početku dobivaju pa do 25 ili čak i 30 dolara.

Ako radi u obitelji samo jedan član, dovoljno novca za pristojan život može zaraditi minimalcem, ali nije lako jer kada dođeš moraš plaćati administrativne troškove i odvjetnika i započeti od nule jer ti treba sve od žlice do auta. Cijene u samoposluživanjima su kao i kod nas, gorivo je 1,35 dolara, znači jeftinije.

U administraciji su svi ljubazni i traže način na koji ti mogu pomoći, što se tiče malih poduzetnika ljudima se omogućava i pomaže da rade. Ne želim glorificirati sve s ove strane Bare, i ovdje ima sirotinje, ali se čovjek poštuje, u stvari poštuje se čovjek koji želi živjeti od rada. I od rada ljudi ovdje žive jako dobro,’ javio je redakciji Glasa e-mailom ovaj Baranjac.



Datum objave: 07.08.2014.