Kad već nije mogla topovima osvojiti Dubrovnik, Srbija još jednom, ne znamo po koji put, i to Zakonom o kulturnom nasljeđu prisvaja staru dubrovačku književnost renesanse i baroka što je nastavak prijašnjih svojatanja naše literature čije dionice Srbi nemaju jer su u to vrijeme čamili pod turskim ropstvom služeći se u svojim manastirima zastarjelim liturgijskim idiomima koje običan svijet nije razumio.
Prastari je to običaj balkanskih plemena koja su krala tuđu stoku nazvanu blagom, i to smatrala posve dopustljivim kao svojevrsnom ekonomijom. Osim toga taj postupak spada u srpsku mitomaniju u kojoj se njezini tvorci ne obaziru na povijesne činjenice nego izmišljaju stvari koje se nisu dogodile samo da bi ublažili bijedu svakdašnjice tijekom turskoga ropstva u trajanju oko pet stoljeća.
Nije potrebno posebno isticati da je to običan kriminal na koji Hrvati moraju stručno i odlučno reagirati što dosad nije bio slučaj, ali sad su napokon „proradili klikeri“ i taj postupak osudiše gotovo sve kulturne i političke instancije koje bdiju nad poviješću, ali to nije dovoljno.
Odmah treba reći da takvi postupci delegitimiraju Srbiju na njezinu navodnom putu u Europsku Uniju. Nju Hrvatska treba zaustaviti sve dok se ne odrekne balkanskih običaja krađe tuđega blaga, tvornog i umnog, jer tome nije mjesto u civiliziranom svijetu. Isto se može reći i za brisanje hrvatskoga jezika iz popisa južnoslavenskih jezika što je učinila Srpska akademija nauka i umetnosti jednim potezom pera pa bi se moglo zaključiti da ako neki narod nema jezika nema ni književnosti.
Nešto nečuveno u suvremenoj europskoj zbilji.
A hrvatski jezik jedan je od službenih jezika Europske Unije i unijet u popis jezika svijeta svojom kraticom kojom se razlikuje od srpskoga jezika. Uostalom, lako je opaziti njegovu razliku spram srpskoga uspoređivanjem književnih tekstova dvaju jezika tijekom cijele njihove povijesti. Dobro je što je hrvatski ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman izjavio kako će Srbija snositi posljedice zbog otimanja hrvatske kulturne baštine u pristupnim pregovorima s Europskom Unijom.
Djeluje upravo karkaturalno kad srpska politika dubrovačku književnost proglašava „srpskom i hrvatskom“ nešto čega nema u povjesnici drugih naroda. Literarne argumente za to nije dala, osim pukih nabrajanja koliko su pojedini književnici rođeni u Dubrovniku mnogo više spominjali Srbiju i druge balkanske zemlje nego Hrvatsku, što je također besmislica jer to ne određuje književnu pripadnost tekstova nego njihov jezik, a taj u Dubrovniku nije bio srpski nego hrvatski sa svojim narječjem sličnim zapadnohercegovačkom, u dijelu te pokrajine s pretežito pripadnicima hrvatskoga naroda.
Naišli smo na uradak pod naslovom Dubrovačka književnost je srpska u kojemu među ostalim piše koliko je Gundulić u svome Osmanu spomenuo Srbiju, a koliko Hrvatsku, potonju mnogo manje, i time se onda smatra da je Gundulić bio srpski književnik, a ako bi to bilo tako onda bi Shakespeare sa svojim Romeom i Julijom bio talijanski, a ne engleski književnik, Krleža austrijski i mađarski a ne hrvatski, Ivo Andrić bosanski i turski a ne srpski književnik itd.
Zaista besmislica no to je u srbijanskoj tradiciji u kojoj su krivotvorine na dnevnom redu pa nam tako Lili Benčik u portalu Hrvatske pravice navodi niz srpskih prisvajanja hrvatskoga kulturnoga blaga i krivotvorine u srpskim manastirima na štetu susjednih naroda sve do lokacija u Istri u kojoj su Srbi preuzimanjem grčkih hramova njih pretvarali u srpske sa svojim datumima osnivanja u vrijeme kad Srba zapadno od Drine uopće nije bilo. Karakterističan za to je primjer manastira Krka čije osnivanje Srbi prebacuju jedno stoljeće unazad uz tvrdnju da su oni domaći u Dalmaciji od četvrtoga stoljeća ( ! ), a da su dalmatinski Hrvati zapravo Srbi koji su tijekom povijesti pokatoličeni.
Ako je to tako zašto su ih onda nemilice klali kao svoje sunarodnjake uz suglasnost talijanskih okupatora tijekom Drugoga svjetskoga rata ?
Da sve bude i tragično, moramo navesti da su ove krivotvorine uglavnom u funkciji opravdavanja vojne agresije protiv Hrvata i Bošnjaka u svrhu stvaranja Velike Srbije s granicom na crti Karlobag, Karlovac, Virovitica. Ako su svi štokavci Srbi, a time oko dvije trećine Hrvata i svi Bošnjaci, onda je srpsko osvajanje suverenih i neovisnih republika Hrvatske, prve djelomično i cijele Bosne i Hercegovine, samo oslobađanje vlastita teritorija, a ne imperijalistički rat jednog pomahnitaloga nacionalizma.
Ovo posizanje za stranim teritorijima i kulturnim dobrima nije bezazleno jer služi kao podloga oživotvorenju nasilja, riječi se ovdje pretvaraju u nedjela. Usporedbe s njemačkim i ruskim osvajačkim podhvatima nameću se same od sebe. Hitlerova Njemačka najprije je Židove i slavenske narode proglasila Untermenschen, podljudima da bi potom razbuktala jedan od najkrvavijih ratova u povijesti čovječanstva koji je zvršio ubojstvom oko šest milijuna Židova i četiri milijuna pripadnika slavenskih naroda.
Danas Rusija nagomilava više od sto tisuća vojnika na ukrajinskoj granici u namjeri da je osvoji i skupa s Bjelorusijom i Gruzijom priključi Velikom ruskom carstvu o kojemu sanjari Vladimir Putin koji Ukrajincima osporava vlastitu narodnost, kulturu, književnost i jezik. On ide toliko daleko da prijeti ratom ako se NATO ne povuče iz Bugarske i Rumunjske! Dakle, Bjelorusi, Ukrajinci, Gruzijci, Bugari i Rumunji nemaju pravo odlučivati kojemu će civilizacijskom krugu pripadati, za njih to odlučuje Veliki brat u Moskvi! I Srbija se nalazi na tom putu pobjedom njezinih simpatizera na izborima u Crnoj Gori i stalnim prijetnjama iz Republike Srpske u Bosni i Hercegovini da će se priključiti Srbiji. Sličnosti ruskih i srbijanskih postupaka tako upadaju u oči da bi to svakome trebalo biti jasno, naime da su dovoljne neke manje provokacije da u srcu Europe izbije Treći svjetski rat.
Autor: CroExpress, Gojko Borić (Köln) Datum objave: 25.01.2022.
