Tko nije zaboravio Sovjetski Savez i njegove satelite u Europi sjetit će se i nekih njegovih vlastodržaca od Lenjina, Staljina i njihovih nasljednika, među njima najuočljivijeg, Leonida Brežnjeva čije su guste obrve nazvane „Staljinovi brkovi na višoj razini“, ali ipak poznatijega po svojoj „doktrini o ograničenom suverenitetu socijalističkih zemalja“ koju je ovako formulirao: „Kad snage koje su neprijatelji socijalizma pokušaju preokrenuti razvoj neke socijalističke države u pravcu kapitalizma, to nije samo problem te zemlje, već zajednički problem i briga svih socijalističkih zemalja.“
Ovoj teoriji slijedila je praksa kad su trupe Varšavskoga pakta prodrle u Čehoslovačku u kojoj su prekinuli pokušaj stvaranja „socijalizma s ljudskim likom“ i ponovno uvele jednu varijantu staljinizma. Isto je učinio vjerni Staljinov učenik Josip Broz Walter, koji se kasnije izrodio u njegova protivnika, slomivši Hrvatsko proljeće, taj neuspjeli pokušaj humaniziranja jugoslavenskog socijalizma s hrvatskim likom. Nažalost komunisti ostaju komunisti pa i onda kad se zaogrnu prozirnim plaštem socijaldemokracije što je slučaj danas u Hrvatskoj, jer inače ne bi najavili da će vratiti Trg maršala Tita u Zagrebu, najvećeg protivnika hrvatske neovisnosti i jednog od deset najgorih ratnih zločinaca 20. stoljeća. Čovjek se pita jesu li ljudi psihički normalni ili je njihova antihrvatska mržnja toliko bolesna da se upuštaju u tu sramotu.
No vratimo se SSSR-u, odnosno njegovoj istinskoj sljednici Ruskoj Federaciji u kojoj njezin vječni „hazjajin“ (gazda) Vladimir Vladimirovič Putin, obnavlja Brežnjevljevu doktrinu i prijeti ratom ne samo Ukrajini nego i cijelom Zapadu ako ne izvrše njegove ultimativne zahtjeve koje je odlično ocrtao njemački tjednik lijeve orijentacije „Der Spiegel“ (br. 52/ 24. 12. 2021.). Ukratko ćemo temeljem Spiegelovih konstatacija opisati tu agresivnu politiku jednog političara koji je rekao da je „propast Sovjetskoga Saveza najveća geopolitička katastrofa 20. stoljeća“, a upravo je ta „katastrofa“ donijela slobodu stotinama milijuna ljudi u Europi.
Spiegelov autor najprije ustvrđuje da je Rusija „konačno i službeno odjenula široku haljinu propalog Sovjetskoga Saveza“ što potvrđuje emblemom njezine hokejaške vrste koja je na dresovima imala slova CCCP i grb Ruske federacije/CCCP je kratica na ćirilici za Sojuz Sovjetski Socijalističeskih Respublik ), ali to je, kako rekosmo, samo simbolika, dok je stvarnost mnogo opasnija. Potom čitamo opis propadanja Sovjetskoga Saveza kojega je prorokovao ruski nobelovac Aleksandar Solženjicin s važnom napomenom da zajedničku državu mogu napustiti sve savezne republike, ali ne one slavenske, Rusija, Bjelorusija i Ukrajina. Solženjicin je dopustio mogućnost odlaska Ukrajine, ali onda bi se u pojedinim njezinim pokrajinama morali održati referendumi. Ovaj razvoj preduhitrio je zajednički ukrajinski referendum na kojemu su sve njezine provincije glasovale za neovisnost pa čak one na Donbasu i Krimu, tako da su od 11 milijuna etničkih Rusa u Ukrajini mnogi bili za neovisnost svoje domovine. Sve je to kasnije ignorirao Putin time što je zauzeo Krim i u nizu članaka osporavao postojanje ukrajinske nacije proglašujući Ukrajince – Rusima.
Zar nas to ne podsjeća na srbijansku rabotu da su Hrvati zapravo Srbi, a hrvatski jezik srpski. Još nedostaje srbijanska invazija na neke rubne krajeve Republike Hrvatske što ne bi bilo nemoguće ako bi Rusija navalila na cijelu Ukrajinu, i u toj gužvi to za međunarodnu zajednicu bilo važnije nego tamo neka „čarkanja“ na Balkanu.
Putin je doduše osudio marksizam-lenjinizam kao neostvariv, ali je bio bijesan na komuniste koji su, kako je napisao, „našu domovinu podijelili na kneževine“ što znači na savezne republike, nazvavši Ruse „najpodjeljenijim narodom u svijetu.“ Za Putina je bila tragedija da su se „23 milijuna Rusa odjednom našli izvan ruskih državnih granica“. I to nas podsjeća na velikosrpsku propagandu u kojoj se žali „razbacanost srpskog naroda na više jugoslavenskih republika“ što bi trebalo okončati tako da „svi Srbi žive u jednoj državi.“ Bila je to podloga za rat srpskih paravojnih postrojba i posrbljene „JNA“ protiv Kosova, Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Nešto slično se dogodilo u Ukrajini kad su Rusi osvojili Krim i potporom ukrajinskih proruskih separatista dopustili separiranje dvaju područja na istočnoj ukrajinskoj granici, nešto slično „srpskim autonomnim oblastima“ u Hrvatskoj odnosno kasnije „Republici Srpskoj Krajini“.
Prema Putinovoj doktrini, neruski narodi dobili su od Rusa prigodom osnivanja Sovjetskoga Saveza „darove u obliku ruskih područja koje su morali vratiti Rusiji nakon svoga odcjepljenja.“ Putin je to otvoreno rekao više puta „kako Rusija ne će dopustiti da se njezini historijski teritoriji i ljudi koji na njima žive koriste protiv Rusije. A tko to pokuša uništiti će svoju vlastitu zemlju.“ Drukčije rečeno, ako Ukrajina uđe u NATO morat će računati na rusku invaziju koja će uništiti one koji su to učinili. Njemački autor zaključuje; „Putin je 30 godina nakon okončanja Sovjetskoga Saveza u stanovitom smislu sam odjenuo majicu Sovjetskoga Saveza s carskim grbom. On želi ispunjenje svoje volje sad. Inače će još jednom organizirati raspad Sovjetskoga Saveza – s nesretnim završetkom za Ukrajinu !“ I nakon svega rečenoga američki predsjednik Biden i Putin vode pregovore o „ukrajinskoj krizi“ bez sudjelovanja Ukrajine!
Ovdje moramo podsjetiti da je Zapad drukčije reagirao prigodom raspada Jugoslavije imenovavši međunarodnu Banditerovu komisiju koja je zaključila da se „SFRJ raspao implozijom bez vanjskih utjecaja i da su granice socijalističkih republika granice budućih neovisnih država.“
Zašto takovo nešto ne bi bilo moguće u slučaju Ukrajine?
Jednostavno radi toga što je Ukrajina prevelik zalogaj za obje strane, Rusiju i Zapad koji je, osim toga, nejedinstven u ovom povijesnom trenutku kad je riječ o opstanku jedene velike države i jednog starog naroda kao što su Ukrajinci. Nažalost kako piše „Spiegel“, ( br. 1 /30.12. 2021.) službena Ukrajina bavi se sporednim stvarima, a ne toliko pripremama za veliki rat. S druge strane nije vjerojatno da će Amerika pristati na predimenzionirane zahtjeve ruskog predsjednika. U rasprave o rješavanju ukrajinske krize tijekom vremena će se uključiti i Europska Unija i Organizacija o europskoj sigurnosti i suradnji. No kako piše njemački tjednik: „U Ukrajini se sada mnogi osjećaju kao figure u jednoj stranoj igri.“ Za riječ se javio i NATO čiji glavni tajnik Stoltenberg upozorava da nitko ne smije ukinuti pravo jedne suverene države u koji će se savez uključiti. Ako bi to uspjelo Putinu onda bi to značili ostvarenje „ograničenog suvereniteta“ onako kako ga je formulirao sovjetski vlastodržac Brežnjev.
Osim toga kako se Rusija može osjećati ugroženom od buduće natovske države Ukrajine ako je NATO „klinički mrtav“ kak ga je ocijenio francuski predsjednik Macron. Pa sve i da ispravi to stanje NATO nikad ne će biti u stanju napasti tako snažnu atomsku silu kao što je Rusija. Ruski navodni strahovi su izmišljeni i imaju karakter one situacije kad lopov viče „uhvatite lopova“.
O nejedinstvu Zapada u ovoj glemoj krizi koja prijeti pretvoriti se u treći svjetski rat najtočnije govori činjenica da je i Njemačka, koja je dosad važila kao glasnogovornica Europske Unije u dijalogu s Rusijom, sama zbunjena glede stava kakav treba zauzeti prema agresivnom Putinu. Dok nova ministrica vanjskih poslova Baerbock zagovara načelni postupak s Rusijom, to jest zaoštravanje sankcija ako Moskva navali na Ukrajinu, veliki dijelovi vladajuće Socijaldemokratske stranke Njemačke govore o tome kako bi trebalo „zaustaviti spiralu prijetnji i protupretnji“, što znači da i Ukrajina prijeti Rusiji što je besmislica.
O nejasnom držanju Njemačke prema Ukrajini izašao je gorak članak ukrajinskog povjesničara i publicista Kirila Tačenka u „Frankfurter Allgemeine Zeitungu“ (27.12.2021.) koji najprije opisuje kako uglavnom njemački gospodarski interesi određuju politiku Berlina prema Moskvi, pogotovo glede tzv. drugog sjevernog toka, plinovoda od Rusije do Njemačke, a ne europska suradnja demokratskih država. Članak zaključuje riječima: „Ogromna je krivnja Savezne Republike (Njemačke) prema aktualnoj opasnosti izbijanja rata (u Ukrajini). Vrijeme je priznati realnost : politika prilagođavanja (Appeasement) već je dovela do kraha. Mora se djelovati i to prije nego što Rusija napadne Ukrajinu, a ne poslije. Zapad bi trebao Ukrajini ili isporučiti sustave protuzračne obrane ili najaviti da će u slučaju ruskoga napada Ukrajinu proglasiti zonom zabrane letenja. A ako Savezna Republika nema hrabrosti da Ukrajinu podupire isporukom oružja onda barem ne bi trebala blokirati takve odluke drugih država.“
Autor je ovdje izostavio napisati da je Berlin već jednom prošle godine osujetio namjeru Washingtona da Ukrajini isporuči obrambeno oružje.
Zaključno treba navesti nekoliko povijesnih činjenica glede srpske „mitološke fasciniranosti Rusijom“, kako piše Krunoslav Štengl u „Vijencu“, ( 2. prosinca 2021.). Naime, nije Rusija baš tako velika prijateljica Srbije kako tvrde njezini nacionalisti. Evo samo nekoliko podataka koji govore suprotno. Kad su se u Berlinu god. 1878, sastale europske velesile Njemačka, Austro-Ugarska, Francuska, Velika Britanija, Italija i Rusija da se dogovore o raspodijeli Otomanskoga carstva nakon njegova napuštanja Balkana, Srbija je zahtijevala da dobije Bosnu i Hercegovinu, kako je tvrdila, kao „središnju srpsku pokrajinu“; nju je podupirala carska Rusija, ali tome se protivila Austro-Ugarska koji nikako nije htjela da Srbija prodre na Jadransko more. Rusija je to činila sve dok joj Beč nije ponudio obilan i jeftin kredit i onda je popustila pred Austrijom, a Srbija je ostala kratkih rukava.
Nakon ubojstva austrougarskog prijestolonasljednika Franje Ferdinanda od strane srbijanske „Crne ruke“ u Sarajevu god. 1914. Beč je postavio Beogradu djelomično neprihvatljive zahtjeve od kojih je jedan neposredno kršio srbijanski suverenitet, no kad je Austrija zaoštrila prijetnje Srbi su pristali na to da austrijski službenici istražuju zločin na srbijanskom teritoriju, čemu se protivila Rusija s obećanjem da će Srbiji dati svaku pomoć u ratu, ali od toga nije bilo ništa i tako je Srbija upala u rat u kojemu je naveliko nastradala u ljudskim i materijalnim žrtvama. U Drugom svjetskom ratu Tito je pozvao Sovjete da mu pomognu osloboditi istočnu Srbiju i Beograd a sovjetski su se vojnici tu ponašali neprijateljski pljačkajući, ubijajući i silujući kao da je Srbija dio Trećega Reicha.
Za vrijeme sukoba Staljin-Tito najveći dio tzv. informirovaca bili su Srbi i Crnogorci no Sovjetski Savez nije ishodio da barem dio njih bude primljen u Rusiju kao izbjeglice kao što je bio slučaj s grčkim partizanima nakon propasti komunističkoga ustanka u Grčkoj. Iz rečenoga možemo zaključiti da je rusko-srpsko prijateljstvo prije svega mitomansko o jedinstvu pravoslavnih naroda, a ne konkretna suradnja sprijateljenih država. Srbija se doduše naoružava s ruskim oružjem ali ono nije ni izdaleka tako moderno kao ono koje kupuje Hrvatska u zapadnim zemljama s kojima i Srbija ima takve poslovne odnose, ali nije članica NATO-a i ne može doći do nekih sofisticiranih ratnih sustava. Ipak možemo pretpostaviti da će se Zapad u sadašnjoj ukrajinskoj krizi sporazumjeti s Rusijom, dakako na štetu Ukrajine, ali tu će štetu nadoknaditi Europska Unija da Kijevu postavi lakše uvjete ulaska u zajednica dosad 27 država Unije. O članstvu u NATO-u Ukrajina će moći samo sanjati.
Autor: CroExpress, Grojko Borić Datum objave: 11.01.2022.
