Cilj ovog pisanja o njezi nije nikakvo moje kukanje i plakanje nad sudbinom, nego svima vama približiti sve aspekte našega rada. Sastavni dio života njegovatelja u 24-satnom režimu rada su putovanja. Ako se radi u turnusima po 2 tjedna, ispada da se putuje svaki drugi tjedan, znači, tijekom cijele godine na putu provedemo skoro i 25 dana, što je gotovo jedan cijeli mjesec.

Naši domaćini u Austriji, ne jednom, spomenu da imamo 14 dana odmora pred sobom, i to je  netočan navod, radi se zapravo o 13 dana,  jer 14-ti dan se putuje, tako da ja osobno turnuse računam po 15 dana, sat gore ili dole, ali to je tako. Putovanje kao putovanje i nije toliko stresno, ali ono što promatrač sa strane ne primijeti na prvu je da ta putovanja počinju i dva tri dana prije samog ulaska u vozilo.

Režim života kod kuće i na poslu često je toliko dijametralno suprotan da nas kida, lomi i umara koliko i sam posao. Ne jednom, događalo se da iz Austrije ili Njemačke pravimo planove i termine za sve ono što ćemo raditi doma. Ako uzmemo u obzir da se ovdje većinom radi o ženama, koje imaju svoje obitelji, možete naslutiti kompleksnost njihovog položaja.

Dakle, dobar dio mjeseca prolazi nam u, ja to zovem, „ni ovamo, ni tamo“ stanju, da ne kažem plutanju.

Dobar dio žena nije navikao na odsustva od kuće. Putovanje u tuđi dom na duže vrijeme izaziva stres, ma koliko mi to odbijali priznati. Kulturološke i jezične barijere, životne navike nas i klijenata, sve je to toliko različito da nam se nekada čini da živimo 4 000 kilometara, a ne samo 400 do 500 kilometara udaljeni jedni od drugih.

Sve ovo su suhoparni podatci, kostur nečega što se naziva život, svaka njegovateljica ili njegovatelj je svijet, priča za sebe, iskustva različita kao i ljudi. Znate li što to znači kada se ona koja bi trebala biti čuvarica ognjišta, matica oko koje se okupljaju djeca i unučad mora zaputiti tamo negdje da zaradi za preživljavanje najrođenijih?

Koliki i kakav je to zapravo poremećaj u svakoj obitelji? Jeste li se zapitali, kako se osjeća baka koja ne može biti na rođendanu svoga unučeta? Kakav je osjećaj vidjeti prvi zub unuke na „viberu“ ili fotografiji? Društvene mreže koliko pomažu, toliko i ranjavaju.

Teško je zaspati s fotografijama nasmijane obitelji oko slavljeničke trpeze, a vi ste daleko. Koliko je propuštenih, a nama važnih događaja kroz godinu!? Zašto pristajemo na takav, kako reče jedna od domaćica gdje sam radio, „cigojner leben“?

Posebni izazov je ova pandemija s kojom se suočavamo. Do pojave cjepiva, putovanja su bila uvjetovana testiranjem i prijavom dolaska na granicu. Dobar dio njegovatelja se dao cijepiti, samo da ne mora na testiranja. Svi smo se testirali na mjesečnoj bazi, o rezultatu testa ovisila nam je egzistencija.

Dobro pamtim i prvi val pandemije u proljeće 2020.- te.

Mnoštvo žena se zateklo zarobljeno u neizvjesnosti kada i kako će doma. Strah od nepoznatog virusa paralizirao je svijet, a posebno naše starije osobe. Kako je putovati i boraviti kod nekoga tko se boji virusa i vas koji mu ga možete donijeti?

Pišem o svemu jer imam iskustvo, blagoslov i prokletstvo sve primijetiti i iz blizine promatrati, slušati nimalo lake priče. Kako rekoh na početku, ne kukamo, želimo da se zna, da se čuje glas i ostane slovo o onima koje su izabrale biti Pepeljuge naših dana.

Autor: Stjepan Poljaković Datum objave: 16.12.2021.