Njemačka savezna kancelarica dr. Angela Merkel bila je na toj dužnosti 16 godina, samo nekoliko dana manje nego njezin „pokrovitelj“ Helmut Kohl, ali za razliku od njega i ostalih njezinih predhodnika ona je sama odredila kad će napustiti dužnost predsjednice Kršćansko-demokratske Unije, CDU, i šefice vlade; svi ostali visoki funkcionari u stranci i vladi bili su ne baš „nježno“ gurnuti s tih pozicija koje su najutjcajnije u arhitekturi njemačke izvršne vlasti, pa time i u Europi i svijetu.
U Njemačkoj nema interregnuma, međuvladavine kao u nekim drugim državama, ali onaj (ona) tko je na odlasku neko vrijeme nema onih financijskih mogućnosti kao u razdoblju ispunjavanja redovite dužnosti. Sve je to zakonski regulirano do u tančine u svrhu stabilnosti izvršne vlasti temeljem povijesnog iskustva između dvaju svjetskih ratova u vremenima političkih nesigurnosti i zlouporaba vlasti.
Angela Merkel rođena je 17. srpnja 1954. u Hamburgu no uskoro je njezina obitelj evangeličkoga pastora iselila iz zapadne u istočnu Njemačku gdje je završila sve škole do fakulteta i promocije za doktoricu fizike, zaposlivši se u Glavnom institutu za fizikalnu kemiju Akademije znanosti. Dva se puta udavala, sadašnje njezino preuzime Merkel preuzela je od prvog supruga, nije imala djece.
U komunističkoj Njemačkoj bila je znanstvenica, fizičarka, i kao takova politički neangažirana osim kad je radi svoga dobrog poznavanja ruskoga jezika bila nagrađena kratkim boravkom u Sovjetskome Savezu. Nakon demokratskoga preokreta u bivšoj Njemačkoj Demokratskoj Republici, DDR, Merkel postaje članicom stranćice „Demokratski prodor“ ali uskoro se upisuje u istočnonjemačku Kršćansko-demokratsku Uniju u kojoj je bila zamjenica glasnogovornika prve demokratski izabrane vlade DDR-a.
Od 1990. članica je Njemačkoga Bundestaga
Nakon niza funkcija u svenjemačkom CDU i vladi saveznog kancelara Helmuta Kohla, (koji ju je protežirao nazvavši je šaljivo „moja djevojka“) da bi u članku objavljenu u „Frankfurter Allgemeine Zeitungu“ nakon njegove „afere tajnog financiranja CDU-a“ i gubitka izbora zatražila njegovu ostavku. Postavši god. 2000. predsjednicom CDU-a i nešto kasnije parlamentarnog kluba stranke u Bundestagu napokon je od studenoga 2005. preuzela dužnost njemačke savezne kancelarice u dvjema različitim koalicijama, najprije s liberalima i kasnije sa socijaldemokratima.
Cijelo vrijeme svoga djelovanja na čelu njemačke vlade A. Merkel je bila zapažena i cijenjena u inozemstvu kao jedna od najsnažnijih državnica ne samo svoje zemlje nego i Europske Unije i šire.
Od oko 83 milijuna Nijemaca njih 45 milijuna imaju zaposlenje, dok su 20 milijuna umirovljenici, a budući da penzije iznose nešto više od pola prosječne plaće može se zaključiti da četiri uposlena Nijemca financiraju jednog umirovljenika, dok je taj odnos u Hrvatskoj jedan prema jedan. Unatoč povoljnim statistikama nije teško ustvrditi da mnogi uposleni nisu dovoljno plaćeni, da je njemačka država strašno zadužena, da brojnim starijima i djeci prijeti siromaštvo, da u Njemačkoj živi najviše inozemnih ilegalaca u usporedbi s drugim zemljama EU-a itd.
Njezini kritičari najviše joj zamjeraju dvije odluke: sudjelovanje u „spašavanju“ Grčke od financijskoga sloma s više od 170 milijardi eura, (ukupni ulog 250 milijardi) i „širom otvorena vrata“ afroazijskim izbjeglicama kojih je nekontrolirano nahrupilo u Njemačku oko više od jednoga milijuna. Neki su kao islamisti i kriminalci počinili stravične zločine premda su, barem u početku, svi skupa doživjeli toplu dobrodošlicu. Analitičari još nisu sigurni mogu li Angelu Merkel smjestiti među najvažnije kancelare Savezne Republike Njemačke kao što su bili Konrad Adenauer, Willy Brandt i Helmut Kohl, od kojih je prvi „privezao“ Njemačku za zajednicu zapadnih demokracija, drugi započeo pomirenje s europskim istokom i treći virtuozno izveo ponovno ujedinjenje Njemačke.
Gospođa Merkel mogla bi ući u povijest kao „spasitejica“ progonjenih migranata
Ta njezina politika i previše je bila kontroverzna, da bi je svi prihvatili kao pozitivnu. Možda je prerano govoriti o njezinu mjestu u njemačkoj povijesti ali to ne će spriječiti povjesničare i analitičare da se upuste u tu pustolovinu punu nagađanja.
Koliko su god kritičari kancelarice Merkel u nekim stvarima u pravu, objektivni promatrači i analitičari mogu zaključiti da je njezina politika u tuzemstvu, a još više u inozemstvu, uglavnom bila uspješna, premda često ne baš originalna. Ponajprije gospođa Merkel uvijek je nastupala trezveno, racionalno i tiho što nije bilo lako s obzirom na uzemirenost svjetske političke scene na kojoj su djelovali i djeluju „alfa muškarci“ kao Putin, Johnson, Trump, Erdogan, Macron, Salvini, Orban, Kaczinsky i još neki.
U međunarodne odnose ona je unosila veliku količnu realizma prema formuli o „politici kao umijeću mogućega“. Jasno, ona je to mogla činiti jer je iza sebe imala gospodarski nadasve uspješnu zemlju, a svi navedeni autoritativci razumiju samo „govor ekonomije“. Snaga njemačkoga gospodarstva je u njegovoj izvoznoj uspješnosti u zemlje gdje „Made in Germany“ još uvijek dobro zvuči; njemački proizvodi nisu jeftini ali su kvalitetniji od onih ostalih zemalja izvoznica. Zahvaljujući uhodanoj slozi između posloprimaca, (sindikata) i poslodavaca, (kapitalista) Njemačka je pošteđena od velikih štrajkova. Broj nezaposlenih tijekom vladavine kancelarice Merkel spao je od 12,4 do današnjih 4,5 posto. Naravno, veliki je broj onih koji su plaćeni ispod tarifa i čija satnica nije jamstvo za mirovine dostatne za preživljavanje, ali brojčanost toga „prekarijata“ se smanjuje. Premda njemačka država „pliva“ u novcu poreznih obveznika, njemačke škole, ceste i mostovi nisu u najboljem redu, a veliki građevinski projekti u kojima sudjeluje država često se ostvaruju s golemim zakašnjenjem.
Sve u svemu, ipak se može reći da Nijemci dobro žive u usporedbi sa stanovnicima ostalih zemalja Europske Unije, izuzimajući Skandinavce, te nečlanice Unije kao što su Norveška i Švicarska.
I društveni odnosi u Njemačkoj mirniji su i ugodniji od onih u većini ostalih europskih država. Nijemci i inače cijene stabilnost i sagledivost u politici, a to im je kancelarka Merkel davala u velikim količinama no to ima i svoje negativne strane. Samo nekoliko primjera za navedeno. Konzervativne stranke CDU i CSU dugo su tvrdile da je „služenje vojske“ iliti „vojna obveza“ škola nacije, ali odjednom su zaključili da to treba ukinuti i da Bundeswehr mora postati profesionalna vojska. Danas Bundeswehr nema dovoljno vojnika, a njegova tehnička oprema vrlo je manjkava, no to zanima samo stručnjake, a ne narod. Prije katastrofe u japanskoj nuklearki Fukušimi njemačka je vlada zagovarala „mješovite izvore energije“ od nuklearnih i toplinskih elektrana do obnovljivih od sunca i vjetra, no poslije Fukušime vlada se odlučila na posvemašnji odstup od nuklearne energije što će skupo platiti njemački porezni obveznici privatnim akcionarima među vlasnicima tih pogona. Kršćanske stranke odbijale su jednospolne brakove, no gosp. Merkel je u jednom nevezanom razgovoru pristala na individualno glasovanje o tome u Bundestagu i pobijedila. Sve navedeno nije u orginalnu poniklo u redovima kršćanskih stranaka, ali je gosp. Merkel bila toliko „lukava“ da je te ideje i prijedloge „prodala“ kao svoje.
Način kako je kancelarka Merkel donosila važne odluke često je bio na rubu samovlašća
Kao najuočljiviji primjer za to je njezina odluka da otvori granice za izbjeglica koji su životarili u najvećoj bijedi na istočnom kolodvoru u Budimpešti i povrh toga sve one koji su preko „balkanske rute“ u to vrijeme nahrupili u Njemačku.
Ona je samozadovoljno nekoliko puta izgovorila rečenicu Wir schaffen das, mi ćemo to svladati, a da za to nije zatražila odobrenje svoje Vlade, svoje stranke i njemačkga parlamenta Bundestaga. To je u prvi mah bilo pozdravljeno kao duboko humana odluka no nakon prvih iskrenih dobrodošlica došljacima Nijemci su morali pogledati istini u oči i saznati da ne znaju koga primaju i nemaju pojma koliki će biti troškovi integriranja tih ljudi u njemačko gospodarstvo i društvo.
Rezultat je dosad porazan, riječ je o milijardama eura i nemirima među njemačkim pučanstvom od čega je naveliko profitirala ksenofobna stranka Alternativa za Njemačku koja je do tada bila na izdisaju, a nakon toga naglo postala najsnažnijom oporbenom partijom. Računa se da su se samo nešto više od oko 50 posto izbjeglica dobili stalna zaposlenja, dok ostali žive od socijalne pomoći u rubnim nastambama većih gradova, zasada bez izgleda u bolju budućnost.
Za vrijeme grčke euro krize u kojoj je Njemačka tražila od Atene da ubrza ekonomske reforme i podvrgne se drastičnoj štednji, kancelarica Merkel bila je u grčkim medijima karikirana kao hitlerovka i nacistkinja za što nije bilo ni trunka potvrde u njezinoj biografiji. Sličnu se sudbinu imao injezin ministar financija Wolfgang Schäuble. Demokratsku se Njemačku u inozemstvu u takvim slučajevima paušalno poistovjećuje s Hitlerovom Njemačkom što je slično „hrvatskom slučaju“ sa srbijanske strane u kojemu ustaše i Jasenovac služe kao toljaga kojom se „disciplinira“ naša republika.
No Nijemcima je tu lakše jer imaju kese iz kojih mogu smirivati bijesne klevetnike. U odnosima prema Americi Njemačka pod vodstvom gospođe Merkel vodila je vrlo prijateljsku politiku, ali dok je u Washingtonu vladao nepredvidivi predsjednik Trump on tu politiku nije honorirao, baš obratno odnosi su bili toliko neiskreni da je američka tajna služba CIA špijunirala šeficu njemačke vlade na što je gospođa Merkel vrlo umjereno reagirala.
S Rusima je nije išlo ništa bitno drukčije, u odnosima s Moskvom Merkel je uvijek zagovarala dijalog, a Putin je to jednostavno ignorirao vodeći i dalje svoju agresivnu politiku prema Ukrajini. Primjerice, nedavno je Moskva poduzela vojne vježbe na ukrajinskoj granici u kojoj je sudjelovalo oko sto tisuća vojnika s velikom ratnom tehnikom, upravo toliko kolika je brojčana snaga cijelog njemačkoga Bundeswehra, a tu Njemačka i NATO mogu „prijetiti“ samo ekonomskim i političkim sankcijama koje Putinova Rusija može izdržati jer u njoj praktično ne postoji oporba i organizacije civilnoga društva koje je tamošnji režim proglasio „inozemnim agentima“. Njemačkoj i Zapadu preostaju samo verbalni prosvjedi, pogotovo s obzirom na čuinjenicu da su se sami upustili u energetsku zavisnost od ruskoga plina. Možda će nova vlada u tome biti oštrija spram Moskve nego ona kancelarke Merkel.
Premda se u početku širenja pandemije koronom virusa kancelarka Merkel vrlo oštro obraćala pučanstvu uvjeravajući sve u goleme opasnosti ove pošasti, očito joj nije uspjelo ovladati instrimentarijem administrativnih mjera jer njemački zakoni kao i federalizam države nisu joj dali dovoljno dalekosežne ovlasti za to. Rezultat je bio podjela građana na zagovornike i protivnike zdravstvenih mjera pa se Njemačka glede broja oboljelih i preminulih našla iza Portugala, Španjolske i Italije koje su ju u početku molile za pomoć.
U svrhu obrane od korona virusa Njemačka se dosad zadužila s 470 milijardi eura
I to ne će biti posljednja brojka koja će opteretiti njezine proračune. Dok ovo pišemo u Vladi se diskutira o uvođenju obveznog cijepljenja, a zrakoplovi Bundeswehra odvode teške bolesnike u manje iskorištene bolnice. U nekim bolnicama liječnici moraju odlučivati koga će preuzeti na tretman a koga „ostaviti iza vrata“ što je golemo opterećenje za njih, bolesnike i rodbinu .
Glede digitalizacije Njemačka kaska iza ostalih industrijskih nacija u Europi što mnogi smatraju jednim od razloga gubitka vlasti stranaka gospođe Merkel. Nova vlada sastavljena od socijaldemokrata, zelenih i liberala morat će upregnuti sve snage, a to znači uložiti mnogo više novca nego dosad da Njemačku dogura do prvih mjesta industrijskoga razvoja u svijetu. Ništa drukčije nije ni u vanjskoj politici koju su dosad vodili Merkel i socijaldemokrat Heiko Maas.
Prema mišljenju stranih analitičara vanjska politika vlade A. Merkel nije ni izdaleka bila tako uspješna kao što je to bio njezin izvoz materijalnih dobara i usluga. U odnosima prema Kini i Rusiji Berlin je znao „podignuti glas“, ali vrlo oprezno jer je gospodarska suradnja uvijek bila važnija nego obrana ljudskih prava u tim autoritativnim zemljama. Merkel je uvijek nastojala razgovarati s moćnicima tih država, ali oni su je puštali da govori i dalje „gurali svoju politiku“.
Može se očekivati da će nova ministrica vanjskih poslova Annalena Bearbock, (Zeleni) biti načelnija u odnosima s Kinom i Rusijom, barem kako izgleda prema njezinim dosadašnjim izjavama.
Zaključno možemo reći da je još prerano donositi konačne ocjene politike njemačke kancelarke Angele Merkel, ali o tome se može naveliko raspravljati i iznositi vrlo proturječne stavove. Povjesničari će s izvjesne distancije od događaja i uvidom u arhivsku građu donositi ozbiljnije zaključke od „brzih“ novinara i publicista, ali unatoč skepsi koja zvuči iz ovih riječi već sad se može zaključiti da su Nijemci bili vrlo zadovoljni s vladavinom svoje „Mutti“, majčice Merkel i da će njezin nasljednik Olaf Scholz morati napregnuti sve svoje snage da dostigne njezinu popularnost u njemačkom političkom narodu.
Gospođa Mrerkel je bila i velika Europljanka, premda ne uvijek objektivna u toj svojoj politici, kao i stalna zagovornica euro-atlantske suradnje. A što se tiče njemačko-hrvatskih odnosa ona nije uvijek bila na našoj strani za što smo djelomično i sami krivi. Podsjećamo na odbijanje vlade Zorana Milanovića da njemačkom pravosuđu izruči dvojicu jugoslavenskih udbaša koji su bili optuženi za sudioništvu u ubojstvu jednog hrvatskog političkoga emigranta u Njemačkoj i potom osuđeni na doživotni zatvor. Radi toga gospođa Merkel nije sudjelovala na zagrebačkoj svečanosti ulaska Hrvatske u Europsku Uniju premda je to mogla učiniti. Treba se nadati da njezini nasljednici u Berlinu ne će biti takva zlopamtila.
Autor: Gojko Borić Datum objave: 09.12.2021.
