Bila su to burna vremena moga djetinjstva, a kroz koje sam ‘gazio’ uzdignute glave i otvorenih očiju. Mladi duh i nezasitna radoznalost upijali su i registrirali sve oko sebe, i to, ne samo ljude i događanja, nego pokušali pronicljivo i znatiželjno zaviriti i u tzv. ‘zabranjene zone’.

Poradi težeg oboljenja moj brat Mato vraća se u selo. Svjestan svog nezahvalnog zdravstvenog stanja ostavlja dojam kao da ostatak života želi samo meni posvetiti. On je zasigurno taj, koji mi ‘otvara vrata u svijet’ i nesebično proširuje moje horizonte. Upućuje me na novi život i ukazuje na nove perspektive. On me i ne htijući, požuruje da brže rastem i ranije sazrijevam. No, nije bilo baš sve tako zbiljno i ozbiljno.

Vraćajući se jednog dana iz škole, brat me pošalje da nađem i donesem jedan rog od ‘vola, krave, ili ovna’, što u selu i nije bilo problematično.

I kad se vratih s rogom u ruci, on iz njega nožem uobliči terezijan, a onda ispod deke izvadi tamburicu, koju je sam zadnjih (tje)dana izrezbario u drvetu. Otvorenih usta i očiju zurio sam čas u njega, čas u taj glazbeni instrumenat, dok se on ne pribra i upita: Što ćeš da ti odsviram? Pa videći da nemam ni riječi, a kamoli prijedloga, on poče uz tihu glazbu njegove tambure pjevušiti: Plovit ću ja morem, širit svoja jidra, ići ću ja dragoj, … Kažem mu: ‘Ja ti ne znam tu pjesmu!’

Zastao je, držeći još uvijek terezijan palcem i kažiprstom desne ruke, a s tri ostala prsta umiri drhtaje na zaigranim žicama, pogleda me tako umiljato, da mi se taj njegov ljupki i simptomatični pogled i danas vrlo često zrcali pred očima, te reče da sjednem pored njega, pa nastavi: ‘Sad ću ja svirati i prvo ću pjevati sam, a onda ćemo isto odpjevati zajedno’. I upravo kad je on počeo ponovo svirati, zastade naša susjeda i rodica pred vratima zainteresirano očekujući daljnji slijed.

Brat je nakratko ugađao žice, pa istovremeno zasvira i zapjeva: Nas dva brata, oba ratujemo, ne plač´ majko, ako poginemo!, a meni laktom dade znak da ga sada pratim. Potom nastavi: Tomislave od Hrvata lave, tebe gusle javorove slave! Susjedi se oči vidljivo orosiše i pođe, dozivajući: ‘Mato, evo vam matere uz Igrište!’

Brat mi reče da ne spominjem pred majkom, a ni pred drugijem po selu, koje smo pjesme pjevali. Ista ta susjeda zove me nešto kasnije: ‘Tonćo, dođi u nas, imam nešto za tebe!’ Ti naši rođaci dobili su paket iz Amerike i između ‘puno toga’ našle su se i jedne dječije, bijele cipelice.

I, pašu mi, kao da su bile naručene upravo za mene. Uz taj nezaboravni dar, slijedile su upute starijih: I, nemoj ih sad nosati po selu, nego, to ti je kad pođeš u Ravno ili u Dubrovnik na pelcovanje, da imaš što obuti. To se brzo pročulo po selu, pa su mnogi dolazili i posuđivali moje, američke cipele za njihovu djecu; i, zanimljivo, svima su odgovarale i bile ‘džuste’, bez obzira što su neki bili i po 2-3 godine stariji i/ili mlađi od mene.

Jednoga dana, a poslije onog kolosalnog iznenađenja s tamburom, po povratku iz škole, brat me pozva da pođem s njim u naš vrt, stotinjak metara od kuće. Daje mi jednu staru vreću od jute da stavim na glavu, kako me pčele ne bi izujedale. On je tjedan-dva prije uhvatio cijeli odbjegli roj pčela, pohvatao ih i napravio tri drvena ulišta, i tu mi, evo, danas pojašnjava kako se vadi saće i dobiva med.

S očevim rukama je znatno bolje, pa se upušta i u neke teže fizičke radove. Pa uz svoj posao u Rijeci dubrovačkoj, on pokušava obrađivati i oba imanja, kako u Veljoj Međi, tako i u Kotezi, i to i u polju i u brdu, a gdje je involviran svaki član obitelji, i to svatko na svoj način. I (pre)često sam čuo oca, kako besjedi: ‘Dokle smo ovdje, neću ništa pustiti u ledinu…’.

I upravo, to: DOKLE SMO OVDJE, kod nas djece stvara izvjesnu nesigurnost, te upitnu i ne baš ugodnu dilemu: A, do kad ostajemo ovdje!? Na drugoj strani, glasno smo razmišljali: Teže i gore nego ovdje, „na repu od svijeta“, ne može drugdje biti. Samo se djedu tu i tamo omakne: ‘A, kome će te mene ostaviti’, ili: ‘Pa, nećete me, zar, ostaviti sama?’. Starija sestra Ana sve je češće i sve duže u Rijeci dubrovačkoj.

Tamo njih nekoliko gone zadružne krave na ispašu. Sestra Danica završila je osnovnu školu i bez većih priprema i ‘silom prilika’ sve više uskače u koštac s ovom teškom životnom zbiljnosti. Većinom je čuvala ovce po okolnim brdima, i to od jutra do večeri. Dok sam ponekad s njom odlazio po tim okolnim kraškim brdima, a dokazujući kako već znam sva slova, izčitavao sam uklesana imena, odnosno inicijale mladića iz sela uz česta zapitkivanja, tko je ovaj, gdje je onaj.

Sestra je uvježbavajući strpljivost, odgovarala: Taj ti je negdje u Srijemu, ili u Slavoniji, ovaj ti je u Dubrovniku, a ipak, najčešći odgovor je bio: On je poginuo u ratu, ili: Ne zna se za nj. Na moje zapitkivanje, a tko je ovaj ŽAP, na što sam vrlo često nailazio, reče mi, da ne zna ni ona, nego ćemo pitati brata.

On nam je to znatno kasnije i pojasnio kako je to skraćenica za: Živio Ante Pavelić, nezaboravljajući pripomenuti: Nemoj te vi o tome ni slučajno po selu pričati. Ja mu kažem, zašto mi ne smijemo, a drugi su pjevali na Badnju večer: Paveliću, rodom iz Bradine, zašto, bolan, nisi iz Čapljine; i pitam ga: ‘Je li to taj isti Pavelić?’ Poslije toga moj bi brat, na samo njemu svojstven način, pokušao meni pojasniti, a za moje dječje poimanje, te teško razumljive i komplicirane ljude, pojmove i događanja.



Datum objave: 04.08.2014.