U četvrtak, 18. studenoga, u Salzburgu je služena sveta misa za sve žrtve Vukovara i Domovinskog rata. U crkvi svetog Andrije su s temom Vukovara bili izloženi i likovni radovi djece koja pohađaju Hrvatsku dopunsku nastavu. Svetu misu je predslavio fra Zlatko Špehar, voditelj Hrvatske katoličke župe blaženog Alojzija Stepinca u ovom austrijskom gradu.
U nastavku izdvajamo naglaske iz propovijedi fra Zlatka Špehara:
Danas se ta kratka rečenica čula od onih koji su u Vukovaru najviše trpjeli, a pate i danas zbog neučinkovitosti svih vlada u Hrvatskoj. Snažna je to poruka, ali i osuda nedjelotvornosti odgovornih, kojima je hrvatski narod povjerio sve: vlast, sudbinu, sadašnjost, budućnost i iscjeljenje hrvatske prošlosti – posebno one od prije 30 godina – Domovinske-Slavne-Žrtvene-Pobjedničke-Povijesne Istine.
„Zaboravila sam mrziti“, snažna je to Istina Vukovara, izgovorena riječima koje u sebi nose svu tragediju i iz tragedije izrastaju u slavnu pobjedu nad mržnjom i zlom koje se sleglo na Hrvatsku i hrvatski narod i narodnosti dobre volje, sada već davne 1991. godine: pobjedu nad mržnjom kojom se razlijegala smrt nevinih i neumornih branitelja slobode, dostojanstva i svake moralne i vjerničke vrijednosti, koje teku krsnom vodom u krvi Hrvata.
„Bogo, ne daj da me ubiju!“, krik je preplašenog djeteta, koje drhti u mračnom kutu podruma, dok bijes mržnje istočnjačke razara domove, bolnice, crkve, spomenike a sve uz blagoslov njihove mržnjom i zlom opijene tzv. pravoslavne crkve.
„Ne vjerujem u Boga, kojega propagira tzv. srpska pravoslavna crkva“ – krik je svećenika u jeku razaranja Vukovara i Hrvatske, jer moj BOG je BOG LJUBAVI, a ne mržnje i smrti.
„I meni su stavili onu cijev na čelo. Imala sam samo pet godina. Natjerali su nas da dignemo ruke na predjau. Digli smo, ali su se oni strašno prevarili: Mi smo digli ruke na molitvu – i za njih da se poprave“ – britko je svjedočanstvo djeteta, obilježenog svetim krštenjem, poučeno molitvi i snazi koju samo BOG LJUBAVI može uliti u srce iskrnog ljudskog bića.
„Pred očima su mi ubili sedmero mojih najmilijih. To su učinili naši susjedi s kojima smo živjeli vrata uz vrata već desetke godina. Ja sam se vratila. Osamdeset mi je godina. Oni su ostali u Vukovaru. I meni lupaju na vrata i prijete mi, da će i mene srediti“, i nakon tihe stanke jecajem nastavlja ta starica: „Molite se za mene. Ja se svaki dan molim, da mi BOG dade snage, da ja njima sve to mogu oprostiti“!
Samo je ispružena ruka Isusova mogla u Vukovaru spasiti ono, što je programom bijesomučne mržnje na istoku bilo skrojeno: uništiti sve. “Mi moramo izbrisati svaki trag katoličanstva i hrvatstva,”kazao je jedan od srpskih agresora jednom župniku, kazao je kard. Kuharić.
„Dok se zastava vijorila na vodotornju, znala sam, da je moj otac živ“, kazala je kći Stjepana Džalte. Vijorila se onda usprotiv mržnji i zlu, i danas se vijori ponosno za slobodu Hrvatske i Hrvata.
Da, ta ZASTAVA, – jedna od njih – je i danas s nama. Vijorila se ona u slobodnoj Hrvatskoj, na ponos i znak – da mržnji će uvijek u Vukovaru – u Hrvatskoj odgovor biti: MI NE ZNAMO MRZITI.
Znajmo: „I žrtva je od Božji dar, ako ju se s ljubavlju prihvati. Vukovar ju je s ljubavlju prihvatio za slobodu Hrvatske. Vukovar i nakon 30 godina trpi bol nepravde po onima, koji u slobodi živjeti danas mogu, a za koje su svoje živote branitelji dali… “
Na kraju je fra Špehar kazao: „I zapamtimo riječi blagopokojnog kardinala Franje Kuharića: „Narod koji ne mrzi ne može propasti!“
Autor: CroExpress Datum objave: 19.11.2021.
