Ovom je mišlju Miroslav Krleža davno, još dok su ih neki bez posljedica razbijali i od njih pravili kućne pragove, prepoznao vrijednost stećaka kao jedinstvenih kulturno-povijesnih spomenika. Možda Krleža tada nije znao da stećaka ima ne samo u Bosni, nego (još više) u Hercegovini, te Dalmaciji, zapadnoj Crnoj Gori i jugozapadnom dijelu Srbije.
A možda je Bosnu uzeo kao metaforu. No to u ovom slučaju i nije bitno, jer je težište na stećcima kao jedinstvenoj vrsti nadgrobnih spomenika u svijetu. Sustavna briga o njima počela je tek posljednjih godina, kada su vlasti BiH, Hrvatske, Srbije i Crne Gore zajednički pokrenule inicijativu da se stećci stave na Unescovu svjetsku listu zaštićenih spomenika kulture, što bi se uskoro trebalo dogoditi.
Toj inicijativi zamah je dala veoma uspješna izložba stećaka u Klovićevim dvorima 2008. godine autorice Jasminke Poklečki Stošić. Tu su svojim stručnim radovima arheolozi, povjesničari i povjesničari umjetnosti pokušali rasvijetliti misteriju stećaka i valorizirati njihovo umjetničko i kulturno značenje. Ujedno su potakli vlasti da četiri države zajednički pokušaju stećke staviti pod Unsecovu zaštitu kao dio svjetske kulturne baštine.
Svijet je za stećke prvi put čuo iz zapisa Alberta Fortisa Put po Dalmaciji 1774. godine. Kasnije su njima bili fascinirani europski putopisci koji su navraćali u ove prostore, a Karlo Patsch je početkom 20. st. pokušao evidentirati brojne nekropole. Tek je Šefik Bešlagić 1971. godine napravio temeljitu inventuru, te je na području bivše Jugoslavije registrirao 66.573 stećka na 2.988 lokacija.
Od toga broja u BiH se nalazi 58.457 stećaka, u Hrvatskoj (pretežito Dalmaciji) 3.253 stećka na 188 lokacija, u Srbiji 2.060, a u Crnoj Gori 2.803 stećka. Otada se otkrilo još oko tri tisuće tih nadgrobnih spomenika, posebice u Hrvatskoj gdje je njihov broj sada narastao na 4.450 registriranih stećaka.
Premda su mnogi stećci kroz stoljeća uništeni, neki stručnjaci pretpostavljaju da ih ima još oko 20.000 neotkrivenih, bilo da su zarasli u šumi ili pak potonuli u meko tlo. – Stećci u nekim objektivnim mjerilima nisu ništa manje posebni nego primjerice Stonhenge ili kamene glave s Uskršnjih otoka, napisala je Jasminka Poklečki Stošić.
Uistinu, ti kameni megaliti su monumentalni. Neki teže i preko 30 tona. Dijele se na ležeće (ploča, sanduk, sljeme) i stojeće (križina, stup). Vremenski datiraju između¸13 i 15. stoljeća, do Osmanlijskog osvajanja Bosne i Hercegovine. U narodu imaju različita imena: bilig (biljeg) kam (kamen), usađenici, mramorje, bogumilski spomenici…
Neki imaju na sebi reljefe na kojima su prikazani motivi s turnira, konjanici, kolo…, a tek mali broj i zapise, mudre izreke i gnome, koje je sjajno protumačio Mak Dizdar u knjizi ‘Stari bosanski tekstovi’. Tako npr. Ivan Maršić sa svoga biliga iz 15 stoljeća upozorava buduće naraštaje:
Živih na zemlji mnogo ja
Osamdeset osam lita
A ništa ne ponesoh.
Svoju tugu zbog toga što nema potomstva, Vukobrat je zapisao u kamen:
A se leži Vukobrat Vlađević božji rab
A se greb mu djela sin Radonja
Tugo moja. Tko će meni.
Viganj Milošević poručuje sa stećka na Kočerinu 1410 godine:
Ja sam bil kak vi jeste
Vi ćete biti kako jesam ja.
Kameni spavači preživjeli su stoljeća, što znači da se narod uglavnom s poštovanjem odnosio prema pokojnicima i bilizima. No nije uvijek tako bilo. Tako se npr. u duvanjskom selu Crvenice 25 stećaka nalazi u potoku, nabacani jedan preko drugog.
– Za ove stećke nije se znalo do 1949. godine, sjeća se Ilija Buljan. Na njima je bila ledina, a voda je išla ovamo, bliže selu. A onda je ujesen nakon veliki kiša, Ričina prominila korito, pa se ukazali stećci. I taman služili narodu da ka skalini da narfod more priko nji prilazit u polje. A ja virujem da ih je neko davno dovuko na Ričinu baš za skaline. I virujem da su prije toga bili na ovim njivama koje se zovu Pogrebnice.
Bilo kako bilo, valjalo bi ih izvaditi iz rijeke ispitati i postaviti na odgovarajuće mjesto. Ilija se također sjeća legende o golemom stećku na Svinjači između Vrana i Čvrsnice koji je uništen, ali je u narodu ostalo nekrolog ispisan na njemu:
Podiže sestra Marta bratu Marku
Miseca veljače
Na srid polja Svinjače
Vuklo sto volova
Izilo se sto ovnova
Britanski vojnici iz sastava IFORa ukrali su 1996 godine stećak s nekrpole Lipa kraj Tomislavgrada, kao suvenir. No vratili su ga nakon napisa u Slobodnoj, ali tako da su ga stavili na drugi stećak, što se i danas može vidjeti. U Dalmaciji su poznati lokaliteti Lučani kraj Sinja, Proložac, Cista Velika, Budimiri, Brela…, a najveći lokalitet nalazi se na izvoru Cetine gdje se kod crkve Svetog Spasa nalazi nekropola sa 850 stećaka.
Datum objave: 31.07.2014.
