Autorica: Ina Vukić, Sydney
Govoriti ili pisati o Charles Billichu, svjetski renomiranom umjetniku hrvatskog podrijetla koji dugo živi u Australiji, u mladosti dugogodišnjeg zatvorenika političkih zatvora bivše komunističke Jugoslavije, nije previše potrebno – njegov život i njegova golema djela, kako umjetnička tako i humanitarna, otvorena su knjiga svijetu.
Ipak, ono što svijetu još nije poznato jest to da se Charles Billich trenutno sprema za veliku izložbu umjetničkih radova u Monte Carlu pod nazivom ‘Salvador Dali i Charles Billich izložba’ te na boravak u Vatikanu kao umjetnik u rezidenciji, gdje će slikati, na velikom platnu, panoramu Rima. Upravo je ovih dana otkrio u Sydneyu i svoje posljednje remek djelo s temom hrvatstva – ‘Povijesni turnir’ – u kojem pruža determinaciju hrvatske borbe za slobodom kroz stoljeća.
Iskoristila sam baš ove dane, značajne za njegovu umjetnost, kako bih porazgovarala s njim po pitanjima političke stvarnosti u Hrvatskoj danas. Jer ona je po mnogočemu opterećena prošlošću koja je njemu veoma dobro poznata i zbog koje je bio i ostao istinski borac iz dijaspore za boljitak hrvatske slobode i demokracije.
Vi, odnosno vaša obitelj, u Hrvatskoj predstavljate jasnu i užasnu sliku gotovo neopisivog terora i zločina koje su počinili operativci komunističkog režima bivše Jugoslavije. Poubijali su pa i žive bacali u fojbe/jame 12 članova vaše uže i šire obitelji. Vas su samog, kao mladog dečka, strpali u zatvor jer ste se usuđivali protiviti komunističkom ustroju. Koliko su i jesu li sjećanja na te događaje utjecali na vašu odanost demokraciji i slobodi za Hrvatsku?
– Nikad neću se odreći svog demokratskog sna. Iako sam i od Amerike, koja sebe opisuje najdemokratičnijom zemljom, doživio traumatično iskustvo. Jer kad SAD uđu u uski i najintimniji odnos s trulom, ubitačnom, demonskom Rusijom i pomažu nekog boljševičkog agenta Tita, staljinskog egzekutora-razbojnika, da preuzme komunističku kolonizaciju Hrvatske i drugih autohtonih država… SAD tada jednostavno i sramotno nedemokratski napada cijelu Europu, reže ju na pola i polovicu donira jednoj Rusiji, već do tog momenta svijetu poznatog genocidnog manijaka, sa stotinu milijuna poklanih nevinih.
SAD je imala bezdušnog slugu u Engleskoj, koja daje na nedemokratski i nekršćanski način oko milijun Hrvata demonskom Titu da ih pokolje.
Sve to znači da sam, umjesto da se odreknem demokratskog sna, počeo težiti prema popravljanju oblika i pojma demokracije, skoro do nekih fikcionalnih vizija utopijske savršenosti, ali nikada primirene sa SAD ili drugim kvazi demokracijama.
Hrvatska ima odličnu priliku da stvori svoju demokratsku tipologiju, a Hrvati su isuviše kvalificirani da budu temeljni u stvaranju tog sna kroz svoja iskustva i povijesne lekcije.
Često se govori da je jedna od najbitnijih pogonskih sila koja je vodila hrvatske branitelje i hrvatsku dijasporu u čvrstoj obrani Hrvatske od agresije tijekom ranih devedesetih godina bila ona koja je težila k iskorjenjivanju endemične korupcije u Hrvatskoj koja se umrežila u državne institucije i administraciju tijekom vladavine komunističkog režima bivše Jugoslavije. Kako vi gledate na ove tvrdnje?
– Teško se riješiti smrtonosnih bacila koji generacijski ostanu i cirkuliraju u postkomunističkim organizmima. Komunizam se oslanjao na otvorene laži, egzistencijalne prevare, bratske izdaje, antipatije protiv zdravih otpora i dijaspore (mi bjegunci smo mnogim drugovima malo na nosu). Arhetip veleprevare jeste bila epizoda sa Fondom za privatizaciju, kad se više manje stvorila klasa oligarha (državni moćnici koji su preko noći prešli proleter-kapitalist barijeru). Bez ozbiljne sanacije i polaganja računa hrvatskim serijskim privrednim prevarantima ne može se doći do zdrave ekonomije.. Mizerija i sistemsko siromaštvo stvoreni u komunizmu kronični su privredni rak ako se radikalno ne postupa s ozbiljnim promjenama i originalnim idejama. Plodno tlo za te promjene može biti jedino postignuto određenim škartiranjima i preokretima u toleranciji nedostataka i zločina režima. 
‘Povijesni turnir’
Prije par mjeseci ste izjavili u medijima kako se Hrvatska treba riješiti olovnih ostataka komunizma. Možete li navesti neke od tih olovnih ostataka i zašto ih nazivate olovnim?
– Monopartizanski sistem, ili diktatura, oblikuje kolektivnu misao. Marksističke kretenske upute moraju biti totalno izbačene. Jurisprudencija se mora humanizirati i racionalizirati prema vedrijim vremenima. Nova hrvatska brodica mora se riješiti puno olova u balastu da bi ubrzala napredak. Sad nam je prilika da si pripremimo politički i ideološki tok i da pokažemo kreativnost u stvaranju novog modela prave demokracije. Ajde da kao npr. Švicarci, budemo jedinstveni i ujedinjeni u lateralnom političkom i kulturnom mišljenju.
Većina ljudi bi rekla da, kako to sada izgleda, hrvatske su državne snage odustale od zakona o lustraciji. Hrvatska i dalje ostaje država u kojoj se lustracija, bilo sustavna ili djelomična, nije provela, a ne nazire se ni bilo kakav službeni plan ili strategija da se lustracija i provede. Jeste li možda vi vidjeli ili osjetili bilo kakav značajan napredak lustracije u Hrvatskoj?
– Samo neprijatelji napretka demokracije i hrvatske neovisnosti bi se protivili činjenici da zakoni o lustraciji, a i oni koji dopuštaju uvid u arhive bivše Jugoslavije, imaju ključni položaj u hrvatskoj povijesti kao i u povijesti čišćenja od, za demokratski napredak, usporavajućih mentalnih sklopova komunizma i navika nakon pobjede u Domovinskom ratu i nakon uspostave suvereniteta naše drage Domovine. Zakon o lustraciji te njegova implementacija u društvu su krucijalni u postizanju funkcionalne demokratske države i tu su, na našu štetu i žalost, grubo zakazale hrvatske vlasti svih ovih desetljeća nakon vojne pobjede nad srbočetničkim i komunističkim agresorom. Jedini koji konzistentno i stalno u javnosti i u Hrvatskome saboru iznose hitnost potrebe za lustracijom su pojedinci političke desnice. Moram reći da su neumorne inicijative i ustrajnost po pitanju lustracije koje vjerno, za dobrobit hrvatskog naroda, iznosi General Željko Glasnović veoma bitne i osobno sam impresioniran njegovom ustrajnošću pri saborskom pultu. To je mjesto s kojeg se direktno obraća narodu, barem je tako u zapadnim parlamentima jer u njima sjede zastupnici naroda. No, veliki je problem za Hrvatsku što proces lustracije u stvari ne postoji u službenoj Hrvatskoj i što ne kreće naprijed kako bi to veliki dio naroda u Hrvatskoj i u dijaspori želio. I tu se kristalno jasno vidi da većina zastupnika u Hrvatskome saboru ignorira želje i potrebe naroda. Od potreba u narodu nastaju zakoni. Tako je u razvijenim demokracijama, ali, nažalost, čini se ne i u Hrvatskoj.
Postoji gledište da česti napadi političke ljevice protiv političke desnice, koji su često prirode gdje se desnica farba etiketama nekog neo-fašizma, u stvari nastojanja stvaranja amnezije u narodu za strahote komunizma i pokušaj da se bivši i neo-komunisti normaliziraju za hrvatsko društvo. Kako vi gledate na to da se izražaji hrvatstva i cilja učvršćivanja hrvatske nacionalne države često stigmatiziraju fašizmom ili ustaštvom?
– Da se razumijemo. Ja sam puno godina bio indoktriniran da vjerujem u neminovnu svjetsku dominaciju komunističke diktature. Što se tiče postizanja tog cilja, uopće nije važno koliko milijardi žrtava bude potrebno. Zato je komunizam morao stvoriti iluziju nekog još užasnijeg monstruma koji će se komunizmu protiviti. Zato neokomunisti ovise o komunističkoj povijesnoj prijevari i eksploataciji ljudske naivnosti. Nova Hrvatska demokracija mora se čuvati nepredvidljivih poteza ekstremnih lijevih elemenata. Vidjeli smo u kakve katastrofe nas mogu isporučiti SAD.
I hrvatska se dijaspora iz Hrvatske često i uporno etiketira i stigmatizira ustaštvom. Imate li što reći o tome?
– U tom grmu leži zec sprječavanja jedinstva domovinske i iseljene Hrvatske! Treba se s njim konačno i obračunati istinom. Jedina etiketa koja visi oko vrata iseljene Hrvatske jest ljubav za domovinu i rad za njezinu slobodu. No ona očito smeta mnogima.
U civilnom društvu razne nevladine udruge su važni dio procesa postizavanja napretka. Slažete li se?
– Aktivisti u civilnom društvu mogu mnogo doprinijeti napretku u lustraciji, i u drugim granama društva, ali, vidite, opća je percepcija da su u Hrvatskoj najglasnije nevladine udruge koje štite komunistički režim bivše Jugoslavije, odnosno izmišljaju svašta kako bi pokušaje lustracije ofarbali ustaštvom ili fašizmom. Da hrvatska država dodjeljuje iz državnog proračuna novac kako bi se takve civilne udruge održale na životu govori samo jedno: nema stvarne volje za lustracijom u hodnicima državne moći.
Gdje su tu one neophodne kontrole, oni nepristrani ‘checks and balances’ da se vidi troše li te nevladine udruge stvarno narodni novac za probitak dobra nacije i njezinih nastojanja za punom demokracijom? Nema ih.
U Hrvatskoj postoje civilne udruge čija platforma aktivnosti uključuje zalaganje za lustracijom, ali nema ih dovoljno ili barem nam se to tako čini. Jer mainstream mediji su besramno najviše polarizirani lijevoj političkoj orijentaciji koja štiti lažni antifašizam u Hrvatskoj i komunističko nasljeđe pa tako najviše iz tih medija čujemo ili čitamo o onim udrugama čiji je očiti cilj spriječiti lustraciju. I tako je učinkovitost u svekolikom hrvatskom društvu onih nevladinih udruga koje se zalažu za lustraciju duboko umanjena.
Kako vam je i poznato general Željko Glasnović, zastupnik u Hrvatskome saboru za hrvatsku dijasporu konzistentno iznosi hitnost potrebe za kadrovsku i akademsku lustraciju, počevši od sudstva, do državnih službenika, depolitizacije vladinih ministarstava i novinarstva. Imate li komentar na ovo?
– Sudstvo i suci drže inherentnu ili svojstvenu, ali i golemu moć prosuđivanja i interpretacija zakona i tamo gdje zakon nije jasan ili specifično nije primjenjiv prema pisanim odredbama zakona, a koje prosuđivanje i interpretiranje se izlijevaju u pravilima rada i moralnim pozicijama naroda i državnih vlasti. U hrvatskom sudstvu postoji zabrinjavajući kolaž skrpan brojnim bivšim komunističkim operativcima i moćnicima. To je problem koji za napredak mora nestati – lustracija sudstva je neophodna i to pod hitno. 
Što se tiče vladinih ministarstava i državnih službi tiče, oni jedino mogu djelovati za napredak ako su kadrovi i u misli i u djelu orijentirani na profesionalnost i pravičnost prema narodu, prema poreznim obveznicima. Da narod zna što može očekivati od njih kada mu usluge zatrebaju. Ovako, uz nepotizam, i otvoreno ukazivanje na pripadnost nekoj političkoj stranci i institucionalizirana politička podobnost kao prihvatljiva karakteristika zaposlenika u ministarstvima, krade i onemogućuje profesionalnost i pravednost.
Kadrovska lustracija je također kompliciran i težak proces ali nije i nemoguć, a obavezno je potreban u Hrvatskoj. Njime bi mnogi mladi koji su zbog nepotizma i prakse političke podobnosti izgubili nadu za napretkom u svom radu u Hrvatskoj bili izloženi nadi za uspjeh i imali priliku osjetiti pravednost, pa ne bi tražili puteve koji ih odvode iz Hrvatske.
Što za vas kao Hrvata znači pojam lustracija i koliko je prema vašem mišljenju ona bitna za napredak k funkcionalnoj državi?
Lustracija je za Hrvatsku neophodna. Ta operacija spasit će pacijenta uvođenjem nove krvi. Hrvatska treba uskoro biti destinacija za nove Hrvate. Tko će migrirati u jednu neuspješnu državu? Ajde, gledajmo Australiju, a mi Hrvati imamo više svijetu nuditi nego Australija. Ipak su stranci i novi Australci stvorili pojam relativne harmonije i prosperiteta.
Sile koje sprječavaju to proširenje pojma hrvatstva moraju se baciti na smeće povijesti.
Što bi po vašem mišljenju pospješilo proces lustracije u Hrvatskoj?
– Pored očitog – donošenje zakona o lustraciji i njegove implementacije – uključenje što više ljudi u taj proces, bilo direktno ili indirektno, veoma je bitno za uspješnost. Jer prošlo je dugo godina od kada smo u Hrvatskoj trebali obaviti lustraciju pa je amnezija o komunističkim zločinima vremenom i aktivnostima političke ljevice postala gotovo neizlječiva. I tako s obzirom na današnje stanje relativnog nehaja za lustracijom neophodno je stalno govoriti o potrebi iste i o općem dobru za hrvatsku naciju kojeg bi lustracija unijela.
Vremenom se onda povećava i ‘vojska’ za provođenje lustracije. Ljudi u Hrvatskoj i Hrvati dijaspore moraju razumijeti jednu stvar: ako ćemo uspjeti u lustraciji moramo se osobno zauzeti za nju! Nitko nam ju neće donijeti na pladnju. Treba izvući kosture komunizma iz svih ormara u hodnicima moći i vlasti u Hrvatskoj.
Amnezija o komunističkim zločinima čini se očita i u samom kritičnom nedostatku konsenzusa o tome kako se obračunati s istim na službenom državnom nivou. Što bi mogao po vama biti lijek za tu amneziju?
– Mislim da zemlja komunističkog naslijeđa nije sposobna unijeti u svoje redove konsenzus o tome kako postupati u vezi komunističkih zločina, koji su usput, u Hrvatskoj bili grozni i brojni. Previše je onih u stolicama moći i izvan tih stolica koji uporno negiraju te zločine pa nam serviraju bezobrazne idiotarije i izmišljotine kako mi koji hoćemo pravdu za žrtve komunističkih zločina želimo izjednačiti komunizam s fašizmom. Svakoj smo žrtvi dužni pravdu i zato je potrebno stalno inzistirati na tome da pravda za sve žrtve postane i pravda koju i vlastodršci čuvaju i dijele.
Ma vidite, trebala je jedna Njemačka da donese pravdu za jednu žrtvu komunističkog režima u 2016. sudskom slučaju Zdravko Mustač/Josip Perković, ali to hrvatske vlasti i mediji nisu iskoristili za pravdu žrtvi već su presudu pokopali u tamnu tišinu i daleko od očiju. Pa onda imate sudski slučaj Josipu Boljkovcu iz 2014. godine gdje je sudac u Hrvatskoj pripisao u svojoj presudi krivicu za ubojstvo nekih 24 osoba 1945. komunističkom sustavu. Pored apsurda ove presude, jer ni jedan sustav ne funkcionira bez ljudi koji su odgovorni za njegovo provođenje, ista nije značila ama baš ništa da bi se pokrenuo neki konsenzus u Hrvatskoj o načinu donošenja pravde za žrtve komunističkog režima.
Što kazati? Lijek za amneziju je ponavljanje i guranje istine sve dok nas ta istina ne katapultira u konkretne mjere za pravdu. Pobijedili smo vojnog agresora, ali ne i komunizam. Kada tu činjenicu prihvate vlastodršci i amnezije o komunističkim zločinima će nestati.
Aktivno pratite događaje i političko okruženje u Hrvatskoj. Kakvi su vaši dojmovi?
– Razočaranje u sporim hrvatskm preporodom postoji. Međutim, opazio sam voljnost za udaljenje od manije ovisnosti o sistemu. A to nije ono staro ‘snađi se druže’ (‘kradi druže’ u prijevodu) nego uzdaj se u se i potencijalno bogatstvo oko sebe.
Uspjeli ste na svjetskoj razini, ne samo kao umjetnik, već i kao poslovni čovjek. Krećete se u krugovima visoko pozicioniranih političara svijeta. Nije neobično da kod vas navraćaju premijeri, predsjednici, veleposlanici raznih država pa me zanima jeste li kod njih primijetili neke osobite vrline uz pomoć kojih oni i postižu napredak za vlastiti narod i državu? Koje biste vrline u političara općenito mogli izdvojiti kao krucijalne za napredak demokracije i funkcionalnog demokratičnog društva?
– Odlučnost i ustrajnost. Poštivanje potreba naroda. Patriotizam i nacionalna svijest.
U prosincu 2017. godine u Australiji ste dobili nagradu za životno djelo vezano uz vašu pomoć Hrvatskoj i Hrvatima kroz duge godine. Ponovno – čestitam i hvala na svemu što radite i što ste radili u ime hrvatske slobode i boljitka hrvatskog naroda. Imate li komentar u vezi ove nagrade pa možda i poruku za hrvatski narod?
– Bilo koja nagrada jeste hrana za dostojanstvo. U Hrvatskoj trebamo proširiti tradiciju nagrađivanja. Trebamo pohvaliti i promovirati sve one koji nešto doprinose. Od svih mojih slika najdraže su mi ciklus Hrvatskih velikana. Ta zbirka konfiscirana je od strane Lovranske općine.
Datum objave: 01.03.2018.
