NEWS FOR CROATIANS LIVING ABROAD

15.12.2017
tekst
tekst

Kolumne

POGLED IZ ISELJENIŠTVA Plenković je pogriješio odbacivši Hasanbegovića

Foto: Hina/Lana Slivar Dominić

Kolumna Gojka Borića.

Br. pregleda: 4091

Foto: Hina/Lana Slivar Dominić

Autor: Gojko Borić

Jedna njemačka poslovica glasi Der Mohr hat seine Schuldigkeit getan, der Mohr kann gehen, crnac je obavio svoju dužnost, crnac može otići. Ova izreka je inačica dijaloga iz drame Friedricha Schillera Die Verschwörung des Fiesco zu Genua, Zavjera Fiesca od Genove u kojoj navedeni izbacuje crnca Hassana iz sobe prijetećim riječima: Slušam korake. Jeste li Vi to ljudeskero, zaslužujete vlastita vješala na kojima se još nije trzao ni jedan Adamov sin. Izađite u predsoblje dok ne pozvonim.

Vjerojatno je slično izgledala scena kratkog razgovora mandatara Andreja Plenkovića u susretu s tehničkim ministrom kulture Zlatkom Hasanbegovićem kad mu je suhim riječima priopćio da više ne smije obnašati tu dužnost. Naš ‘crnac’ Haso (čak i nadimkom sličan Schillerovu junaku), obavio je svoju dužnost i sad može otići. Vritnjak je to u stilu Schillerove tragedije kakav dr.sc. Zlatko Hasanbegović nikako nije zaslužio. Odnosno još gore, to bi mogao biti znak da se novi hrvatski premijer nalazi na suprotnoj ideološkoj i političkoj poziciji. U pristojnijim europskim zemljama s dužom demokratskom tradicijom ministri na odlasku dobivaju njima prihvatljivu ponudu za novu odgovarajuću funkciju, u našem slučaju mogli bismo zamisliti Zlatka Hasanbegovića kao hrvatskog veleposlanika u Sarajevu, i dobivaju najveća državna odličja. A zašto on kao alternativu ne bi mogao biti državni tajnik u Uredu predsjednka vlade mjerodavan za dijasporu ili b-h Hrvate? 

Zlatko Hasanbegović nije bilo tko 

Evo nekoliko šturih podataka. Rođen je u uglednoj hrvatsko-muslimanskoj obitelji u Zagrebu gdje je polazio sve škole do Sveučilišta na kojemu je stekao doktorasku titulu disertacijom Jugoslavenska muslimanska organizacija 1929-1941 kojoj je bio mentor dr. Ivo Goldstein, (svakako nije hrvatski nacionalist) i koju su odobrili cijenjeni sveučilišni profesori Ivo Banac i Ivica Šutle. U Hrvatskoj je gotovo zaboravljeno da su se narodni zastupnici JMO-a u Konstituanti Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, (Ustavotvornoj narodnoj skupštini u Beogradu) gotovo stopostotno deklarirali kao Hrvati. Predsjednik JMO-a Džaferbeg Kulenović izričito je tvrdio ‘ja sam hrvatski nacionalist’, a nakon proglašenja NDH bio je doglavnik, drugi čovjek u tadašnoj ustaškoj hijerarhiji, ostavši takvim sve do smrti u sirijskom egzilu. Njegova sina Nahida ubila je Udba u Münchenu. Većina b-h muslimana smatrala se Hrvatima sve do propasti NDH, a onda ih je Titova Jugoslavija prisilila na oznaku ‘nacionalnosti’ Jugoslaveni neopredjeljeni i kasnije muslimani s velikim M, a nakon propasti SFRJ-ota sami su se proglasili Bošnjacima. Mnogi su potajno govorili: ‘Hrvati ne smijemo, a Srbi ne želimo biti, što nam preostaje?’ No jedan dio muslimana, posebice u Hrvatskoj, sačuvao je svoju hrvatsku pripadnost. Osim doktorata s navedenom temom, Zlatko Hasanbegović objavio je monografiju ‘Muslimani u Zagrebu’ i niz stručnih članaka sa sličnim sadržajima. Ostao bi nepoznat izvan stručne javnosti da ga Tomislav Karamarko nije postavio za ministra kulture nakon čega je nastala histertična vriska uglavnom projugoslavenske nazovi inteligencije kojoj je s pravom zatvorio špine državnog novca za njihovu antinarodnu rabotu. Možda je pogriješio što ih je tako naglo udario po budželaru, očito nije bio dovoljno politički lukav. I njegove izjave mogle su biti krivo shvaćene jer ih nije popratio nužnim objašnjenjima. Rekao je da je antifašizam floskula, no tek je sa zakašnjenjem pojasnio na što je mislio: Kad sam problematizirao pojam antifašizma – što je bio moj 'magnum crimen', kada su me napadali zbog izjave da je antifašizam floskula, jasno sam rekao da nije riječ o antifašizmu, nego o jugoslavenskom, komunističkom antifašizmu koji je u suprotnosti sa svim vrednotama na kojima počiva moderna hrvatska država.

Slično je bilo i tzv. ustaškom kapom na njegovoj glavi na mutnoj fotki koju je objavio srpski tjednik Novosti, plaćen novcem hrvatskih poreskih obveznika, a u kojemu uglavnom pišu profesionalni klevetnici iz propalog Feral Tribunea. Nije to bila nikakva ustaška nego HOS-ovska kapa, ali mnogi je i dalje takovom nazivaju uopće ne prosvjedujući kad se bivši predsjednik Republike Ivo Josipović kitio partizanskom kapom, bivši premijer Zoran Milanović pozdravljao stisnutom komunističkom šakom i bivša ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić uzvikivala na proslavi u Srbu Borba se nastavlja, što je pozdrav ljevičarskih terorista u Latinskoj Americi Lucha continua. A da o orgijanju s jugoslavenskim zastavama, Titovim portretima i jugokomunističkim parolama u Kumrovcu svakoga 25. svibnja i ne govorimo. 

Strgao maske s prokomunističkih lica

‘Krivnja’ je dr. Hasanbegovića što je strgao maske s tih prokomunističkih lica koja tvrde da su socijaldemokrati, liberali i čak kršćanski demokrati, a još uvijek nisu shvatili kako se antifašizam ne nalazi u temeljima sadašnje hrvatske države. To je dr. Hasanbegović vrlo jasno opisao ovim riječima: Jedini istinski temelj na kojemu počiva moderna hrvatska država je nacionalna volja našega naraštaja, demokratski poredak koji jamči svakom čovjeku iskazivanje političkih sadržaja i pobjeda u Domovinskom ratu kao jedina istinska pobjeda Hrvata u 20. stoljeću... Svaka jugoslavenska država je negacija hrvatske države, a komunistički nedemokratski poredak je negacija demokratskog poretka na kojem počiva moderna Hrvatska. Dakle, nikakav Zavnoh, antifašizam kao takav, Tito kao veliki Hrvat, Jugoslavija kao opredjeljenje i jugokomunizam kao manje zlo. To je ono što je stalno smetalo postkomunistima u Hrvatskoj za koje je ponekad lucidni Stipe Šuvar rekao da su gori od komunista.

Hasanbegoviću su ekstremni ljevičari strašno zamjerili što je u jednom interviewu pozitivno govorio o Huseinu ef. Đozi koji je za vrijeme rata bio imam 28. regimente 13 SS hrvatske divizije Handžar. Po dužnosti je bio u kontaktu s Heinrichom Himmerom kojemu je prisegnuo prema ondašnjim vojničkim propisima, ali nije bio u ratnoj službi s oružjem u ruci. Husenbegović je on njemu rekao: On je jedna od najmarkantnijih i najzanimljivijih bošnjačkih ličnosti u poslijeratnom životu. To je istina i dade se dokumentirati Đozinim djelovajem u komunističkoj Jugoslaviji. Naime, nakon petogodišnje robije, Đozo djeluje u bosanskohercegovačkoj islamskoj zajednici u kojoj je, među ostalim, radio i kao profesor Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu. Đozo je 1964. izabran za predsjednika Udruženja ilimije u SR Bosni i Hercegovini, a god. 1970. pokreće list Preporod čiji je glavni urednik do 1972. U Islamskom teološkom fakultetu u Sarajevu Đozo postaje redoviti profesor na predmetu tumačenja Ku'rana Časnog. Bio je čak i Titov tumač na putovanjima po arapskim zemljama! Objavio je brojna teološka djela. Vidljivo je i slijepcu da je Husein ef. Đozo temeljito ‘oprao’ svoje ratne grijehe, ali onda kad je jedna škola u Goraždu dobila njegovo ime pobunili su se dežurni jugokomunisti u Bosni i Hrvatskoj. Mogu iz vlastita iskustva spomenuti i to da je jedan drugi imam iz Handžar divizije, Đemal ef. Ibrahimović, bio suradnik ‘mojih’ emisija na hrvatskom jeziku preko Radija Deutsche Welle, da su ga njemačke službe dobro ‘prorešetale’ i nisu našle ništa zazorno u njegovu službovanju u SS Handžar diviziji. Ali za razliku od Njemačke, Hrvatska je, kao i BiH, još uvijek opterećena svojom komunističkom prošlošću koja se više od 70 godina poslije Drugog svjetskoga rata sada sada osvećuje i bivšem ministru Hasanbegoviću.

Iracionalno velika mržnja

Mržnja naših postkomunista protiv Hasanbegovića je iracionalno golema. Tako Bojan Glavašević redovito piše nadmak dr. Hasanbegovića 'HaSSan', što znači da je SS-ovac! Oliver Frljić tvrdi da bi i Krleža potpisao peticiju za smjenu Hasanbegovića, jedan Krleža koji je volio muslimane i svoje intimne stvari povjeravao jednom od njih, Enesu Čengiću. Ljevičarska mafija dala je ‘podatke’ nekim stranim intelektualcima, među kojima je bio i jedan osuđen radi terorizma, da prosvjeduju protiv Hasanbegovića i to onda ‘prodaje’ kao mišljenje inozemne kulturne zajednice u kojoj većina i ne može naći Hrvatsku na zemljovidu. ‘Bjegunac’ iz Hrvatske nakon srpske agresije, filmski redatelj Rajko Grlić, ovako govori u beogradskom nacionalističkom tjedniku NIN o ministru Hasanbegoviću: ...koji je direktno proklamirao profašističke stavove i koji o kulturi nije znao apsolutno ništa! Sve što je taj čovjek uradio jeste da je napisao dvije knjižice citata o ustašama i muslimanima. Potpuno je nesposoban za bilo šta, ali imao je samo tu ideju nekakve kulturne revolucije, u kojoj treba sve da se očisti i sve svede pod kontrolu. Očigledno je da je Grlić samo prolistao Hasanbegovićeve knjige, poplašio se citata i fusnota i odustao, a potom je ipak trebao napasti prof. dr. Ivu Goldsteina koji je dao ‘blagoslov’ jednoj od ovih, kako veli, knjižica. Na to se ne može usuditi jer dr. Goldstein pripada utjecajnoj židovskoj zajednici koja mrda svim američkim filmskim institucijama u kojima Grlić zarađuje svoju koricu kruha.

Antihasabegovićevce je najviše zaboljelo to što je ministar kulture ukinuo dovod teško stečenog narodnog novca dubioznim portalima i udrugama koje nitko ne čita niti ih poznaje u lice. Svi ti paraziti nisu mogli shvatiti da vlada ne može financijski podupirati one koji rade protiv nje, toga nigdje nema. Ivana Josipović točno je uočila izvore mržnje naših pseudoljevičara: Čitajući izjave dr. Zlatka Husenbegovića čitatelj može doći do zaključka da je on pravo osvježenje u žabokrečini hrvatske kulturne scene. Jasno dijagnosticirajući da je prostor javnog govora u Hrvatskoj preuzela interesno povezana manjina verbalnih zlostavljača i 'ljevičarskih doktora prakse', Hasanbegović s pravom očekuje da u hrvatskoj kulturi zažive obrasci zapadne demokracije i pluralizma riješeni bilo kakva dogmatskog gramscijevskog revolucionarnog kulturnjaštva u službi revolucije. Naravno, Gramsci je možda bio revolucionarni idealist, dok su hrvatski urlatori samo korisnici državnog proračuna i mentalni smetlari bilo kakvih nepoćudnih ideja u interesu njihove (samo)vlasti. (Narod.hr). Nažalost, nakon Plenkijeva zauzimanja vlasti može se očekivati da će urlatori ponovo sjesti uz sise hrvatskog državnog proračuna.

Distanca od ustaštva

Dr. Zlatko Hasanbegović glasno i jasno distancirao od ustaštva što je zabilježio i Večernjak: Nikada nisam ni na koji način bio apologet bilo kojega zločinačkoga režima, bio to ustaški režim ili komunistički reržim. Dapače, iz svojih javnih nastupa i radova jasno sam isticao da su ustaški zločini opterećženi ne samo hipotekom poraza već da predstavljaju i najveće moralno posrnuće u povijesti hrvatskoga naroda, čija sjena i zloduh do danas stoji nad hrvatskim narodom. Protivnik sam svakog totalitarizma, i fašističkog i komunističkog, pripadam Vladi i stranci koja jasno stoji na zasadama demokratskog antifašizma, antikomunizma i antitotalitarizma i koja je predana demokratskim vrijednostima i parlamentarnoj vladavini. No to za naše prikrivene jugokomuniste nije bilo dovoljno jer ne razlikuju demokratski od komunističkoga antifašizma i zahtijevaju da se svatko stopostotno distancira od NDH, što čak nisu tražili ni zapadnoeuropski antifašisti od svojih negdašnjih ‘ustaša’ od kojih je jedan, bivši visoki službenik Vichyjevskoga režima maršala Petaina, Francois Mitterand, postao predsjednikom Republike Francuske, u Njemačkoj komentator rasističkih zakona Hans Globke državnim tajnikom u Uredu saveznog kancelara Konrada Adenauera i bivši nacist Kurt Georg Kiesinger čak saveznim kancelarom. Naši patentirani antifašisti političke grijehe bivših komunista smatraju prihvatljivima, dok one na suprotnoj strani, nacionalističkoj, drže mrljom koju nikad ne mogu izbrisati. Ovakova ideološka zadrtost nije zabilježena ni u jednoj državi Europske unije. Valjda pod utjecajem ovakovih mišljenja premijer Plenković je poklekao glede Hasanbegovića, pred ultimativnim zahtjevima Srbina Milorada Pupovca i Talijana Furija Radina, čime je njima, kako piše neovisni politički savjetnik Vjekoslav Krsnik, dao važnost koju nikako ne bi smjeli imati i po duhu europskih konvencija o nacionalnim manjinama. I drugi politički analitičar Slaven Letica ima slično mišljenje o ‘fenomenu Hasanbegović’ jer, kako piše u svome facebooku, Plenković s time u vezi nije poštivao volju birača HDZ-a, ali i ‘magnetsku snagu’ Hasanbegovića koji je povukao na stranu pobjedničke stranke brojne pravaše. Ako ne budu zahvaćeni bolešću zaboravljivosti, tako tipičnu za Hrvate, mnogi će hadezeovci ovu prijevaru svoga šefa njemu naplatiti na idućim lokalnim izborima sljedeće godine.


24.10.2016.

Izdanje br. 39

CroExpress u PDF izdanju!

Izdanje: 09.04.2014.

Preuzmi



FOTO: Hrvati u Peruu

FOTO: Charles Billich

FOTO: Kao nekad pred Božić 2017

FOTO: Croatia B - Riexingen

FOTO: Nikolinje Stuttgart

FOTO: Croatia Bietigheim - TSV Grühnbül

FOTO: Sveta misa Buenos Aires

FOTO: Croatia B - Schwieberdingen

FOTO: Vukovar u Münchenu

FOTO: Vukovar