NEWS FOR CROATIANS LIVING ABROAD

26.03.2017
tekst
tekst

Kolumne

POGLED IZ ISELJENIŠTVA Hrvatska je u prvoj, Srbija u drugoj ligi europske politike

Foto: CroExpress

Na provokacije treba odgovarati smireno i uljuđeno.

Br. pregleda: 2963

Foto: CroExpress

Autor: Gojko Borić

Samo nekoliko tjedana nakon što se predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović sastala s tehničkim premijerom Srbije Aleksandrom Vučićem (odmah da naglasimo: bio je to protokolarno i politički promašen susret jer dvoje državnika ne smiju tako kontaktirati radi različitih opsega svojih mjerodavnosti), iz Beograda je uslijedila bura diplomatskih nota preko kojih je tamošnja vlada, miješajući se u unutarnje hrvatske prilike, nastojala izazvati dojam kod sebe, u susjedstvu i u Europskoj uniji, da se u Hrvatskoj 'povampirilo ustaštvo' i tome slično. Najprije, to nije istina, a sve i da je istina, najmanje to mogu kritizirati ideološki i politički nasljednici Šešelja i Miloševića, čiji je nacionalizam i djelomično šovinizam lako dokazati.

Reagiranja službenog Zagreba bila su djelomično mlaka i ponekad nervozna. U Zagrebu kao da još nije prodrla istina da se Hrvatska što se tiče vanjskih odnosa nalazi u 'prvoj ligi' europske politike, dok je Srbija u najoptimalnijoj usporedbi tek druga ili treća liga. Pa zaboga, mi smo članica NATO-a i Europske unije, a to je za Srbiju zasada tek daleka budućnost, ako ne i nemogućnost kad je riječ o NATO-u. Stoga zvuče upravo provocirajuće riječi premijera Vučića, koji je registriranim srpskim izbjeglicama iz Hrvatske (njih ima oko 22.000 od oko 200.000 koliko je tijekom 'Oluje' napustilo našu Republiku) poručio kako Srbija 'nikad neće dozvoliti novu Oluju'. Srbija nema tu što 'dozvoljavati' jer, ako bi se suprostavila bilo kakvoj vojnoj akciji Republike Hrvatske na hrvatskom vlastitom teritoriju, došla bi u neposredni sukob s NATO-om, koji napad na samo jednu državu članicu proglašava agresijom na cijeli obrambeni savez.

Hrvatsko-srbijanski odnosi ostat će opterećeni prošlošću radi posve različitih pogleda na zasjedničku povijest, kako kod nas tako i kod njih. Politička klasa Srbije neće prestati optuživati Hrvatsku da je skrivila propast Kraljevine Jugoslavije, izvršila najveći europski genocid nad Srbima za vrijeme NDH, stalno potkopavala SFRJ i izazvala građanski rat deset godina nakon Titove smrti. Ovo je možda malo pojednostavljeno rečeno, ali iza svih izjava, knjiga i govora srbijanskih političara i intelektualaca takvi su zaključci nameću, premda je zbilja bila posve drukčija. Silno pozivanje za zasluge za stvaranje Jugoslavije počelo je već za vrijeme Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. To je toliko iživciralo tadašnje zastupnike HSS-a u beogradskoj Narodnoj skupštini da su govorili 'dajte recite koliko moramo platiti za ta vaša herojstva od Kosova do Kajmakčelana?'. Pa je onda kao odgovor Puniša Račić izvadio pištolj i poubijao vrhovnike najveće hrvatske stranke svih vremena i to usred parlamenta, nešto neviđeno u modernoj europskoj povijesti.

I drugi, komunistički pokušaj stvaranja Jugoslavije nije za Hrvate bio sretan. Kad danas neki tvrde kako smo zahvaljujući sudjelovanju u tzv. NOB-u postali pobjednici u Drugom svjetskome ratu, nisu u pravu, jer Hrvatska nakon svibnja 1945. više nije bila međunarodno priznata država, nego je to bila isključivo Jugoslavija kao jedna od pobjednica u sklopu antifašističke koalicije. I to zahvaljujući kontinuitetu sa starom Jugoslavijom postignutom sporazumom Tito-Šubašić, dvojice Hrvata, jednog HSS-ovskoga naivčine, drugog lukavog komunista.

Hrvatska je ušla u tadašnju Jugoslaviju opterećena nametnutim 'grijehom ustaštva', premda su Srbija i Slovenija djelomično itekako surađivale s Nijemcma i Talijanima. Nedićeva Srbija bila je prva koja je slavodobitno javila u Hitlerov Berlin kako je 'Judenfrei', slobodna od Židova, a slovenski su domobranci pod zapovjedništvom generala Leona Rupnika bili saveznici talijanskih i njemačkih okupatora. Partizanski pokret bio je najživahniji na području NDH, dok je središnja Srbija bila pod čvrstom kontrolom njemačkog Wehrmachta, Nedićevih, Ljotićevih i Mihailovićevih postrojba. Nakon rehabilitacije Draže Mihailovića očito je sad u Srbiji došao na red i njemački kvisling đeneral Milan Nedić.

No, pogledajmo novije događaje. Ono što je rekao predsjednik SDP Zoran Milanović o Srbiji na sastanku s nekim predstavnicima braniteljske populacije uglavnom je istina, ali nažalost to je bilo rečeno samo kako bi njegova koalicija dobila nešto više glasova s desne strane, ako ona, to jest konzervativci, budu dovoljno naivni pa povjeruju Zokiju. No, što je u njegovu nastupu bilo poražavajuće jest činjenica da potencijalni predsjednik hrvatske Vlade ne smije tako javno govoriti o susjedima bez obzira kakvi jesu da jesu. To je u Milanovićevu stilu jednog uličarskog jezičara koji vrijeđa svakoga tko mu se nađe na putu. Da su socijaldemokrati ono što tvrde, naime politički razumni, dali bi Milanoviću vritnjak prije izbora, odmah, no, kako izgleda, za to nemaju snage. Da ne bude zabune, službenoj Srbiji treba sve reći ono što je izustio Milanović, ali da još jednom ponovimo, na gospodski način, u stilu stare dubrovačke diplomacije. Ipak se moramo ponašati u duhu naše stoljetne uljudbe jedne srednjoeuropsko-mediteranske nacije.

Kako, dakle, odgovarati na beogradske (ne)diplomatske i ine provokacije? Sa činjenicama i argumentima, bez uzbuđivanja i prijetnji, naprosto gospodski. A službenoj Srbiji treba stalno ponavljati, također mirno i uvjerljivo, da mora ispuniti sve uvjete za ulazak u Europsku uniju kakve je ispunila Hrvatska. To da, primjerice, Njemačka žmiri na srbijanske provokacije jer Srbiju želi udaljiti od ruskoga utjecaja, ne pije vodu. Srbija će se prije ili kasnije morati odlučiti: ili EU ili Rusija. Ne može sjediti na dvije stolice. Beograd će također bilo kad morati priznati Kosovo. Najkasnije kad to učine one države Unije koje radi svojih 'fantomskih bolova' u svezi domaćih separatista ili nekakvih povijesnih simpatija oklijevaju priznati stvarnost pa je samo pitanje vremena kad će to shvatiti. Ali službena Srbija očevidno nikad ne će odustati od svoga krajnjega cilja da sve Srbe okupi pod jednim državnim krovom. Kad su se mnogi u Srbiji žalili na gubitak Kosova, Patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej tješio ih je riječima kako su Srbi čekali pet stotina godina na propast Otomanskoga carstva pa to mogu i glede Kosova.

To je u stilu Memoranduma II Srpske akademije nauka i umetnosti. Valjda iz toga nešto mogu naučiti i susjedni narodi, poglavito Hrvati, koje nitko nije uspio uništiti na ovoj strašnoj povijesnoj vjetrometini već više od 13 stoljeća. Ali, kako narod kaže, 'pamet u glavu', glede službene Srbije uvijek na oprezu, jer je ona što se tiče stoljećima brušene lukavosti i umijeća podmetanja zaista 'svjetska sila'. Ali ima situacija kad lukavost izigra samu sebe, a kao primjer za to je Milošević i njegovo razdoblje koje je Srbiju vratilo u 19. stoljeće iz kojega može izaći samo ratom i to svjetskim, a to bi bio i njezin kraj.

Zasada se ipak možemo veseliti da se na ljestvici medalja nedavne Olimpijade nalazimo na 17. mjestu što poprilici odgovara i našoj prednosti u gospodarstvu, kulturi i uljudbi, ali ne smijemo stati na tome jer su hrvatski potencijali znatno veći.

29.08.2016.

Izdanje br. 39

CroExpress u PDF izdanju!

Izdanje: 09.04.2014.

Preuzmi



FOTO: Duhovna obnova za mlade u Stuttgartu

FOTO: Putujuća scena u Hercegovcu

FOTO: Šokačko sijelo - KUD Tomislav

FOTO: Šokačko sijelo

FOTO: Predivna Hrvatska

FOTO: Samoborski fašnik

FOTO: Duhovna obnova u Stuttgartu

FOTO: Prstendžije u Ulmu

FOTO: 25. obljetnica međunarodnog priznanja

FOTO: Zabavne reklame