NEWS FOR CROATIANS LIVING ABROAD

26.07.2017
tekst
tekst

Hrvati iz Europe

MOJA 22 MJESECA U IRSKOJ Pored Šibenika, Dublin mi se činio kao obična rupa. Ipak...

Foto: Brankica Stanić

I danas nakon 22 mjeseca volim taj osjećaj slobode koji možeš osjetiti jedino ako si stranac u nekom gradu.

Br. pregleda: 13289

Foto: Brankica Stanić

Autor: Brankica Stanić

Članak je u cijelosti preuzet sa stranice brankicastanic.com.


Prošla su 22 mjeseca otkako sam u Irskoj. Eto, nije neka okrugla brojka ni tipična obljetnica za obilježavanje, no inspiracija obično ne pita ni za mjesto, ni doba dana, a kamoli za mjesece i godine. Od dolaska ovdje nisam bila u Hrvatskoj, spremam se sad uskoro posjetiti je, i nekako sa pripremama došle su i misli o cijelom tom procesu odlaska u drugu državu, prilagodbi, promjenama i doživljajima.

Pitala sam se što je to što me tako snažno drži ovdje, toliko da nekad znam reći; uh u Hrvatsku? Dva tjedna? Moram li baš?

Ne, neću pljuvati po Hrvatskoj i neću hvalisati Irsku. Svakom iole zrelom čovjeku je valjda jasno da nam osobne razlike omogućuju sretan život na raznim područjima svijeta i da viđenje jedne realnosti može biti u potpunoj suprotnosti s drugom iako dijelimo isto nebo, istu državu pa i isti krov.
Danas bi o sreći. Onoj osobnoj kojoj baš svaki pojedinac teži. Danas bi o razlikama, onim zbog kojih osjećaš da negdje pripadaš više, a negdje manje, pa shodno tome tražiš svoje mjesto pod suncem.

Sjećam se svojih prvih dana ovdje. Naša ljubav se nije dogodila na prvu. Tek s vremenom mogla sam osjetiti tu čar koja je mnoge naše ljude vukla put Irske.

Sam Dublin djelovao mi je jako prljavo, narkomani i prosjaci bili su posvuda. Potežu te za rukav, i sa izgubljenim pogledom u većinom plavim i praznim očima, traže te euro dva. Lica su im upala, tijela mršava, ramena pogrbljena, ono zubi što je ostalo, prekriveno je duhanskim žutilom. Muškarci i žene, podjednako.

Ništa neobično nije bilo vidjeti ni nadrogirane majke kako guraju kolica, ili pak majke sa jedva petnaest godina, djecu jedva 10 godina staru nasred ulice sa cigarom u ustima kako zadirkuju prolaznike i rade nerede na autobusnim stanicama.

Ničemu tome nisam bila svjedok u Šibeniku. Pored Šibenika, Dublin mi se činio kao ni manje ni više nego obična rupa.

Usprkos takvim pojedincima, ono što spada u najljepšu stranu Dublina opet su upravo ljudi, a sam grad i okolica pokažu daleko ugodnije lice kad naučiš koja mjesta zaobilaziti, a s kojima se bolje upoznati. Njihova društvenost, ljubaznost, njihove navike o kojima ni ne razmišljaju već ih nesvjesno čine svakodnevno, a nama strancima naviknutima na ponešto drugačije okruženje ostavljaju dojam. Poput smirenih vozača, stajanja pješacima gdje god se našli bez psovki i trubljenja, davanje prednosti majkama s kolicima , pridržavanje vrata dok negdje ulazite ili izlazite, osmijeh i pozdrav potpunog stranca s kojim djelite lift, istu zgradu pa čak i ulicu. Mi u Dalmaciji smo više divlji. Odveć temperamentni, često neobzirni prema drugima, a o agresiji u prometu da ne pričam.

Irci, čini se, uopće ne mare za tuđa mišljenja, ne brinu puno kako će njihovo ponašanje ili riječi možda biti protumačeni. Djevojke se odjevaju kao da apsolutno nemaju nikakvih kompleksa, dečki im ulijeću koristeći sav raspoloživi šarm koji posjeduju, sa humorom koji bi rijetko koju ostavio ravnodušnom. Komunikativni su, nasmijani, otvoreni i opušteni. Ubrzo sam shvatila koliko je naš narod ukočen, kritičan i ciničan. Koliko pretjerano mari za dojmom kakav smatra da treba ostaviti propuštajući pritom jednostavno biti.

Prisutan u trenutku i uživati.

Još jedno osvježenje bila je činjenica da u Dublinu ne možeš izaći vani i loše se provesti. Petkom, već u popodnevnim satima, pubovi vrve ljudima. Ulice Temple Bara odzvanjaju irskom narodnom glazbom, koja svojim zaraznim ritmom i najneraspoloženijeg namami na ples. Možeš čuti jezik iz svih dijelova svijeta.

U pubu su i jako mladi i jako stari ljudi, dobna granica ne postoji. Zadivljeno sam znala promatrati bake i djedove kako veselo poskakuju u ritmu glazbe s čašom Guinnessa u ruci, u nadasve kreativnim odjevnim kombinacijama. Totalna su suprotnost našim djedovima i bakama sa maramom na glavi, sporim beživotnim hodom i izgubljenim pogledom iz kojeg život kao da je davno otišao, a tijelo se još kreće iz čiste navike…

To je ono što vjerujem privlači mnoge; irsko poimanje života. Čini se da ga ne shvaćaju odveć ozbiljno. I da baš uvijek, usprkos svemu ima vremena za zabavu, smijeh i druženje.

Volim promatrati ljude i najviše zbog toga gode mi napućene dublinske ulice prepune najrazličitijih ljudi iz najrazličitijih krajeva svijeta.
Oduševljava me činjenica da se na jednom mjestu može naći toliko različitih pogleda na svijet, tokova misli. U sredini iz koje dolazim, svi kao da su podešeni na, ako ne na isto onda jako slično, razmišljanje. Svi se odjevaju, ponašaju, rade i misle isto. 

Dublin nudi nešto sasvim drugačije. Nije važno tko si, kakav si, ni odakle si. Što god da jesi, jednostavno budi. Neću te gledati s podsmjehom, neću ti prigovarati, a ni tjerati te da se osjećaš manje vrijednim.

Kad prihvatimo jedni druge u svojoj jedinstvenosti, u stanju smo da se razvijamo, idemo naprijed, što je u potpunoj suprotnosti sa konstantnim kočenjem samih sebe, stanjem kojem se uredno podvrgavamo kad se nađemo u sredini kojoj je zatvor duše uvijek draži od njene slobode.

I danas nakon 22 mjeseca volim taj osjećaj slobode koji možeš osjetiti jedino ako si stranac u nekom gradu. Anonimnost tvog identiteta. Mogućnost da činiš što god te volja jer nemaš okove okruženja u kojem si odrastao. Činjenica da si tek jedna mala kap u moru izraženija je nego ikad prije. I koliko te to straši, toliko te obuzima ushit pri samoj pomisli da si isključivo ti taj koji ispisuje stranice svog života…

Postepeno, počinjala sam shvaćati, točnije osjećati, jer upravo se o tome radilo, o osjećaju, ne toliko o nekom materijalnom, opipljivom dokazu, iako i takvih ima napretek, zašto toliko ljudi voli Irsku, zašto ja volim Irsku i zašto je ni dan danas još uvijek ne bi mijenjala za Lijepu Našu.

16.08.2016.

Ilustracija (foto: pixabay.com)

MOŽE LI SE U NJEMAČKOJ DOBITI OTKAZ NA BOLOVANJU? Evo što morate znati o tome

21.07.2017.

Ima više vrsta otkaza koji se svi mogu svrstati pod otkaze zbog bolovanja. Više>

Izdanje br. 39

CroExpress u PDF izdanju!

Izdanje: 09.04.2014.

Preuzmi



FOTO: IV. Hrvatske svjetske igre, treći dan

FOTO: Sommerfestival der Kulturen

FOTO: IV. Hrvatske svjetske igre, drugi dan

FOTO: Pripreme Croatie Bietigheim

FOTO: Medvedgrad

FOTO: Tvrđava Minčeta

FOTO: Proslava u Bad Cannstattu

FOTO: Tijelovo u Korntalu

FOTO: Sv. Ante u HKM Stuttgart

FOTO: Hamburg za Vukovar