NEWS FOR CROATIANS LIVING ABROAD

25.06.2017
tekst
tekst

Kolumne

POGLED IZ ISELJENIŠTVA Plenković legitimno može iskoristiti presudu Perkoviću i Mustaču protiv SDP-a

Foto: Nedjeljko Miletić

Kolumna Gojka Borića.

Br. pregleda: 1919

Foto: Nedjeljko Miletić

Autor: Gojko Borić

Trebalo je proći 33 godine da jedan sud, i to ne hrvatski nego njemački, izvede pred lice pravde dvojicu čelnika jugoslavenske tajne Službe državne sigurnosti SDS, Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, i osudi ih na doživotnu kaznu zatvora zbog sudjelovanja (a ne pomaganja kako su javljali neki hrvatski mediji, što je teži zločin) u ubojstvu hrvatskog političkog emigranta Stjepana Đurekovića. Nepravomoćna presuda pred Višim zemaljskim sudom u Münchenu izrečena je 3. kolovoza s kratkim pojašnjenjem predsjednika Sudskoga vijeća Manfreda Daustera: ‘Glavni motiv bio je ubiti jednog separatista i kritičara režima. Đurekovića je trebalo ušutkati i fizički i politički. I zato ovo ubojstvo smatramo ubojstvom iz niskih pobuda. Da se radilo o ubojstvu terorista, takve kvalifikacije ne bi bilo.’

Opsežno objašnjenje presude tek treba uslijediti. Odjek ove presude u medijima njemačkog jezičnog područja bio je umjeren, što i ne začuđuje jer Njemačku i Austriju, ali i Švicarsku, pritišću veći problemi o kojima se opširnije i temeljitije piše i govori. Ohrabrujuće je da nitko ne kritizira odluku suda i, što je važnije, mnogi ističu najavu Daustera da bi ovo mogao biti početak niza sudskih postupaka protiv krivaca za ubojstva hrvatskih emigranata, na broju vjerojatno oko 60 do 65. Ni jedna druga komunistička država nije u slobodnom inozemstvu ubila toliko svojih protivnika koliko Jugoslavija, pa čak ni Sovjetski Savez.

Prema riječima Bavarskoga radija ‘Sud nije imao mnogo mogućnosti: trebao je odrediti između doživotnog lišenja slobode radi ubojstva ili puštanja na slobodu... Oni doduše nisu sami izveli ubojstvo Đurekovića, ali su ga svjesno naredili. Čvrstih dokaza za to nema, no postoji bogat mozaik od izjava svjedoka koji su saslušani tijekom 21-noga mjeseca dokaznoga postupka, kao i ogromna hrpa spisa koje optužba i obrana djelomično različito tumače.’ Znakovito je, javlja Bavarski radio, ‘da je Mustač govorio kako je proces bio fer, za razliku od nekih njegovih branitelja koji u svojim pledoajeima, govoreći o procesu nisu ostavili ni kamen na kamenu, te zamjeravajući Saveznom državnom odvjetniku da je svjesno zatajio neke važne spise. No tome se viši državni odvjetnik Lienhard Weiß energično protivio.’ Bavarski radio na kraju primjećuje da je proces pokazao ‘koliko je velik utjecaj veza starih tajnih službi na politiku u ovoj balkanskoj (!) državi.’ Doslovno: ‘Kako Mustač tako i Perković raspolagali su sve do svoga izručenja najboljim kontaktima s državnim aparatom vlasti u Hrvatskoj.’

Frankfurter Allgemeine Zeitung, FAZ, ukratko opisuje kako su se otac i sin Perković priključili novoj vlasti i što su od toga očekivali: ‘Perković se stavio na raspolaganje novom vodstvu oko predsjednika Franje Tuđmana kao stručnjak za izgradnju izvještajnih službi. Preuzeo je upravu vojne obavještajne službe pa je čak bio i doministar obrane. Tuđmanov nasljednik Stjepan Mesić bio je s njim sprijateljen, Perkovićev sin radio je kao savjetnik za sigurnost za Mesića i spadao u ekipu kasnijeg predsjednika Ive Josipovića. Perković je vjerovao da se može osloniti na potporu svestranačkih starih veza. I stvarno one su za njega učinile ono što su mogle.’ Dopisnik FAZ-a nakon ovoga referira o pokušajima premijera Zorana Milanovića da svim sredstvima spriječi izručenje Perkovića, ali tadašnja povjerenica za pravosuđe Komisije EU-a, Viviane Reding, ostala je čvrsta i iznudila odustajanje od tzv. lex Perkovića. Naglašavamo da FAZ čitaju njemačke političke i kulturne elite pa će saznati kako je tada ponašao Zoran Milanović koji danas tvrdi da su bivši udbaši stvorili HDZ i bili zaduženi za izdavanje putovnice Tuđmanu. Istina je drukčija, stvarno je bilo udbaša koji su obnašali vlast za vrijeme predsjednika Tuđmana temeljem njegova postulata o pomirbi, ali putovnicu mu je izdao znatno ranije tadašnji republički sekretar unutarnjih poslova Vilim Mulc s obrazloženjem da Hrvatska nije htjela zaostati za Srbijom koja je u tome tako postupila s Milovanom Đilasom.

Đureković je bio ‘kriv’ jer je otkrio nemoral političke vrhuške u Hrvatskoj

Poluslužbena njemačka RTV postaja Deutsche Welle objavila je opširan razgovor s novinarom Željkom Peratovićem koji iznosi detaljne podatke o teškim malverzacijama u INI u kojima su sudjelovali sinovi najvećih političkih glavešina u Jugoslaviji Mike Špiljka i Josipa Broza Tita, Vanja i Mišo. To je u Hrvatskoj poznato, ali u Njemačkoj je to otkrio Đureković u jednoj od svojih knjiga pisanih u obliku romana. Peratović misli ‘da bi ova presuda mogla pozitivno utjecati na otvaranje tajnih arhiva.’ No u videu uz ovaj prilog povjesničar Davor Marijan iz Hrvatskoga instituta za povijest tvrdi da su arhivi uništeni, ali dodaje: ‘Ovo je jedan drukčiji uvod u osamdesete godine za koje niz ljudi u Hrvatskoj, nažalost, misli da su bile divne i krasne. Ovo jer korak da napokon počnemo utvrđivati istinu u čemu su Hrvati živjeli od 1945. do 1990.’ Po njemu, rekonstrukcija ne će biti moguća bez suradnje Beograda. Prema najnovijim saznanjima, u uklanjanju važnih dokumenata iz hrvatskih arhiva sudjelovao je Perković, najviše arhiva nalazi se u rukama Socijaldemokratske partije, dok Beograd očito posjeduje mnoštvo papira s kojima može ucjenjivati političare u Hrvatskoj. No kako za Deutsche Welle kaže predsjednik Udruge Goli otok Darko Bavoljak ‘pravoga interesa za Udbine zločine u Hrvatskoj nema... najmanji interes pokazuju državne vlasti i lokalne zajednice.’

Loptica se nakon presude u Münchenu nalazi u hrvatskom dvorištu, pa ako je HDZ i Andrej Plenković ne iskoriste u predizbornoj kampanji to bi se moglo tumačiti kapitulacijom pred ‘crvenima’ prije 11. rujna. Posve je legitimno ukazivati na povezanosti između postupaka komunističke tajne službe UDB-e, politike Saveza komunista Hrvatske i djelovanja njegove sljednice, Socijaldemokratske partije, zanimljivo jedine stranke u Hrvatskoj koja nosi naziv Partija ! Osim toga sadašnji njezin šef, Zoki Milanović, odgovorio je kao iz puške na pitanje : Tito ili Tuđman – Tito! A Tito je, što je općepoznato, bio taj koji je stavljao potpise na naređenja o ubojstvima političkih emigranata sve do svoje smrti, što su kasnije preuzele republičke vlasti.

Dnevnik Augsburger Allgemeine ustvrđuje kako je prema uvjerenju Saveznog državnog odvjetništva naređenje za ubojstvo Đurekovića dao nitko drugi nego tadašnji predsjednik Predsjedništva SFRJ Mika Špiljak osobno! On je htio ‘spriječiti da se otkrije umiješanost njegova sina u ilegalne poslove državne naftne kompanije’, no nastavlja list, ‘obrana obojice optuženih sumnja u vjerodostojnost svjedoka na koje se poziva tužiteljstvo.’ Kako piše internetski portal tagesschau.de, u procesu su došle do izražaja ‘teorije zavjera’ u koje uvrštava i tvrdnju obrane da je Đureković radio za njemačku inozemnu obavještajnu službu BND, o čemu je pisao i tjednik ‘Spiegel’, ali BND nije dopustio uvid u odgovarajuće dokumente jer takovo postupanje spada u opis djelovanja svake obavještajne službe.

Za vrijeme procesa trećem optuženom i osuđenom na doživotni zatvor Krunoslavu Pratesu također je bilo govora o tome, no Prates je očito mijenjao svoje iskaze u nadi da će mu biti smanjena kazna, dakle nije bio vjerodostojan svjedok. Tom prilikom se govorilo kako je BND imao mnogo važnije informatore u samim vrhovima jugoslavenske vlasti pa mu Đureković i nije mogao dati neke krucijalne podatke, riječ je o smještaju tzv. neprikosnovenih rezervi pogonskih goriva JNA. Vjerojatno je istina da je Đureković bio u vezi s njemačkom špijunažom, ali ona je i bez njega imala dovoljno podataka o Jugoslaviji, pa ga radi toga i nije posebno štitila.

Kako piše internetski portal n-tv.de, neposredno naređenje za likvidaciju Đurekovića dalo je Vijeće za obranu ustavnog poretka SR Hrvatske 14. prosinca 1982.: ‘Zapovijed je formalno potvrdio odsjek II (Borba protiv neprijateljske emigracije) Službe državne bezbednosti u Beogradu. Počiniteljsko oružje pištolji marker Ceska i Beretta prebačeni su u München državnim ili poludržavnim špedicijama. Perković je bio šef odsjeka Borba protiv neprijateljske emigracije, a Mustač Perkovićev šef. Njemačkim vlastima dao je informacije o tragovima počinitelja jedan bivši hrvatski suradnik tajne službe. Kako je izvjestio Süddeutsche Zeitung, između 1970. i 1989. u Saveznoj Republici ubijeno je najmanje 22 Hrvata.’

Začuđuje da su neki hrvatski novinari čuli nakon izricanja presude povike ‘Za dom spremni’, što s velikom radošću prenosi srbijanska štampa iz pera svoga zagrebačkog dopisnika Jurice Körblera (Globus), ali u njemačkim medijima nema o tome ni riječi. Švicarski dnevnik Neue Zürcher Zeitung ovako opisuje ozračje nakon toga: ‘Za prijatelje i rodbinu tadašnjih protivnika režima proglašenje presude u srijedu u Münchenu predstavljalo je veliku zadovoljštinu. Nakon riječi kriv radi ubojstva i doživotno u sudskoj dvorani stiskane su šake, uspravljane glave i tiho, ali trijumfirajuće čulo dobro,dobro i napokon... Ovo je jedan veoma važan dan, rekla je Donika Gervalla-Schwarz u razgovoru. Sad je jasno i glasno potvrđeno da je jugoslavenska država naređivala ubojstva i u inozemstvu. To više nitko ne smije zaobilaziti. Njezin otac, kritičar režima i kantautor s Kosova, bio je tri godine nakon bijega u Njemačku skupa s još dvojicom muškaraca ubijen u Stuttgartu pred svojim obiteljskim stanom. No ni Donika Gervalla-Schwarz, a niti hrvatski promatrači procesa ne gaje velike nade glede razjašnjavanja daljnjih ubojstava.’

Austrijski Der Standard čudi se reagiranju Zorana Milanovića na presudu u Münchenu: ‘On kao ne može vjerovati da su osuđeni sigurnjaci bili bliski suradnici osnivača konzervativnoga HDZ-a, začuđeno se poigrao Milanović govoreći o zločinima Perkovića i Mustača. Uloga Mustača i Perkovića bila je svima dovoljno poznata. Milanović tumači causu Perković u svjetlu predstojećih parlamentarnih izbora 11. rujna. Godine 2013. njegove su nade bile drukčije. Kao tadašnji premijer on je uz pomoć tzv. lex Perkovića htio spriječiti izručenje visoko rangiranih sigurnjaka Njemačkoj kratko prije priključenja Hrvatske EU. On je doduše uvjeravao da mu nije bilo stalo do Perkovića nego da se taj slučaj privede suđenju u vlastitoj zemlji.’ Mi možemo dodati da je htio Milanović je mogao učiniti ono što je tada rekao, ali nije htio.

Internetska platforma hintergrund.de. objavila je opsežnu rasčlambu o presudi Perkoviću i Mustaču u kojoj navodi kako su i neki hrvatski emigranti posezali za terorizmom, ali onda glede Đurekovića nastavlja: ‘Đureković nije bio bombaš. Prije nego što je 1982. iselio u Njemačku bio je u Jugoslaviji vrhunski menedžer državnog naftnog koncerna INA-e. On je mnogo znao o onome što je išlo krivo u jugoslavenskoj ekonomiji, a prije svega mnogo o drugim ljudima u vrhu Jugoslavije. On se iskušao i kao autor knjiga kao što je polemička biografija Ja, Josip Broz Tito i Komunizam, velika prevara.’ Platforma kolportira tvrdnju da je Đureković bio suradnik njemačkoga BND-a, pri čemu citira branitelja osuđenih Antu Nobila riječima kako je Đureković bio ubijen radi svoje špijunske djelatnosti a ne poradi političke ili publicističke aktivnosti. To nije istina jer kako se u to vrijeme čulo iz beogradskih izvora, Tito je bio strašno bijesan radi Đurekovićevih opisa njegova razuzdanog života i seksualne impotencije, pa je samo zbog toga morao biti likvidiran. Također nije istina da je Đureković imao velike političke ambicije u hrvatskoj emigraciji. UDB-a je krivotvorila u Beogradu, i to vrlo nevješto, jedan broj londonske ‘Nove Hrvatske’ u kojemu je on tvrdio da želi preuzeti Hrvatsko narodno vijeće, ali interview je bio toliko išaran srbizmima da radi toga nitko nije mogao vjerovati u autentičnost te tiskovine.

Koliko je kriv službeni Bonn glede vršljanja UDB-e u Njemačkoj

Platforma navodi aktivnosti Hrvatskog revolucionarnog bratstva i tvrdi da je njemačka Savezna vlada ‘uočila hrvatsko podzemlje kao potencijalnu opasnost.’ I onda citira bivšeg ministra unutarnjih poslova Gerharta Bauma, koji je bio svjedok pred sudom, kako je znao da su hrvatske izbjeglice bile žrtve naručenih ubojstava na njemačkom teritoriju, da su oni prosvjedovali protiv toga, ali da su morali uzimati u obzir odnose s Titom jer je bio neovisan od Moskve i ‘važan politički partner u razgovorima’. Platforma primjećuje u zagradama da je Tito bio mrtav kad je Đureković ubijen! Nadalje čitamo da su se Špiljak i američki predsjednik Ronald Reagan služili u pitanju borbe protiv internacionalnog terorizma, pri čemu je Amerika ‘osuđivala sve terorističke akcije protiv jugoslavenskih diplomatskih predstavništava i da ih ne će tolerirati na svom teritoriju.’ To je isti taj Reagan koji je kao guverner Kalifornije 10. travnja proglasio spomen danom u svojoj saveznoj državi.

U TV dokumentarcu ‘Ubojstvo u Titovo ime – tajni ubilački komandosi’ o kojemu javlja Bavarski radio, dokazano je da su članovi tadašnje socijalno-liberalne vlade pod vodstvom Willyja Brandta imali saznanja o jugoslavenskim likvidatorima, ali su i dalje umiljato postupali s Titovom zemljom, što spomenuti ministar Baum ovako objašnjava: ‘Jugoslaviju se kao totalitarnu državu moglo isto tako kritizirati kao DDR ili Poljsku ili druge sovjetske republike. Ali bili smo suzdržani glede Jugoslavije, jer smo je trebali.’ Državni tajnik u njemačkom ministarstvu vanjskih poslova Klaus von Dohnany (socijaldemokrat) dodao je: ‘Naši primarni interesi bili su tada pronaći put u Europi kako bi uznapredovalo popuštanje prema Sovjetskom Savezu... Državni teror protiv protivnika režima na stranom području nije tada tematiziran kako se ne bi naljutilo vladu u Beogradu.’ Nije pojasnio kakve veze ima politika prema Moskvi s politikom spram Beograda. Ili možda ima jer su obje države bile komunističke prema kojima su njemački socijaldemokrati, kao i sada hrvatski, gajili neku ‘posebnu sentimemntalnost.’

Čak što više, nastavlja se u ovom izvješću Bavarskoga radija, ‘premda su dobro znali da Tito šalje tajne agente u specijalnom ratu protiv svojih protivnika i u inozemstvo, diktatoru je na poticaj saveznog kancelara Brandta i saveznog predsjednika Gustava Heinemanna prigodom državnog posjeta Saveznoj Republici 1974. dano najveće njemačko odličje: Posebni stupanj Velikoga križa odlikovanja za zasluge.’ Von Dohnany zaključuje cinički: ‘Ljudi imaju pravo na svoju bol, ali postoje stvari u politici koje su takove kakve jesu.’ Hrvatski svjetski kongres u Njemačkoj odavno je zamolio Vladu u Berlinu da izbriše Tita s popisa dobitnika toga velikoga odličja, ne dobivši nikakav odgovor. Nije ni čudno, tek prije nekoliko godina u nekim njemačkim gradovima otkriveno je da je Adolf Hitler bio njihov počasni građanin pa su se sa zakašnjenjem od pola stoljeća sjetili da to ponište. Možda će trebati pričekati isto toliko vremena da se Titu oduzme najveće njemačko odličje.

08.08.2016.

Foto: Hina/Lana Slivar Dominić

POGLED IZ ISELJENIŠTVA Koalicija HDZ-a i HNS-a nije prevara glasača

12.06.2017.

Politika je umijeće mogućega i kad izgleda ružno. Više>

Foto: Hina/Nikša Miletić

KOLUMNA BRANKA BARBIĆA Plenković 'politički trguje' radi općeg dobra

02.06.2017.

Demokracija znači prihvatiti podnošljivu dozu nepravde da bi se izbjegle veće nepravde. Više>

Izdanje br. 39

CroExpress u PDF izdanju!

Izdanje: 09.04.2014.

Preuzmi



FOTO: Tijelovo u Korntalu

FOTO: Sv. Ante u HKM Stuttgart

FOTO: Hamburg za Vukovar

FOTO: Proslava naslova u Bietigheimu

FOTO: Hodočašće Hrvata u Lourdes

FOTO: Croatia Bietigheim osvojila prvenstvo

FOTO: Dan oružanih snaga

FOTO: Komemoracija na Bleiburgu

FOTO: Sinjska alka u Vukovaru

FOTO: Kotorvaroška večer u Stuttgart-Degerloch 2017.