NEWS FOR CROATIANS LIVING ABROAD

25.06.2017
tekst
tekst

Kolumne

ERDOGAN ŽELI MOBILIZIRATI TURKE U INOZEMSTVU Već su počeli njihovi sukobi u Njemačkoj gdje ih je 3 milijuna

Youtube screenshot, kremlin.ru

Erdoganov puč u Turskoj protivan normama zapadnih demokracija.

Br. pregleda: 9538

Youtube screenshot, kremlin.ru

Autor: Gojko Borić

Prema svome ustavu Turska je laicistička republika. Nakon propasti Otomanskoga carstva poslije Prvoga svjetskoga rata utemeljitelj moderne Turske Mustafa Kemal paša Atatürk (Otac Turaka), rođen u grčkom Solunu, prenaglo je modernizirao Tursku oslanjajući se na europske zakone i običaje, zanemarivši stoljetne tradicije posebno njegovane u Anatoliji. Atatürk je bio karizmatični nacionalist, vojnik, prosvjetitelj i protivnik nacionalnih i vjerskih manjina. Demokratizacija Turske odvijala se prebrzo i bolno. Prema zamisli njezina osnivača, vojska je dobila zakonom zajamačenu veliku ulogu u političkom životu zemlje, pa je nekoliko puta izvršila državni udar kad je smatrala da su ugroženi temelji kemalizma. Pod vodstvom socijaldemokratskoga premijera Bülenta Ecevita Turska je poduzela opsežne reforme glede ljudskih prava, ukinuvši smrtnu kaznu, što je bio jedan od uvjeta za pregovore o članstvu u Europskoj uniji koji traju već 16 godina i nikad nisu bili previše ozbiljno shvaćeni od strane nekih država Unije. U turskoj unutarnjoj politici počeli su puhati drugi vjetrovi nakon što je Recep Tayyip Erdogan osnovao Stranku pravice i napretka, AKP, koja sebe smatra umjereno muslimanskom i otvorenoj prema zapadnom gospodarskom modelu, ali njezini kritičari tvrde da je kruto islamistička i autoritativna.

Erdogan je počeo svoju političku karijeru vrlo nadobudno. Bio je gradonačelnik Istanbula, golemoga megapolisa s brojnim problemima koje je sa svojom ekipom rješavao na začuđujući spretan način. Kao predsjednik vlade u početku je mnogo obećavao: započeo je pregovore s Kurdima i zakurblao tursko gospodarstvo tako da je njegova zemlja postala članicom Skupine 20 najuspješnijih zemalja svijeta, bio je rado viđen gost na međunarodnim skupovima svjetskih državnka itd. No u međuvremenu se, recimo to jednostavnim jezikom, toliko ‘osilio’ da ga i prijatelji više nisu mogli prepoznati, postao je nepristupačan i osoran, a sve s konačnim ciljem da u turskoj politici ima posljednju riječ, što je dovelo do unutarpolitičkih sukoba s oporbom, medijima i Kurdima, a u vanjskoj politici Turska je postojala sve problematičnija radi svoje potajne suradnje s ISIL-om i ucjenjivanja EU-a u svezi s izbjegličkom krizom.

Sve rečeno važilo je do prije četiri tjedna od kad su se navedene prilike drastično pogoršale. U samo nekoliko dana, donekle prozapadna Turska, sve više klizi prema političkom sustavu kakav postoji u tzv. islamskim republikama i kraljevinama, Iranu i Saudijskoj Arabiji, što je došlo tako naglo i neočekivano da se još ne mogu donijeti konačni sudovi kako će ona izgledati u skoro vrijeme. A Turska je radi svoga geopolitičkoga položaja, svoga članstva u NATO-u na granici prema islamskom svijetu i svoje nove politike spram Rusije i Izraela veoma važna za oslabljenu Europsku uniju i nesložni Zapad. Osim toga, ne smije se zaboraviti da na prilike u Turskoj utječu i na inozemne Turke, pogotovo u Njemačkoj gdje ih ima oko tri milijuna; već su počele nesuglasice među njima, pa i fizički obračuni, što vlada u Berlinu nikako ne će dopustiti. Predsjednik Erdogan želi moblizirati turske zajednice u inozemstvu kako bi u slučaju njihova eventualnog kršenja zakona mogao optuživati države Europske unije da ne poštuju demokraciju, što je već učinio, i to mu ne će biti posljednji put. Tako bi turski unutarnji problemi mogli sve više postat i europski.

Što se dogodilo 15. srpnja i zašto je vojni udar morao propasti


Neki politički promatrači u Turskoj navodno su očekivali državni udar jer je Erdoganov režim namjeravao još više oslabiti Armiju nego što je već učinio prije nekoliko godina kad je pratično uklonio njezin utjecaj u politici. Stoga su neki visoki časnici naglo i bez temeljitih priprema 15. 07. izveli puč na jedan prilično amaterski način. Državni udari, naime, spadaju u najzamršenije vojne operacije i uglavnom imaju sličan scernarij. Vojska se na nj sprema u najvećoj tajnosti. Najprije nastoji obezglaviti državu tako da uhićuje njezin vrh i preko medija uvjerava narod kako je bio zao, izdajnički, korumpiran i nesposoban. Potom zauzima sve važnije strategijske točke u velikim gradovima:mdržavne institucije, prometnice, medijske kuće itd. Sve se to dešava munjevitom brzinom. Pučisti imaju svoju ideologiju, kratku i jednostavnu da ih razumiju i politički polupismeni ljudi. U vojnom udaru moraju sudjelovati sve postrojbe ili barem najelitnije. Ovoga je puta u Turskoj bilo gotovo sve drukčije. Samo dio vojske sudjelovao je u puču, i to većim dijelom novaci, a na čelu pobune navodno je bio jedan penzionirani general. Nije im uspjelo uhititi predsjednika Erdgana i/ili ostale državne čelnike. Bombardirali su parlament u Ankari koji je simbol turske države. Nisu imali dovoljno vojnika da zauzmu sve važnije zgrade i prometnice u velikim gradovima. Njihov proglas narodu bio je vrlo primitivan, a imali su što reći jer turska se demokracija već odavno nalazi u krizi radi autoritativnih ambicija predsjednika Erdogana, doknu isto vrijeme tursko gospodarstvo, prije nekoliko godina jedno od najuspješnijih u svijetu, sve više propada. Usto Turska se nalazi u stalnoj svađi s gotovo svim susjednim državama.

Zahvaljujući nizu slučajnosti Erdoganu je uspjelo ući u društvene mreže, koji inače mrzi, i preko jedne TV postaje pozvati narod da izađe na ulice i svojim tijelima spriječi vojsku u uspostavljanju diktature. Sve političke snage u Turskoj osudile su državni udar. Sve civilizirane vlade u svijetu poslale su brzojave ohrabrenja Erdoganu i njegovima, premda se mnogi ne slažu s njihovom politikom.

Državni udar bio je za Erdogana ‘Alahov dar’

Brzina kojom su Erdogan i njegovi spriječili vojni državni udar i praktično izveli svoj puč valjda je predsjednika Republike Turske toliko nerazumno ohrabrila da je uzvikao kako je puč bio ‘dar Božji’ koji će mu omogućiti da izvrši temeljitu preobrazbu turskoga društva i države. U najkraćem roku od tri dana učvršćeni Erdoganov režim izbacio je iz javnog vojničkog i civilnoga sektora više od 65.000 ljudi: vojnika, policajaca, sigurnjaka, sudaca, državnih odvjetnika, profesora, nastavnika itd. Oko 11.000 Turaka bili su uhićeni i čekaju suđenje. Teško je zamisliti da turska država može funkcionirati bez toliko velikog broja stručnjaka i funkcionara. Bez ikakvoga taktiziranja spram inozemstva Erdogan i predsjednik vlade Binali Yildirim govorili su o ‘čistkama’ i ‘uklanjanju rak rane’ (komunistička terminologija!) iz tkiva turskoga društva. Glavnim krivcem proglašen je muslimanski propovjednik i osnivač brojnih, uglavnom prosvjetnih institucija, ne samo u Turskoj nego i diljem svijeta, Fethullah Gülen, jedan 75-godišnjak koji već nekoliko desetljeća živi u američkome egzilu. Gülen svakako nije bezazlen, nekad je bio veliki Erdoganov prijatelj, ali dvije ‘alfa političke zvjerke’ rastavile su se u svađi, pa sad pobjednik u Ankari zahtijeva od SAD-a da isporuči Turskoj toga najvećeg ‘državnoga neprijatelja’. Washington traži konkretne dokaze da je Gülen bio iza državnoga udara. Teško je zamisliti da je netko iz inozemstva mogao takovo nešto poduzeti, no za Erdogana važno je imati velikog neprijatelja kako bi fokusirao mržnju svojih pristaša prema ‘sotoni’ iz inozemstva. Gülenov pokret posjeduje privatne škole u oko 160 zemlja, a investira u medije, financije i zdravstvo. Smatra ga se politički umjerenim i suštom suprotnošću islamizmu, ali predbacuje mu se infiltriranje u vojsku, redarstvo i pravosuđe. Neki tvrde da je Gülenov pokret veoma bogat i da djeluje ‘iza kulisa’ kako bi kroz institucje mijenjao politiku, a da ne sudjeluje na izborima.

Proglašenje izvanrednoga stanje daje predsjedniku Erdoganu velike ovlasti, a njegovi glasnogovornici to tumače kao sredstvo za ‘očuvanje demokracije’, pozivajući se na sličnu odredbu francuske Narodne skupštine, no ta usporedba ne stoji, jer službeni Pariz nije poduzeo masovna uhićenja i nije stavio izvan zakona dijelove vojske i društva. Francusko izvanredno stanje je obrambeno, tursko agresivno. Prema mišljenju politologa sa Sveučilišta u Duisburgu-Essenu turskih korijena Buraka Copura: ‘Turska je stvarno diktatura’, a propalim vojnim udaromn’diletantski pučisti sami su svojim harikirijem ojačali Erdoganu leđa, uklonjena je vojna da bi sad na njezino mjesto došla civilna diktatura.’ (Spiegel Online, 21,.07.) Činjenica da je inače troma turska administracija odmah nakon slamanja državnog udara imala na raspolaganju popis svih koje treba uhititi i/ili smijeniti, njih oko 65.000, sa svim potrebnim dodatnim podacima govori u prilog tvrdnji da je Erdoganov režim imao spremljene ‘materijale’ odavno prije puča, možda koju godinu prije nego što se dogodio. To podjaruje fantaziju kako je sam Erdogan ‘organizirao’ državni udar, u što je teško vjerovati, ali tko zna što će odkriti budući povjesničari ako nakon odlaska svemogućega Erdogana uđu u državne arhive.

Turska ne će biti ono što je prije bila, Amerika i EU zavise od nje

Erdoganovi izaslanici u zapadnim medijima tvrde kako izvanredno stanje ipak nije ratno stanje i da je vremenski ograničeno. To je istina, ali odredbe izvanrednga stanja nisu nimalo bezazlene, pogotovo s obzirom da je puč propao i opasnosti za državu više nema. Nakon proglašenja izvanrednoga stanja vlasti mogu odrediti policijski sat, zabraniti zborove i kontrolirati, odnosno ukinuti medije ; za određeno vrijeme može se prekinuti zračni promet ; neka područja mogu biti zatvorena i/ili evakirana; može se kontrolirati kopneni, vodeni i zračni promet; moguće su kontrole osoba i kuća, što znači da mogu biti ukinute i neke ustavne odredbe u svezi nepovredivosti privatnih prostora. I što je najvažnije: za vrijeme izvanrednoga stanja državni poglavar može izdavati dekrete koji imaju važnost zakona. Vlada u Ankari odmah se dala na posao: zabranjeno je tisućama znanstvenika i profesora putovati u inozemstvo, a oni koji rade izvan zemlje pozvani su da se vrate u Tursku, nešto nečuveno u demokratskim zemljama, ali tipično za komunističke režime. Vlast je ubrzo ukinula 24 RTV postaje, a oko 80 posto turskih tiskovina nalazi se pod kontrolom vlade. Erdogan je dao uhititi oko 70 novinara, dok su neki u ilegali ili napustili zemlju.

Nažalost, ne samo Amerika nego još više Europska unija i posebno Njemačka naveliko zavise od ‘dobrog raspoloženja’ Recepa Tayyipa Erdogana. Amerikancima je Turska neophodno potrebna kao uporište s kojega se bore protiv tzv. Islamske države, a Europljani trebaju Erdogana kao jamca sporazuma o zaustavljanju izbjegličkoga vala u njegovoj zemlji. Kao uzvratnu uslugu EU je obećao Ankari bezvizni režim za turske građane, sad su uvjeti za to prošlost, i nitko ne zna hoće li Erdogan otvoriti vrata svoje države kako bi ‘cunami’ izbjeglica navalio preko ‘balkanske rute’ ili Sredozemlja do srednje i sjeverne Europe. Turski predsjednik je već jednom prijetio da će ‘poslati’ izbjegličke mase u smjeru Europe. Njemačka kancelarka Angela Merkel potom je išla Erdoganu na koljena da promijeni svoju namjeru, što je učinio uz obećanje ukidanja viza. Sad neki pretpostavljju da bi kolone izbjeglica iz Turske mogle biti povećane i brojnim Turcima koji ne žele živjeti u budućoj ‘Islamskoj Republici Turskoj’. S druge pak strane EU se od samog početka pregovora s Turskom licemjerno ponašao prema Ankari. Neke europske zemlje žele ulazak Turske u Uniju, druge i to vrlo utjecajne kao Njemačka, drže da to nije moguće, da je jedino rješnje ‘specijalni odnosi’, ma što oni značili. U međuvremenu Erdogan je izgubio svaku nadu da će njegova zemlja postati članicom Europske Unije, ali formalno od toga ne odustaje jer mu pregovori služe i kao sredstvo pritiska na Bruxelles. Turska se u posljednje vrijeme sve više okreće prema islamskim zemljama i Rusiji.

Prema mišljenju turske oporbe Erdogan vodi Tursku ravno u diktaturu. ‘Puč nakon puča’ uspoređuje se na društvenim mrežama sa spaljivanjem Reichstaga u Njemačkoj godine 1933. što su iskoristili nacisti za ukidanje parlamentarne demokracije i uvođenje Hitlerove diktature. Ovo je vjerojatno vrlo pretjerano, barem zasada, jer parlament u Ankari još postoji, ali Erdogan je dopustio ‘ulici’ da krši elementarne državne zakone linčujući uhićene vojnike i civile od običnoga batinjanja do odsjecanja glave, a to su činili nacisti Židovima i komunistima. Protivnici režima zatvorili su se u privatnost, nitko nema snage izaći na ulice i prosvjedovati protiv odluka vlade, osim u Njemačkoj (!) u kojoj živi oko tri milijuna Turaka koji su duboko podijeljeni glede Erdoganove politike, pa je već došlo do sukoba među njima, što njemačke vlasti ne će tolerirati.

Ni mrtvima ne daju mira

Dok ovo pišemo (28.07.) iz Turske dolaze strašne vijesti, primjerice najava gradonačelnika Istanbula Kadira Topbasa da će sagraditi posebno ‘groblje za izdajnike’ tako da će prolaznici moći za sva vremena proklinjati te jadnike. Topbas je pohvalio gradonačelnika jednog crnomorskoga mjesta koji je odbio rodbini jednog ‘zavjerenika’ da ga pokopa na groblju, pa je to učinila u svome vrtu. Brojne hodže odbijaju sudjelovati u žalobnim svećanostima za usmrćene ‘izdajnike’. Sam Erdogan opravdavao je potrebu uvođenja smrtne kazne u interviewu CNN-u ovako: ‘Zašto bih nekoga tko je dobio zaoštreni doživotni zatvor prehranjivao godinama?’ Stručnjaci upozoravaju da bi uvođenje smrtne kazne došlo prekasno za buduće presude jer one ne bi mogle biti izrečene budući da su djela počinjena u vrijeme kad prema turskome ustavu smrtna kazna nije postojala. Ali tko zna, možda će Erdoganova vlada preko plebiscita uvesti retrogradno smrtnu kaznu, ne osvrćući se na već izrečene oštre prosvjede gotovo svih važnijih država svijeta, posebice onih u Europskoj uniji, koje su mu poručile kako bi uvođenje smrtne kazne Turska zauvijek zalupila vratima za ulazak u tu zajednicu naroda. A tome bi trebalo pripojiti i buduće zamjerke NATO-a jer je i taj savez država ‘civilizacijska zajednica’ s određenim političkim uvjetima. Treba se nadati da će se emocije u Turskoj smiriti, ali to najviše zavisi od predsjednika Erdogana koji virtuozno vlada masama na jedan upravo goebelsovski način. Promatrači tvrde da jedino što bi Erdogana moglo ‘urazumiti’ jesu gospodarske neprilike u kojima se danas nalazi Turska. Strani investitori ne će u nju ulagati sve dok traju i najmanje napetosti. A kad se vatreni demonstranti nakon mahanja zastavama na javnim mjestima vrate svojim obiteljima sigurno će ih pitati žene i djeca gdje su novci da kupe živež, odjeću i obuću kako bi mogli preživjeti u sve većoj bijedi koja Tursku ne će mimoići i nakon najburnijeg klicanja ‘velikom vođi’ Recepu Tayyipu Erdoganu.

02.08.2016.

Foto: Hina/Lana Slivar Dominić

POGLED IZ ISELJENIŠTVA Koalicija HDZ-a i HNS-a nije prevara glasača

12.06.2017.

Politika je umijeće mogućega i kad izgleda ružno. Više>

Foto: Hina/Nikša Miletić

KOLUMNA BRANKA BARBIĆA Plenković 'politički trguje' radi općeg dobra

02.06.2017.

Demokracija znači prihvatiti podnošljivu dozu nepravde da bi se izbjegle veće nepravde. Više>

Izdanje br. 39

CroExpress u PDF izdanju!

Izdanje: 09.04.2014.

Preuzmi



FOTO: Tijelovo u Korntalu

FOTO: Sv. Ante u HKM Stuttgart

FOTO: Hamburg za Vukovar

FOTO: Proslava naslova u Bietigheimu

FOTO: Hodočašće Hrvata u Lourdes

FOTO: Croatia Bietigheim osvojila prvenstvo

FOTO: Dan oružanih snaga

FOTO: Komemoracija na Bleiburgu

FOTO: Sinjska alka u Vukovaru

FOTO: Kotorvaroška večer u Stuttgart-Degerloch 2017.