NEWS FOR CROATIANS LIVING ABROAD

24.09.2017
tekst
tekst

HR Iseljeništvo

OBEĆAJU I ZAKLINJU SE Desna politička opcija navodno respektira iseljeništvo, ali...

ilustracija (foto: pixabay.com)

Verbalna agresija, diskriminacija i istinska netrpeljivost prema hrvatskom iseljeništvu.

Br. pregleda: 1374

ilustracija (foto: pixabay.com)

Autor: dr. Tomislav Đurasović

Naš 1. Hrvatski iseljenički kongres od 2014. godine završio je Rezolucijom od deset prijedloga i, evo, prođoše pune 2 godine, a da nam nikada nitko od naslovljenih primatelja u Hrvatskoj ne dade do znanja da se potrudio iste prijedloge barem i pročitati.

Rezoluciju smo završili porukom hrvatskom općinstvu: Hrvatska je iseljenička majka, a o majci se uvijek lijepo govori.

No, je li baš tomu tako?

Mi smo u zajednici s ostalim domovinskim sinovima majci sagradili velebnu i prekrasnu nacionalnu državu, obećali joj svaku pomoć, a onda si ju bez nadzora i kontrole ostavili samu pod istim krovom s nestašnom i zlom čeljadi, koja si priskrbiše upravu domaćinstva, majku nam izoliraše, mostove nam miniraše, a državu nam do rasula dovedoše.

Ako našu majku, ako, dakle, hrvatsku državnost promatramo iz ovoga kuta i kao jedan organizam u kojem gornji dio tijela predstavlja Hrvatsku, a lijeva i desna noga Hrvate u BiH i Hrvate u izvandomovinstvu, onda je, sudeći po nazadovanju i stagnaciji hrvatskog suvereniteta i prosperiteta, dijagnoza kristalno jasna: Hrvatski organizam je bolestan u duhu, duši i tijelu.

Sv. Pavao u prvoj poslanici Korinćanima (12,26) kaže: 'Ako pati jedan ud, s njime pate svi udovi. Ako se jednom udu iskazuje čast, s njim se raduju svi udovi'. Sv. Pavao, a kao da je već tada imao pred očima današnje probleme hrvatske države, ističe i naglašava savršeno jedinstvo koje imamo u različitosti, jer svaki od nas je poseban i unikatan. Odnosno, svi udovi i organi su povezani u jednu domovinu, u jednu državu, i ako svi funkcioniraju ispravno, tada je i društvo zdravo.

Kako u zadnje dvije godine, to ćemo zasigurno slušati i na ovome Kongresu kako se majka (domovina) i njena raseljena djeca (izvandomovinstvo) slabo poznaju, odnosno kako se čini da je domovina postala ravnodušna prema svojem iseljeništvu.

Maćehinski, ma, neprijateljski, odnos posljednjih političkih struktura u Hrvatskoj prema vlastitom iseljeništvu doveo je do skoro potpune učmalosti i stagnacije svih ovih udova hrvatskog organizma. Sve odlike i vrednote koje čine jedan narod narodom srozale su se i dotakle dno dna.

Za one zle ukućane, koji su cijeli život inhalirali indoktrinirani jugo-komunizam, a pozivajući se na 'veliki dio građana' koji navodno stoji iza njih, za njih je Hrvatska 'slučajna država' i zlorabe ju kao svoj poligon veličanja jugounitarizma i titoizma. Za njih smo mi Hrvati izvan Hrvatske bili i ostali stvarni, ili u najmanju ruku potencijalni, neprijatelji. Zato i jesu one najupornije od nas, a koji smo došli pripomoći u oslobađanju, prizna(va)nju i ustrojstvu države već temeljito počistili iz Hrvatske, a potom su nas sustavno i uspješno izbacili i iz izbornog procesa. Katastrofalne posljedice njihove vladavine osjećaju se u svakome segmentu društva i očituju se kao mentalni obrazac jednoumlja, isključivost i nekritički duh.

Drugi pol na hrvatskom političkom podneblju, iliti desna politička opcija, rešpektira navodno hrvatsko iseljeništvo, ali, nažalost, samo deklarativno. Obećavaju nam i zaklinju se predano raditi na ostvarenja hrvatskih probitaka i općem društvenom boljitku, a ako im uspije doći na vlast čvrsto si vrata zatvaraju i vrlo brzo zakažu na ispitu podjele između javnih i privatnih interesa, glavnom uzročniku korupcije.

Verbalna agresija, diskriminacija i istinska netrpeljivost prema hrvatskom iseljeništvu personificiranom u, sad već bivšem, premijeru Oreškoviću, progovara najslikovitije iz poruke prvog čovjeka iz HSS-a, koji 5. svibnja ove godine na N1 televiziji izjavi: 'Oreškoviću je vrijeme da se što prije vrati u Kanadu i bude domoljub iz Kanade'. Pametnome dosta!

Ergo, jedni nas potpuno odbacuju, a drugi nas naoko prihvaćaju, ali ne uvažavaju.
U posljednjih 15 godina hrvatski političari i institucije ne iznjedriše nam niti jednu nacionalnu viziju; nijedan plan iliti realan prijedlog, nijednu strategiju, a koji bi moralno i materijalno obnovili Hrvatsku te osnažili hrvatski nacionalni identitet u kojem bi se prepoznao najveći broj Hrvata. Njima je domicilno stanovništvo postalo teret i najviše bi im odgovarala država Hrvatska bez nacionalnoga i kršćanskoga identiteta.

Oblikovali su hrvatsko društvo čiji je temeljni biljeg nejednakost sa svim relevantnim socijalnim pukotinama, s ideološkim, političkim, vjerskim i socijalnim problemima.

A Hrvatska je bolje zaslužila, nego li očekivati ishod borbe između ideoloških blokova, između prošlosti i budućnosti, između 'mi i oni'. Jer, sve te njihove opcije evociraju na bitku dva škorpiona u čaši. Svaki od njih može drugome polučiti otrovni smrtonosni ubod, ali pri tom reskirajući i svoj život. Hrvatska javnost mora odbaciti političke škorpione i ultimativno birati one koji nastupaju sa izričitim MI-osjećajem i protežiraju prokušane vrednote, kao: domoljublje, red, radna etika i stegovnost.

Njima očito nedostaju ozbiljna vizija sadašnjosti, a još više budućnosti.

Umjesto borbe protiv besperspektivnosti oni tjeraju hrvatsku mladež iz domovine 'savjetujući' im: 'Idite van u Zapadnu Europu...'. Upravo ti i takvi gotovo pa uništiše sve hrvatske nade, posebice njezinu mladost od preko 200.000 duša i to školovanu mladost koja bi bila čimbenikom tako potrebite demografske obnove u ova vremena kad je demografija jednako važna, ako ne i važnija od ekonomije.
Hrvatski duhovni identitet, a uz njega logičkim slijedom i drugi kao nacionalni, vjerski, kulturni, jezični su ugroženi i očito danomice gube na snagi i intenzitetu.
Ako uistinu nada umire posljednja, onda je naša nada već na infuziji.
15.000 Hrvata godišnje više umire, nego ih se rodi, a duplo toliko mladih napušta Hrvatsku.
Poslije strašnog hrvatskog egzodusa svršetkom Drugoga svjetskog rata, te masovnog iseljavanja 60- i 70-tih godina prošloga stoljeća, mnogi stariji Hrvati evo doživljavaju i treći masovni bijeg i neviđeni odljev mozgova iz obje hrvatske države.

Iseljavanje moje generacije, kao i mnogih prethodnih, prouzročiše politički teror i siromaštvo. Danas, kad imamo svoju državu, bahata partitokracija vladajućih struktura podijeli nam društvo na 'mi i oni', uruši nam gospodarstvo i zaduži Hrvatsku prema vani do opasne razine od 90 % BDP-a (= Bruto domaći proizvod). Put od dužnika do ovisnika i nije tako dalek. Ta ovisnost svakim danom sve dekadentnije gura državu pod utjecaj sila koje rastaču hrvatski identitet i razjedinjuju hrvatski narod.

Političke strukture, za koje je Hrvatska 'slučajna država', a ohrabreni šutnjom i malodušnosti velikog broja birača i znatnog dijela hrvatske intelektualne i akademske zajednice, te svojom politikom stečajeva i otkaza, protjeraše mlade Hrvate iz domovine i ukradoše im perspektivnost i nadu u bolju budućnost.

Mladima je stopa nezaposlenosti ekspanzirala na 46 %, pa Hrvatska zauzima treće mjesto u Europskoj uniji, iza Španjolske i Grčke. Od ulaska u Europsku uniju 350 liječnika je napustilo Hrvatsku, a 1.300 studenata medicine zatražilo je od hrvatske liječničke komore popratnu dokumentaciju za rad u inozemstvu.

U drugoj domovini Hrvata, u BiH, skoro 70 % mladeži nema posla, ili ne rade na poslovima odgovarajućima njihovoj diplomi.

U bavarskoj metropoli München-u registrirano je u veljači 2013. godine 27.500 Hrvata, a danas, tri godine kasnije, ta se brojka točno podvostručila. Poučna misao 'Na mladima svijet ostaje' izrodila se danas u domovinskoj Hrvatskoj u krilaticu 'Mladima samo bijeg ostaje'.

Masovna nezaposlenost, bezperspektivnost i korupcija ubijaju i posljednji zračak nade u bolje sutra i erudiraju vjeru u državu, narod i sustav i pospješuje razdor i polarizaciju hrvatskog društva i tjeraju hrvatsku mladež tamo, gdje si vide bolju egzistencijalnu uvjetovanost, a to je skoro uvijek izvan domovine.
To su stvarni razlozi frustracije i odlaska mlade generacije. I tko si još kod ovakove egzistencijalne ugrozbe pomišlja na zasnivanja obitelji i potomstvo.

Bez obzira koju tezu mi prihvatili, da li onu: tko ima mladu generaciju, ima i budućnost, ili drugu: onaj tko ima budućnost ima i mladu generaciju, uvijek slijedi logički zaključak: Mladi su budućnost svakoga društva, no, oni su i ogledalo i korektiv društva.

I ne zaboravimo, preko 70% ispitanika vole svoju domovinu, ali, eto, ona im tu ljubav ne uzvraća.

Ali, ljubav prema majci je jedno, a izgubljeno povjerenje prema vladajućim strukturama u Hrvatskoj nešto drugo.

Ljubav, istinu i pravicu nije dovoljno samo isticati, nego ih treba i izboriti. Gladni, prevareni, protjerani i razočarani dizali su bune i vodili revolucije, nekada oružjem, danas se to učinkovito radi glasovanjem.

Najvažnije je pri tome shvatiti važnost glasovanja i mogućnost da ono što se jednom izabere, može već drugi put i promijenuti.

Nevjerojatno je i samo kod nas Hrvata moguće, da dvije trećine birača u domovini i 93% u izvandomovinstvu bira - tu naoko domoljubniju opciju na izborima u RH -, a ta ista opcija nema niti jedan važniji medij u svojim rukama. Koliko je to tragično i porazno za državu znano je svima koji smo upoznali utjecaj tih medija na ionako nekritičnog hrvatskog birača. Tako se, evo već petnaest posljednjih godina, hrvatsko društvo nalazi u permanentnom političkom kriznom diskursu i negativnim podticajima politike u procesima društvenih transformacija, promjena.

Hrvatskom iseljeništvu, koje je naviklo i odraslo u demokratskim standardima u slobodnom svijetu, ljudska je i nacionalna zadaća: pomoći najnovije hrvatske izgnanike - te mlade i još neiskusne ljude - i poučiti ih početnim koracima demokracije. Naša je obveza izboriti im i zajamčiti pravedniji model glasovanja, te ih otvoreno uputiti da su njihovo sveto pravo i obveza srušiti vlast koja im nije omogućila život u svojoj domovini i izabrati vlast za koju misle da će im omogućiti uvjete za povratak i život u Hrvatskoj.

Pojasniti im da su u krivu oni Hrvati, pa makar se tu radilo i o njihovim najbližima, koji danas izlaze na birališta i glasuju, kako to sami kažu, za manje zlo, jer se pri tome zaboravlja da zlo ostaje zlo, pa ako mu se ukaže prigoda, vrlo brzo od maloga se iznjedri veliko zlo.

Domovinska Hrvatska još uvijek nije u javnosti razvila osjetljivost za skladnu suradnju sa Hrvatima koji žive izvan Hrvatske. Umjesto da se Hrvate izvan granica Hrvatske na svaki način pa i izbornim zakonodavstvom veže s maticom zemljom, nas se drastično ograničava i/ili onemogućuju nam elementarna ljudska prava. Dva milijuna obespravljenih Hrvata izvan RH ne mogu sudjelovati u odlučivanju o svojoj nacionalnoj politici.

Još od 2000. godine Hrvatska nikad nije išla sa sustavnom politikom prema iseljeništvu, izuzev deklarativnih najava o uspostavi kojekakvih odbora, Državnog ureda i koordinacijskih tijela. Najavljivane su i nove strategije i posebni zakoni koji će sustavno urediti odnose između domovinske i iseljene Hrvatske, pa umjesto toga iznjedriše nam onaj sramotni članak 45. Ustava RH u kojem stoji:

'...u izborima za Hrvatski sabor birači koji nemaju prebivalište u Republici Hrvatskoj imaju pravo izabrati tri zastupnika, u skladu sa zakonom...'. Ova zakonska regula, koju izglasaše i tadašnja vlast i oporba izrazita su diskriminacija i ne kosi se samo sa zdravim razumom nego li i s odlukom Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu.

Presuđujući u predmetima u Grčkoj, Velikoj Britaniji, Mađarskoj i Moldaviji, sud je jasno presudio da je izuzimanje ili ograničavanje izbornoga prava iseljenim državljanima – nezakonito.

Upravo zakonske regule, kao gore spomenuti članak 45. i nametnuti model glasovanja, gdje nam se ponude na izbor 3 zastupnika, a da niti jedan od njih ne dolazi iz hrvatskog izvandomovinstva - razlozi su za razočarenje i rezignaciju Hrvata izvan granica RH, što rezultira izuzetno niskom izlaznosti na izbore.

Sudeći po najvećem broju procjena u dijaspori živi jednak broj Hrvata kao i u Hrvatskoj. Čak i i službeni državni podaci pišu da više od tri milijuna Hrvata živi izvan granica RH, od čega oko dva milijuna s pravom glasa. U XI. izbornoj jedinici, dakle, jedinici iseljeništva i Hrvata u BiH, glasovalo je kod posljednjih izbor za Hrvatski sabor ukupno 28.944 birača.

Izuzimajući glasove iz BiH, stvarni broj glasova hrvatskih iseljenika iznosi: 8.900, iliti zastrašujuće malen postotak od 0,55% (s BiH to je 0,75%) i jedva odražava broj onih kojih se stvarno tiče politika u Hrvatskoj. Tako napr. u UK živi oko 10 000 Hrvata, a glasovalo ih je samo 9-ero; odnosno u Španjolskoj samo troje, a u Portugalu i u Irskoj glasovalo je po dvoje Hrvata. Ta izlaznost kod posljednjih parlamentarnih izbora je manja čak i od broja nevažećih glasačkih listića. Broj od 8.900 glasača je gotovo tri puta manji od broja ljudi koji godišnje napusti Hrvatsku, a zbog nemogućnosti da ostvare dostojan život.

Izvandomovinski Hrvati, dakle, godišnje pošalju do 3,8 % BDP, a najviše 0,55% ih glasuje na izborima.

U svojoj poznatoj Propovijedi na Gori Isus reče: 'Ne opirite se onome tko je zao. Naprotiv, ako te tko ošamari po desnom obrazu, okreni mu i drugi' (Matej 5:39). I dok hrvatsko izvandomovinstvo i dalje šamaraju, mi im okrećemo i drugi obraz i nastojimo i dalje ostati susretljivi i dobronamjerni prema domicilnoj Hrvatskoj. Prema statistici UN-a bili smo i ostajemo jedna od najizdašnijih dijaspora na svijetu.

Što za obitelji, što za štednju ili investicije hrvatski iseljenici šalju godišnje u Hrvatsku (Šterc na HTV, 4.01.2016.) 2,4 mlrd. US$, a to su 2 milijarde i 133 milijuna EURO-a, odnosno 16, 1 milijarda hrvatskih kuna. To je jedno od najvećih ulaganje stranog novca u Hrvatsku.
Ovaj iznos ne samo da je tri puta (!) veći od Austrije, koja je tradicionalno najveći ulagač u Hrvatskoj (prema podacima Hrvatske narodne banke, izravna ulaganja iz te države u 2012. godini iznosila su 683,6 milijuna eura!), nego hrvatsko iseljeništvo u domovinu pošalje više novca nego što iznose sveukupna izravna strana ulaganja!

Gledajući dakle i sa ove ekonomske strane, iseljeni Hrvati bitno utječu na hrvatski proračun i naravno da nas se tiče tko će i kako raspolagati s našim novcima. I što više i mi i svakodnevnica te političke i birokratske strukture kritiziramo, to oni i njihove pristaše zbijaju sve čvršće redove oko sebe.

Odgovornost za te manjkavosti je izričito na hrvatskoj državnoj politici i to je glavni razlog što je među hrvatskim iseljenicima izgubljeno povjerenje u državnu politiku.

I Hrvatski sabor i predsjednica RH kao i vlada moraju konačno djelovati kao integrirajući čimbenik, što podrazumijeva spajanje onih povijesno-političkih analiza i interpretacija koje se temelje na istini, pravdi, humanizmu i domoljublju – silnicama i poveznicama koje bi trebale spajati sve Hrvate, ma gdje oni bili, jer nema hrvatske državnosti bez potpuno integriranog svakoga Hrvata.

Hrvatsko izvandomovinstvo je jedan kvalitetni i domoljubno ustrojeni kontinuum i bez obzira gdje živijeli, mi mislimo i skrbimo i o našem nasljedstvu, o našim korijenima, djedovini, ostavštini naših roditelja i o našem nasljedstvu.

Mi u iseljeništvu imamo i nudimo Hrvatskoj ono što joj najviše nedostaje, kao: moralno-etičke vrline, stručnu izvrsnost, domoljublje, demokratsko iskustvo, samoodgovornost, djelotvornost u poslovanju i iznad svega drukčiji pristup i prema poslu i prema državi. U hrvatskom izvandomovinstvu je na tisuće uspješnih i utjecajnih pojedinaca u gospodarskom i financijskom menadžmentu, informacijskom i show-businessu, te znanstvenika, umjetnika, književnika, športaša i golemi broj onih u državnim administracijama i političkom životu država u koje smo se iselili.

Jedini uvjet za to je osmišljavanje zajedničke strategije razvoja Hrvatske, koja bi uključila organizacijske, kreativne i finacijske sposobnosti iseljeništva, iako nam je dobro znano, sve ovo što iseljeništvo nudi ovisi o političkoj volji i o socijalnoj i nacionalnoj pomirljivosti u Hrvatskoj.

Zato nas ohrabriše činjenice, prvo prije 18, a onda i prije 6 mjeseci, kad su na čelne pozicije države izabrane osobe, vične svjetskim demokratskim procesima, osobe koje smo priželjkivali i koje uživaju naše povjerenje. Smatrali smo to početkom sazrijevanja hrvatskoga političkog bitka, pa ta punoobećavajuća vremena iznjedriše i temu moga današnjeg izlaganja: Nove političke strukture u Hrvatskoj bude skoro izgubljenu nadu i očekivanja kod izvandomovinskih Hrvata.

I, evo, ponovo nastupiše previranja, pad vlade i Sabora, novi izbori, i neizvjesna, možda čak i najkritičnija vremena u životu mlade hrvatske države. Uza sve unutarnje i vanjske otpore, domovinska Hrvatska će morati napraviti značajniji pomak naprijed i pružiti ruku prema iseljenoj Hrvatskoj, koja tu ruku već dugo čeka i koju će zasigurno prihvatiti.

Ovaj značajni iskorak za bolju budućnost hrvatske ne smijemo zahtijevati i očekivati samo od novih političkih struktura u Hrvatskoj, nego li, i prije svega, od svih nacionalno-svjesnih Hrvata, koliko u domovini Hrvatskoj, isto toliko, ako ne možda i više, od Hrvata u BiH i nas Hrvata u izvandomovinstvu.

Hrvatsko izvandomovinstvo je bilo i ostalo nepresušivo vrelo u obnovi hrvatske demografske, gospodarske i socijalne strukture.

Samo uspostava zdrave organske veze i novi standardi odnosa prema iseljeništvu pretvoriti će iseljeništvo u integralni dio hrvatske zajednice i pridonijeti novom i uspješnom razvoju Hrvatske. Poslije toga zajedno ćemo mijenjati Ustav, zakon o državljanstvu, izborni zakon, te niz drugih zakona i zakonskih regula koji definiraju državni poredak RH i koji nas danas drže na odmaku.

Tek kad svi Hrvati ostvare pravo i budu imali i zakonsku, ali i tehničku mogućnost, što izravnim izlaskom na birališta, što dopisnim glasovanjem, što elektronskim glasovanjem i na jedinstvenoj nacionalnoj listi odlučivati o budućnosti hrvatske države, tek tada možemo ustvrditi: Mens sana in corpore croatia sano ('zdrav duh u zdravom hrvatskom tijelu').

Hrvatsko izvandomovinstvo i demokratske snage u Hrvatskoj moraju pod hitno sve poduzeti da se ova 2016. godina, koja započe kao godina nade i očekivanja ne pretvori u 'annus horribilis', odnosno godinu užasa, kako to njezini zloguki proroci i akteri očekuju.

Završiti ću riječima kardnala Bozanića: '...hvalevrijedni su pokušaji ujedinjenja hrvatskih društvenih, akademskih i kulturnih institucija te Crkve za plodonosniju povezanost hrvatskoga nacionalnoga bića u Domovini i iseljeništvu. Tko želi vidjeti dobre plodove, tko želi dobro Domovini, nastojat će uvažavati njezine temeljne vrijednosti, razgovarati, omogućiti rasprave i susrete... U ova vremena raznih kriza traži se i novo hrvatsko zajedništvo'.

Ovaj članak izvorno je održan kao predavanje na Drugom hrvatskom iseljeničkom kongresu.

19.07.2016.

Foto: Hina/Damir Senčar

SRNA POTVRDIO Bio je pozitivan na dopinškoj kontroli, javnosti se obratio emotivnim pismom

23.09.2017.

Ovo nikako nije kraj moje karijere, to vam obećajem, stoji u Srninom priopćenju. Više>

Ilustracija (foto: pixabay.com)

KONAČNO! Vlada RH predložila da se vozačima divljacima mogu oduzeti vozačke dozvole

23.09.2017.

Osoba kojoj je ukinuta i oduzeta vozačka dozvola moći će ponovo polagati vozački ispit nakon dvije godine. Više>

Izdanje br. 39

CroExpress u PDF izdanju!

Izdanje: 09.04.2014.

Preuzmi



FOTO: Susret iseljenih Uzdoljana

FOTO: Germania - Croatia Bietigheim

FOTO: Velika Gospa

FOTO: IV. Hrvatske svjetske igre, treći dan

FOTO: Sommerfestival der Kulturen

FOTO: IV. Hrvatske svjetske igre, drugi dan

FOTO: Pripreme Croatie Bietigheim

FOTO: Medvedgrad

FOTO: Tvrđava Minčeta

FOTO: Proslava u Bad Cannstattu