Podsjetit ćemo vas, ili neke tek upoznati s jednom od najpoznatijih i najzanimljivijih hrvatskih legendi, legendi o Gavanovim dvorima u Imotskoj krajini. 

Nerijetko u tom kraju priča završava ovako: 'Za vedra neba, dobra vremena i mirne vode, ako se zagledaš u Crveno jezero možete vidjeti ostatke starih Gavanovih dvorskih zidova!'...

No, krenimo od početka: Ovo je legenda o nastanku imotskih jezera...

Crveno i Modro jezero najpoznatija su jezera imotskog kraja. Posebna su po svojoj lokaciji, prirodnoj ljepoti, ali i legendi koja se veže uz njihov nastanak. 

Okosnicu legende čini propast bogataševih Gavanovih dvora, na čijem je mjestu i nastalo Crveno jezero.

Gavan je, kako kaže legenda, imao svega osim duše. Njegovo je bilo sve, Imotsko polje i sva okolica. Živio je veoma raskalašeno i bio je veliki proždrljivac. Prema svima bio je naprasit i nemilosrdan, osobito prema siromašnima. Vrata njegove kuće uvijek su bila zatvorena za sirotinju, a kad bi ih otvorio, to bi bilo zato da ih isprebija i otjera.

Takav Gavan, a još gora mu žena Gavanuša, kaže legenda. Opaka žena nije poznavala Boga, siromahu nikada nije pomogla, nego im se samo podrugivala i ismijavala ih. Gavan je imao mnogo sinova i kćeri te mislio da će u najvećoj raskoši i zadovoljstvu vječno provoditi dane s njima te im ostaviti svoje bogatstvo. Dakako, da se djeca ni po čemu nisu razlikovala od Gavana i Gavanuše.

Jednoga dana Gavan odluči napraviti veliku gozbu za svoje prijatelje. dok su se proždrljivci zabavljali u Gavanovim dvorima, anđeo s neba siđe i u liku odrpanog siromaha pokuca na vrata tražeći u ime Božje koju mrvicu kruha za sebe i gladnu dječicu koja su bila s njim.

Kad je Gavan opazio siromaha, veoma se naljutio što mu za vrijeme njegove gozbe dosađuje. Gavanovi sinovi i kćeri odmah potrčaše kako bi pustili iz veza pse da rastrgaju jadnog siromaha i njegovu djecu. To bi i učinili da se u posljednji trenutak nije usprotivila Gavanuša, ne iz sažaljenja, već zato što je bila trudna i bojala se da joj takvo zlo ne naškodi. 

Ustala se od stola, uzela komadić kruha te lijevom nogom gurnula pred siromaha, srdito mu govoreći: 'Uzmi, gladniče i zahvali našoj blagodarnosti'. Anđeo je uzeo komadić kruha, poljubio ga i razdijelio među dječicom. Zatim je zamolio Gavanušu: 'Daj mi gospo, na put Božji i kapljicu vode da zagasim osušena svoja i ove sa mnom dječice usta, a tebi će Bog dati čestitost u tvom porodu i imanju'. 

Umjesto milosti Gavanuša zamahnu nogom kako bi udarila siromaha govoreći: 'Što će meni Bog tvoj, dok je meni Gavan moj'?

Na takvo bezdušno ponašanje rasrdi se anđeo, zbaci odrpanu odjeću, u desnu ruku uzme vatreni mač Božjega pravednoga suda i nebo propara nebeskom svjetlošću, prokune Gavana, Gavanušu, njihovu djecu, goste i sve Gavanove dvore, te odleti u nebeske visine. U taj čas nebom zaparaše munje, gromovi zatutnjaše, zemlja se strašno zatrese, rastvori se i u nju propadoše dvori, Gavan, Gavanuša njihova djeca i svi gosti.

Na tom mjestu nastade Crveno jezero, a i ostala jezera u Imotskoj krajini, kakve ih danas znamo. Još su dan danas na rubu Crvenog jezera ostale zidine za koje se govori da su ostaci velikih Gavanovih dvora.

Legenda o Crvenom jezeru ima nekoliko verzija, ali u svojem je temelju uvijek ista. Razlika je uglavnom u liku osobe koja kuca na vrata Gavanovih dvora. U ovoj verziji to je anđeo prerušen u siromaha, a u nekima je sveti Petar ili neki drugi svetac iz Biblije. Sve ovisi o kazivaču i zapisivaču ove stare legende, a ovu verziju koju smo vam prenijeli zapisao je fra Šimun Milinović 1876. god. u 'Viencu'. 

Fra Šimun Milinović bio je profesor povijesti i ravnatelj franjevačke gimnazije u Sinju. Bio je i jedan od čelnih ljudi intelektualnog i društvenog života dalmatinskoga zaleđa tijekom 1860-ih, 1870-ih i 1880-ih godina.