NEWS FOR CROATIANS LIVING ABROAD

28.03.2017
tekst
tekst

HR Iseljeništvo

BURNA ŽIVOTNA PRIČA MOJIH PREDAKA Dida Šandor rođen je na prekooceanskom brodu

Foto: CroExpress

U visokom stupnju trudnoće prabaka se vraćala u Hrvatsku.

Br. pregleda: 4624

Foto: CroExpress

Autor: Ivan Vlašić

Moj dida Šandor rođen je na prekooceanskom brodu 'Fürst Bismarck'. Njegova majka, moja prabaka, ostavila ga je u Hrvatskoj i vratila se u Ameriku. Moj pradjed poginuo je u Americi. Šandoru je 1945. godine na dom pala bomba...

Vlašići na Žumberku već pet stoljeća

Prezime Vlašić, osim u Žumberku i okolici, najbrojnije je u Hercegovini. Ima ga u Sloveniji, Srbiji i Češkoj, a danas je prisutno u svakoj županiji i ono je 113. prezime po brojnosti nositelja, kojih u Hrvatskoj ima oko 2720. Prvi Vlašići dolaze u Žumberak odmah nakon Uskoka. O tome postoji 'listina grofa Frankopana' izdana u Ozlju prije 475 godina. Dakle, mi smo žumberački Vlašići, konkretno iz Vlašić Brda.

Moj pradjed Marko Vlašić (1876. - 1920.) oženio se 1902. Barbarom Hranilović (često je ovo prezime pisano kao Ranilović). Oni su roditelji moga djeda Aleksandra (Šandora). Prema brodskom manifestu Marko je došao u Ameriku u srpnju 1898. u Baltimore, Maryland, brodom 'Dresden' iz njemačkog Bremena. Petar Čunko i moj pradjed Marko naveli su da idu u Braddock, Pennsylvania, kod Petrovog šogora. Kada je došla u Ameriku prabaka Barbara, nemam podataka. Ali početkom travnja 2014. uz pomoć članova Facebook grupe 'Croatian Heritage and Geneaology' doznajem neke pojedinosti.

Barbara Hranilovic dobila je 1901. godine dozvolu za brak s Markom Crnkovićem. No, iz nepoznatih se razloga nisu vjenčali. Mojoj baki izdana je nova dozvola 1902. godine, za ženidbu Marka Vlašića (kojem se navodi da ima 28 godina, a zapravo je imao 25) i Barbare (H)Ranilović (u kojoj je navedeno da ima 21 godinu, a imala je 17). Prezime mog pradjeda zapisano je kao Vasić, no kod sklapanja braka 4.3.1902. piše Vlasits. 

Potvrda o vjenčanju

U visokom stupnju trudnoće prabaka se vraća u Hrvatsku

Očito u visokom stupnju trudnoće, prabaka Barbara ubrzo se vraća u Hrvatsku. Na brodu 'Fürst Bismarck' 4. srpnja 1902. rađa mog djeda Aleksandra – po žumberački Šandora. Barbara se 1905. vratila u Ameriku i nije imala više kontakta sa svojim djetetom. Othranila ga je najmlađa sestra pradjeda Marka. Nije ni čudo da nisu imali kontakata. Prabaka je bila nepismena.

Prema dokumentaciji s Ellis Islanda, preko kojeg su imigranti ulazili na tlo SAD-a, moja prabaka Barbara dolazila je te 1905. mom pradjedu u Connellsville, u to doba grad jake industrije, s najviše milijunaša u Americi.

Pradjed je umro u rudniku


Moja baka i roditelji pričali su mi da je pradjed Marko stradao u Americi pa se zato Barbara vratila i pritom na brodu rodila mog djeda. Međutim, nedavno sam otkrio da to nije istina. Pradjed Marko bio je rudar i doista je smrtno stradao. Ali tek 1920. godine. Umro je od posljedica pada sa skele. Službeno, potres mozga od slučajnog pada. Pokopan je 1920. u Masontownu na groblju gdje počivaju i dva brata mog drugog djeda.



Potvrda o smrti mog pradjeda Marka

Zašto se Barbara ne spominje u Potvrdi o smrti svog muža Marka, ostaje nepoznanica. Je li možda prije umrla?

Sjećam se dobro bakine priče o rođenju djeda Šandora na brodu. Po njoj, djed Šandor mogao je dobiti američko državljanstvo ukoliko je brod u trenutku rođenja bio bliži američkom kontinentu nego Europi. U vrijeme između dva svjetska rata također je dosta stanovništva iz Žumberka, tako predivnog kraja, odlazilo na 'privremeni' rad u Ameriku. Mnogi se nisu nikad vratili. Moja baka se bojala da se to ne dogodi i s mojim djedom Šandorom. Ona je bila uvjerena kako se djed rodio na brodu 'Kaiser Willhem', ali je to ime ljubomorno čuvala ne htijući ga nikome otkriti. Ipak je, što se tiče imena broda, bila u zabludi.


Potvrda o uvjetnom krštenju

Majka i brat nakon bombardiranja zatrpani pod ruševinama

Prije Drugog svjetskog rata, moj djed Šandor je bio na radu u Njemačkoj i u Argentini kao građevinski radnik. Iz Vlašić Brda protjerali su ga partizani (članovi bliže obitelji!). Došao je u Jastrebarsko gdje se snalazio kao kirijaš. Zajedno s mojim roditeljima i bakom, obrađivao je zemlju 'iz polovice' (pola plodova zemlje išlo je vlasniku, a pola njima). U travnju 1945., pala je avionska bomba i srušila zdanje u kojem su stanovali. Mama je s mojim bratom Zvonkom, starim svega nekoliko dana, ostala zatrpana u ruševinama. Tada su se opet morali seliti, a pet godina kasnije kupili su komad zemlje gdje su napravili malu kuću.

Moja baka Milka, supruga mog djeda Šandora, rodila se u Americi oko 1900. a umrla u Jaski 28.6.1983. Mogu reći da sam iz 'američke' obitelji jer su i drugi moj pradjed, djed, a pogotovo njegova braća, dosta godina boravili u Americi. Često sam im postavljao pitanja zašto su se vratili u Žumberak gdje je život uvijek bio težak. Odgovor je bio da ni u Americi život nije bio lagan, a voljeni Žumberak bio je daleko.

I na kraju: zašto naslov 'Moj DIDA Šandor'? Zato što mi često u ušima odzvanja ona lijepa ikavica koju sam kao malo dijete slušao na Vlašić Brdu...



O brodu 'Fürst Bismarck'


Foto: libertyellisfoundation.org

Izgrađen je A / G Vulkan brodogradilištu, Stettin, Njemačka, 1890. 8438 bruto tona; 504 (bp) stope dug; 57 stopa širok. Parobrod brzine 17 čvorova. 1.292 putnika (420 Prva klasa, 172 drugi razred, 700 treći razred). Tri dimnjaka, i dva jarbola, četiri palube. Izgrađen za Hamburg-American Line i nazvan 'Fürst Bismarck' 
1906. preimenovan u 'Moskwa'.
Prodaje se u 1912. i preimenovan 'Gaea' za službu Austro-Ugarskoj ratnoj mornarici.
1918. zaplijenila ga Cosulich Line, preimenovan u 'San Giusto' i plovi na liniji Trst-New York.
Otpisan u Italiji 1924. godine.




06.07.2016.

Izdanje br. 39

CroExpress u PDF izdanju!

Izdanje: 09.04.2014.

Preuzmi



FOTO: 25 godina Adrije Ditzingen

FOTO: Duhovna obnova za mlade u Stuttgartu

FOTO: Putujuća scena u Hercegovcu

FOTO: Šokačko sijelo - KUD Tomislav

FOTO: Šokačko sijelo

FOTO: Predivna Hrvatska

FOTO: Samoborski fašnik

FOTO: Duhovna obnova u Stuttgartu

FOTO: Prstendžije u Ulmu

FOTO: 25. obljetnica međunarodnog priznanja