NEWS FOR CROATIANS LIVING ABROAD

30.05.2017
tekst
tekst

Kolumne

BREXIT Dobar znak za stvaranje nove Europske unije

Ilustracija (foto: pixabay.com)

Izlazak Velike Britanije iz EU plod je povijesne logike.

Br. pregleda: 1628

Ilustracija (foto: pixabay.com)

Autor: Gojko Borić

Dana 23. lipnja Britanci su sudjelovali u ostvarenju suludog i nepotrebnoga plana svoga premijera Davida Camerona na referendumu s pitanjem žele li ostati ili napustiti Europsku uniju uz nenapisani uvjet da ostane predsjednikom Konzervativne stranke. Referendum na kojemu su stanovnici Ujedinjenog Kraljevstva s 51,9 posto odlučili izaći iz Unije (Brexit) bio je hir jednog pustolovnog političara koji se s time poigrao ne samo sa sudbinom svoje zemlje nego i nanio zasad nezacjelive rane Europskoj uniji. Ipak dogodilo se ono što se može smatrati plodom povijesne logike jer Britanci nikad nisu bili srcem pripadnici bilo koje zajednice europskih naroda. Nisu slučajno Francuzi svojim vetom dva puta spriječili učlanjenjeVelike Britanije u Europsku gospodarsku zajednicu, jer je njihov veliki državnik Charles de Gaulle stalno govorio o Europi od Kanala La Manchea do Urala, dakle u nju je uvrstio čak i Rusiju, ali ne i Veliku Britaniju. Tek tri godine nakon njegove smrti Britanci su ušli u Europsku gospodarsku zajednicu nastavivši stalno bacati klipove pod kotače prerastanja Ekonomske zajednice u Europsku uniju. Očito su uvijek davali prednost gospodarskoj suradnji pred političkim ujedinjenjem bilo kojega intenziteta.

Među onima koji su se borili za okupljanje Europljana nije bilo Britanaca

Povijest europskoga ujedinjenja je duga i mukotrpna. Veliki geniji europskoga duha borili su se stoljećima za ostvarenje veličanstvene ideje okupljanja europskih naroda u zajednicu demokracije, blagostanja i ravnopravnosti naroda. Prve smjernice o tome izradio je austrijski plemić, grof Richard N. Coundenhove-Kalergi, u svome Paneuropskom manifestu nakon Prvog svjetskoga rata, no to nije spriječilo neke europske narode da samo 15 godina nakon toga ponovno zarate što je urodilo milijunskim ljudskim žrtvama i golemim materijalnim štetama. Nakon pobjede nad nacifašizmom došlo je vrijeme da se počne raditi na ostvarenju europskoga ujedinjenja, najprije Sporazumom o ugljenu i čeliku između Njemačke i Francuske. Uslijedili su daljnji koraci na okupljanju slobodnih europskih nacija u kojemu su u početku sudjelovali veliki europski državnici Paul Henri Spaak (Belgija), Konrad Adenauer (Njemačka), Alicide de Gasperi (Italija) i sa stanovitim zakašnjenjem Charles de Gaulle (Francuska). Vidljivo je da među njima nije bilo ni jednog Britanca. Valja naglasiti da su osim Spaaka koji je bio socijaldemokrat, svi ostali bili konzervativci, ali i sva četvorica katolici. Ipak veliki britanski državnik sa golemim svjietlim ali i mračnim mrljama, Winston Churchill, bio je jedan od prvih europskih političara koji je ukazao na neophodnost ujedinjenja Europe, no tada nije bio na dužnosti, Britanci su mu odmah nakon završetka rata otkazali povjerenje. U svome glasovitom govoru u Zürichu 19. rujna 1946. on je, govoreći o poslijeratnom užasnom stanju u Europi rekao: ‘Ipak postoji jedan lijek koji se svuda i dragovoljno javno može koristiti, a cijelu bi Europu ili barem njezine velike dijelove samo za nekoliko godina kao jednim čudom mogao učiniti slobodnima i sretnima kao što je danas Švicarska. Od čega se sastoji ovaj univerzalni lijek? Od toga da se ponovno uspostavi europska obitelj ili veći dio nje, u kojoj bi bio ostvaren poredak u kojemu bi se moglo živjeti u miru, sigurnosti i slobodi. Mi moramo stvoriti neku vrstu Sjedinjenih Država Europe. Samo tada bi se mogli na stotine milijuna radnih ljudi posvetiti jednostavnim radostima i nadi koji život čine dostojnim življenja. Put prema tome je jednostavan. Ne bi bilo neophodno ništa drugo nego da stotine milijuna ljudi namjesto nepravde čine pravdu i za to dobiju blagoslov namjesto prokletstva.’

Britanci zaboravili Churchillove riječi

Ove riječi kao da su zaboravili mnogi britanski političari, i to ne od jučer. Cijelo vrijeme svoga članstva u europskim institucijama britanske su vlade nastojale dobiti privilegije koje su im bile i odobravane jer su ucjene Londona uvijek ciljale na sve ili ništa: dajte nam ili odlazimo. Tako je premijerka Margaret Thatcher iznudila na vijećanju EU-a u francuskom Fontainebleau god. 1984. zloglasni ‘britanski rabat’ preko kojega je Britanija dobivala nazad dvije trećine svojih uplata u blagajnu EU-a, a prije ostvarenja Brexita bio je jedan od glavnih ‘argumenata’ antieuropljana da London previše plaća i malo dobiva iz Bruxellesa. Britanija se nije priključila Schengenskom poretku od 1985. do 2005., pa su njezini protueuropljani otvaranje granica za ljude i robe, kao jedne od ključnih tečevina ujedinjenja Europe, uzeli kao glavni razlog za Brexit; navodno njihovu zemlju preplavili su istočnoeuropljani, ‘oduzimajući’ radna mjesta domaćim ljudima, što nije istina jer su Poljaci, Balti, Mađari ili Rumunji radili ono od čega su bježali Englezi. Pobornicima Brexita draži su bili pripadnici bivših britanskih kolonija nego stanovnici Kontinenta, kako oni s visoka nazivaju one koji žive istočno od Kanala La Manchea. Ima u tome neke čudne čežnje za starim kolonijalnim vremenima u kojima su ‘bijeli’ Englezi vladali nad stotinama milijuna ‘obojenih’ podanika Britanskoga imperija. Danas pripanici negdašnjih kolonija čine više od jedne četvrtine stanovnika Ujedinjenoga Kraljevstva i ‘bijeli’ im Britanci ne mogu ništa jer posjeduju britanske putovnice. To su računi koje Britanci moraju platiti za sve nepravde i sva zlodjela počinjene u svojoj stoljetnoj kolonijalnoj prošlosti, ali to ostale Europljane ne bi trebalo pogađati, a pogađa ih Brexitom ni krive ni dužne. Velika Britanija također nije članica Eurozone, ali je stalno tražila da se čuje njezin glas pri rješavanju problema zajednice država koje koriste euro. U ocjenjivanju ‘sposobnosti za članstvo u EU’ drugim državama London je bio stroži od mnogih drugih glavnih gradova Unije, stalno imajući u vidu svoje nacionalne interese ili djelujući u tradiciji starih britanskih utjecaja i simpatija čak prije Prvoga svjetskoga rata. Tako je London ‘držao štangu’ Srbiji Slobodana Miloševića, a njegovi ‘mirovni izaslanici’ u bivšoj Jugoslaviji, često senilni lordovi, radije su boravili u Beogradu nego u Zagrebu. Britanski mediji vide u svemu hrvatskome nacionalizam, pače ustaštvo, osim gospođe Thatcher koja je nakon napuštanja dužnosti ‘otkrila srce za Hrvatsku’, odbijajući optužbe službenog Londona protiv predsjednika Franje Tuđmana riječima: ‘Pa što, ako je on hrvatski nacionalist, ja sam britanska nacionalistkinja.’

Antinjemačke emocije u Engleskoj


Dužnička kriza povećala je euroskepsu u Velikoj Britaniji više nego u ostalim državama EU-a. Uloga Njemačke u svladavanju te krize nije se dopala mnogim britanskim političarima. I uopće antinjemačke emocije lako izbijaju na površinu u Engleskoj, ali ne toliko u Škotskoj, kad god Berlin nastoji nešto više podignuti svoj glas u Europskoj Uniji . A mnogi Nijemci su neshvatljivo ludo zaljubljeni u Englesku. Tako je utjecajni ‘Der Spiegel’ dva tjedna prije glasovanja o Brexitu objavio nekoliko članaka u engleskom prijevodu upravo moljakajući Britance da ostanu u Europskoj Uniji. Jedan od autora smjelo je tvrdio kako su Nijemci bliži Englezima nego Portugalcima i Hrvatima. Ono o Portugalcima možemo shvatiti, ali odakle mu usporedba s Hrvatima koji su od 16. stoljeća do 1918. godine bili podanici habsburške Austrije kao jedne od zemalja ‘Svetog rimskoga carstva njemačke nacije’ s bezbrojnim ljudskim, kulturnim i civilizacijskim vezama s njemačkim jezičnim prostorom. Savezna Republika Njemačka bila je jedna od prvih država koje su priznale Republiku Hrvatsku, u Njemačkoj živi oko 350.000 Hrvata itd. itd. No lijevi Nijemci ne vole Hrvatsku, jer ne vole ni svoju zemlju, no to je više pitanje psihopatologije nego politike.

Usporedno s porastom euroskeptičnih stranaka u nizu država Europske Unije, i u Velikoj Britaniji je osnovana ‘UK Indepedence Party’ (Ukip), Neovisna stranka Ujedinjenoga Kraljevstva, koja nakon Brexita vrlo bučno likuje. Samo zahvaljujući čudnom britanskom izbornom zakonu nije proporcionalno broju glasova na izborima zastupljena u Donjem domu, ali je broj svojih zastupnika u Europskom parlamentu povećala od 3 na 24. Pod pritiskom Ukipa britansku su konzervativci sve sve više odlazili u antieuropske vode. Predsjednik Ukipa,
Nigel Farage, zaklinjao je Hrvatsku da ne uđe u EU. Nakon uspješnoga glasovanja za izlazak iz Unije, Farage je taj dan proglasio ‘Danom neovisnosti’. No pregovori o ‘rastavi braka’ između Londona i Bruxellesa trajat će najmanje dvije godine, možda i do sedam godina. Referendum je pokazao da je Ujedinjeno Kraljevstvo glede EU-a duboko regionalno i generacijski podijeljeno. Za ostanak u Uniji glasovali su Škotska, Sjeverna Irska i London, te mladi ljudi godišta od 18 do 25. Škotskoj bi Brexit dobro došao za novo raspisivanje referenduma o neovisnosti pa bi se Great Britain mogla pretvoriti u Little Britain, što bi, ako povijest poznaje pravdu, bilo nešto slično kao kazna koju je zaslužila kao kolonijalna sila ili intrigantica u Europi, stalno nastojeći uspostavljati tzv. ravnotežu među drugim državama, ali u svoju usku nacionalnu korist.

Britanci žele otjerati Poljake


Teško je dati točan odgovor koliko će izlazak Ujedinjenoga Kraljevstva iz EU-a štetiti britanskom gospodarstvu koje je uglavnom koncentrirano na financijski sektor (London City), a manje na realnu ekonomiju. Britanski bankarski sustav već je osigurao milijarde funti za pokriće gubitaka, ali to će biti samo krparenje, velike banke iz Cityja već planiraju premještenje u druge metropole, novac ipak ne poznaje nacionalne interese nego zarade i samo zarade. Britanija će morati plaćati carine za svoj izvoz u EU. Može se dogoditi i da budu, barem privremeno, uvedene vize. A što će biti s mirovinama i plaćama oko dva i pol milijuna britanskih građana u ostalim državama EU-a još nitko ne zna. Oko tri milijuna nebritanaca iz EU-a živi u Ujedinjenom Kraljevstvu, no zasad se ništa ne će mijenjati u njihovu statusu. Možda će Britanija isposlovati za svoje građane isti status kao što ga imaju dvije nečlanice Unije, Norveška i Švicarska, čiji građani uživaju sva prava u EU zemljama kao da su pripadnici Unije. No glavni cilj Londona ostaje i dalje da pošalje kućama oko 853.000 državljana EU-a, prije svega Poljake, ali to bi bilo povezano s recipročnom sudbinom njezinih građana u Europskoj Uniji, pa do krajnjih mjera vjerojatno ne bi došlo.

EU se mora transformirati

Koliko god Brexit izgleda apokaliptičan on bi mogao imati i pozitivne učinke za preostali dio Europske unije koji se mora modernizirati tako da odustane od vizionarske ‘više Europe’ i pretvori se u solidnu konferederaciju na načelima supsidijarnosti, naime ono što se može rješavati na razini komuna rješava se u njima, što se može rješavati na razini pokrajina (županija) rješava se u njima, što se može rješavati na razini nacionalnih država rješava se u njima, a sve ostalo spada u nadležnost Europske unije. Treba odustati od bruxelleskoga centralizma, smanjiti birokratski ‘Wasserkopf’ (vodenu glavu) u Bruxellesu i Strasbourgu, decentralizirati europske instuitucije i reorganizirati europski parlament prema prijedlogu njemačkoga publicista Martina Wintera tako da 50 posto zastupnika bude birano neposredno, a 50 posto delegirano iz nacionanih parlamenata država članica Unije (M. Winter: ‘Das Ende eine Illusion’, naklada Süddeutsche Zeitung, 2015.) Jednostavno rečeno: Europska unija mora se sve više približiti svojim državama članicama i svojim stanovnicima tako da oni skupa odlučuju što i kako da se djeluje u Bruxellesu i Strasbourgu. Inače, mogla bi doživjeti strašnu sudbinu drugih federacija kao što su bile Sovjetski Savez, Čehoslovačka i Jugoslavija, koju nitko ne želi. Projekt ujedinjenja Europe i previše je dragocjen da bi ga se prepustilo ekstremnim nacionalistima koji ne vide ništa izvan svoga uskog državnog dvorišta ili pak grubim centralistima koji tvrde da samo koncentracija vlasti u jednom središtu može spasiti Eruropsku uniju . Jedno i drugo je pogubno, kompromisi se postižu u sredini, a ne na rubovima političkih traženja, pri čemu svi moraju biti ravnopravni u bitnim stvarima, od maloga Luxemburga do velike Njemačke.


27.06.2016.

Izdanje br. 39

CroExpress u PDF izdanju!

Izdanje: 09.04.2014.

Preuzmi



FOTO: Hodočašće Hrvata u Lourdes

FOTO: Croatia Bietigheim osvojila prvenstvo

FOTO: Dan oružanih snaga

FOTO: Komemoracija na Bleiburgu

FOTO: Sinjska alka u Vukovaru

FOTO: Kotorvaroška večer u Stuttgart-Degerloch 2017.

FOTO: Croatia Bietighem - TASV Hessigheim

FOTO: HKM na susretu katoličke mladeži u Vukovaru

FOTO: Akcija Hvala u OŠ Kupljenovo

FOTO: Croatia Bietigheim - SV Riet