NEWS FOR CROATIANS LIVING ABROAD

28.04.2017
tekst
tekst

Hrvati iz Afrike

Fra Miro Babić o svojem putu kroz Afriku: 'Teško siromaštvo gledalo me kroz oči ljudi koje sam susretao'

Fra Miro Babić, Afikanac iz Bugojna (foto: Frama Mostar)/CroExpress

'Mzungu je prva riječ koju sam naučio na svahiliju, a znači 'bijeli čovjek'.

Br. pregleda: 1548

Fra Miro Babić, Afikanac iz Bugojna (foto: Frama Mostar)/CroExpress

Autor: CroExpress

Sletio sam kasno navečer u glavni grad Kenije gdje su me dočekali fratri iz moje nove provincije Sv. Franjo Istočna Afrika. Vozili smo se kroz mrak do sjedišta provincije u Nairobiju, govorili su mi da prolazimo pokraj slamova, ali bio je potpuni mrak i osim vozila koji trube po cesti prepunoj rupa, bez traka i s milijun matatua koji voze po svojim pravilima (mini-busevi za prijevoz siromašnijih putnika), drugo ništa nisam vidio.

U zoru sam se probudio, navukao habit i došao u kapelicu na jutarnju svetu misu. U sjedištu provincije bilo nas je tada 6-7, pola bijelci, pola crnci. Kapelica je bila lijepo i skromno sređena i takva se mogla naći u samostanu bilo gdje u svijetu, nisam još uvijek imao osjećaj da sam u Africi. Za vrijeme mise u jednom trenutku pogledao sam gore, a kroz stakleni otvor na krovu, iz visoke krošnje drveta nad kapelicom, gledao me je majmunčić. Tada sam shvatio da sam u Africi.

U provincijskom dvorištu ima ih puno, ubrzo ću naučiti da ih lokalci ne vole jer kradu banane i sve što dohvate. Taj dan otišli smo do centra Nairobija i bio je to moj prvi pravi susret s drugom kulturom. Ne sjećam se da sam tog dana vidio još jednog bijelca na ulici. Dok sam prolazio dovikivali su mi ”mzungu” – prva riječ koju sam naučio na svahiliju, a znači ”bijeli čovjek”.

Iako je centar Nairobija prekrasan, na svakom uglu dočekalo me je teško siromaštvo koje je me je gledalo kroz oči ljudi koje sam susretao i sklepane straćare od dasaka i kartona, no ipak uvijek nekako obojene vedrim bojama. Na periferiji sam susreo puno ljudi koji prodaju ugalj u malim kantama. Zaprljani, u poluraspadnutoj odjeći s rukama koje se bojom i raubanošću gotovo ne razlikuju od grumena uglja. Za deset dana već sam bio u trošnom afričkom busu, prenatrpanom stvarima na krovu, skakao po izderanom sjedištu, lupao glavom sad lijevo pa odmah gore, po najgorim cestama koje sam ikada doživio.

Tih 17 sati koliko sam se vozio do Ugande gdje sam raspoređen bili su mojih najgorih 17 sati u misiji. U ponoć smo stigli na granicu i svi izašli iz busa kako bi prošli kontrolu i dobili vize. Bio sam jedini bijelac i koliko god su svi ti ljudi bili srdačni, bio sam prilično prestrašen i svakakve misli su mi prolijetale kroz glavu – jedna od češćih bila je ona – šta mi je ovo trebalo.

Danas sam siguran, da mi je to skakanje po busu ubrzalo privikavanje, raščistilo mozak i pripremilo me za Afriku. U Ugandi me je dočekala večera – kuhane banane zvane matoke, sutra za večeru smo imali – kuhane banane, a dan nakon, na meniju su bile – kuhane banane. E na matoke se nikada nisam naviknuo i priznajem, ni danas mi nisu drage.

Koja je razlika između Afrike kada ste tek došli i Afrike danas?

Afrika u koju sam krenuo bila je avantura u nepoznato, a danas kad putujem u Afriku osjećam da idem doma. Ceste su većinom bolje od onih koje sam zatekao no u selu u kojem živim postoje samo one od blata i život za vrijeme kišne sezone iznimno je težak. Standard ljudi kojima sam okružen nažalost nije se puno promijenio. U misiji u Keniji koju vodim već osmu godinu ljudi još uvijek žive u zemljanim nastambama bez struje i vode i uglavnom su bez primanja.

Lokalni ljudi i danas su potpuno nezaštićeni, a bande im bez milosti odnose ono malo što imaju – jedinu kozu koju afrička obitelj uspije othraniti kako bi imali mlijeka. U urbanijim sredinama, najveća prijetnja nisu lokalne bande nego terorizam koji je u Keniji nažalost dosta prisutan. Mi smo prošle godine uspjeli dovesti struju u selo, zasad je imamo samo u zdravstvenom centru koji vodimo mi franjevci, a polako krećemo u elektrifikaciju područnih škola.

O tome koliko je internet promijenio život u Africi ne trebam ni govoriti jer promijenio je i približio cijeli svijet. Tehnologija je kroz komunikaciju učinila da smo na neki način danas svi međusobno susjedi. Iako je brzina satelitskog interneta kakvog mi imamo bliža onoj koju ste vi imali prije desetak godina s modemima. Mladi ljudi danas više od svega žele se obrazovati.

U srednju školu Sv. Franjo koju vodimo u selu, još uvijek upisujemo djecu koja jedu samo jednom dnevno, a osim uniforme koju im osiguramo gotovo da i nemaju ništa drugo za odjenuti, no uče, napreduju, žele ostvariti rezultate, upisati fakultet. Zasad nizašto financijski nemaju mogućnost, ali bore se, semestar po semestar, zato smo mi misionari tu da im pomognemo otvoriti vrata.

Ovo je cijeli razgovor misionara fra Mire Babića, voditelja misije u mjestu Lower Subukia u Keniji s Framom Mostar!

05.12.2015.

Foto: Hrvatska katolička misija sv. Jeronima, Johannesburg

(FOTO) Vukovara se prisjetili i u dalekom Johannesburgu

21.11.2016.

Hrvatski svećenici u JAR stalno djeluju od 1969. godine. Više>

Izdanje br. 39

CroExpress u PDF izdanju!

Izdanje: 09.04.2014.

Preuzmi



FOTO: Akcija Hvala u OŠ Kupljenovo

FOTO: Croatia Bietigheim - SV Riet

FOTO: Križni put

FOTO: Pisanice od srca

FOTO: Pisanica u Beču

FOTO: 25 godina Adrije Ditzingen

FOTO: Duhovna obnova za mlade u Stuttgartu

FOTO: Putujuća scena u Hercegovcu

FOTO: Šokačko sijelo - KUD Tomislav

FOTO: Šokačko sijelo