NEWS FOR CROATIANS LIVING ABROAD

15.11.2018
tekst
tekst

Kolumne

NA NOVOM ZELANDU IMA VIŠE PODGORANA Nego u njihovom selu pod Biokovom

Hrvati na Novom Zelandu (foto: hrvatiizvanrh.hr)

Bijeda podgorskog iseljavanja kao primjer za stoljetno hrvatsko emigriranje.

Hrvati na Novom Zelandu (foto: hrvatiizvanrh.hr)

Autor: Gojko Borić

Knjiga velikoga obujma od 831 stranice koju preporučujemo studija je umirovljene novinarke Hrvatskoga radija Smiljane Šunde ‘Batili su ocean’ s podnaslovom ‘(ili: u potrazi za izgubljenim Podgoranima)’, vlastita naklada, Podgora-Zagreb, 2018.

Smiljana Šunde bavi se od još svojih srednjoškolskih dana prikupljanjem povijesne, leksikološke i etno-građe svoje rodne Podgore u Dalmaciji. Objavila je o rečenome brojne članke i knjige kao ‘Sutikla – crkva, legende i običaji u Podgori’, ‘Sveti Vicenco Mučenik – od Rima do Podgore’, ‘Lipa ptica slabo piva, (podgorske legende o don Mihovilu Pavlinoviću) i ‘Mali Kurtići u velikoj povijesti’. Objavila je i brojne putopise, kratke priče i radio-drame. Na knjizi o kojoj pišemo radila je više od jednog desetljeća. Ona je zapravo enciklopedija velikog podgorskog iseljavanja na Novi Zeland, u Australiju i druge prekooceanske zemlje tijekom 19. i 20. stoljeća, koje se nastavlja do danas.

Mogli bismo s pravom zavapiti kako je iseljavanje rak-rana hrvatskog postojanja kao naroda. U Europi možda samo Irci pate od te ‘bolesti’ koja zasada izgleda neizlječiva. Baš obratno, pogoršava se, jer u posljednjih nekoliko godina iz Hrvatske je otputovalo bez povratne karte oko 250.000 ljudi, čitav jedan Split. Prije smo govorili da su naši ljudi bili prisiljeni emigrirati u ‘veliki svit’ radi materijalne bijede i političkih progona u režiji tuđih vlastodržaca i nenarodnih režima. A što nam se u tome pogledu događa danas? No to je posebna tema.

Mnogi će se začuditi kad autorica ustvrdi da na Novom Zelandu ima mnogo više Podgorana i njihovih potomaka nego u njihovu selu pod Biokovom. Podgoru glede brojnog iseljeništva uspoređuje s otokom Suskom. Podgora nije bila baš bilo kakvo mjesto. Ona je obilovala izvorima pitke vode, prostranim vinogradima i maslinicima, voćnjacima i vrtovima. U njoj je sagrađena prelijepa crkva s moćima sv. Vicenca, potom vrlo moderna školska zgrada, imala je nekoliko čitaonica, dvije uljare, bavila se poljoprivredom premda u skučenim mogućnostima velike parcelizacije, lovila ribu i obrađivala vrtove sa zdravim voćem i povrćem. Može se reći da je Podgora bila napredno selo. Ona je stoljećima bila hrvatsko i katoličko mjesto, tek nakon 2. svjetskoga rata u nju su se uselila dva pravoslavca.

Podgorani su u Drugom svjetskom ratu uglavnom otišli u partizane, povod je bio talijanski teror, no to nije dovoljno obrazloženje, treba navesti i pogreške ustaške vlasti kao i prisila komunista koji su nemilice kažnjavali sve koji drukčije mislili. Poslije rata u Podgori se počeo razvijati turizam, poljoprivreda je uglavnom zapuštena, mnogi su se Podgorani školovali i postigli zapažljive karijere u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Najznačajniji Podgoranin je don Mihovil Pavlinović, svećenik, pjesnik, sakupljač narodnog umotvornoga blaga i političar koji je ušao u povijest kao prvi zastupnik što je u Dalmatinskom Saboru progovorio na hrvatskom jeziku. Bio je zagovornik ujedinjena hrvatskih zemalja s Bosnom i Hercegovinom. Nažalost, Župni ured uz kojemu je djelovao zjapi kao ruševina poslije stravičnog potresa god. 1962. od kad se Podgora uglavnom ‘spustila na more’ izgubivši svoj težački karakter.

Masovno iseljavanje radi siromaštva, ali i iracionalnih razloga

Unatoč rečenome Podgorani su masovno iseljavali, uglavnom na Novi Zeland, jer u svome mjestu, u Dalmaciji i Hrvatskoj, nisu vidjeli mogućnosti za veće blagostanje i vjerojatno slobodu, ali iseljavanje je imalo i iracionalne povode koje je teško objasniti. Smiljana Šunde vrlo je precizno opisala gotovo sve aspekte podgorskoga iseljavanja koji bi mogli biti karakteristični i za sveukupno hrvatsko emigriranje. U poglavlju ‘Podgorsko iseljeništvo’ autorica vrlo studiozno opisuje zašto se odlazilo iz ovog relativno dobrostojećega mjesta u daleki Novi Zeland, u kojoj su podgorski doseljenici ponekad nalazili gore uvjete života i rada nego u rodnom selu, tako da su neki ustvrdili kako bi im u Podgori bilo bolje da su radili onako naporno kao na Novom Zelandu. Ali, kako kaže jedna podgorska izreka, ‘poslije smrti nema kajanja’.

I pokušaji komunističke vlasti da organizira masovnije povratke u ‘staru domovinu’ nisu bili uspješni, došljaci su se brzo razočarali i vraćali u svoju novozelandsku i australsku postojbinu, a ovo bi kao pouka moglo poslužiti sadašnjim vlastima koje pričaju kako će se iseljenici vraćati ako se poboljšaju domaće prilike. Posebno su bolna zapažanja autorice o gubitku nacionalnog identiteta podgorskih iseljenika koji su lutali od dalmatinstva do jugoslavenstva, gotovo izgubivši osjećaj pripadnosti hrvatstvu, što je i danas djelomično vidljivo unatoč postojanju Republike Hrvatske evo već jednu generaciju od oko 30 godina. Krivnju za ovaj gubitak snose i neki svećenici koji nisu mogli odustati od nekakvog petrificiranog jugoslavenstva, kakvo u Dalmaciji više nije postojalo poslije pobjede HSS-a na parlamentarnim izborima u Kraljevini Jugoslaviji god. 1939. I komunisti su forsirali dalmatinstvo i jugoslavenstvo nauštrb hrvatstva.

Veći dio iseljenika izgubljeni su za ‘stari kraj’, za Hrvatsku

Zanimljivo je da su se podgorski iseljenici uglavnom ženili i udavali za svoje mještanke i mještane, ponekad preko pisama iz rodnog kraja, da su, stekavši nešto novca teškim radom na ‘kopanju kauri gume’ ili u šumarstvu, većinom ponovno našli zaposlenje kao vlasnici vinograda, voćnjaka i vrtova. Drukčije rečeno, da su svoja podgorska zvanja ‘preselili’ na Novi Zeland, gdje je i klima na Sjevernom otoku slična dalmatinskoj. A o vraćanju u ‘stari kraj’ uglavnom nije bilo ni govora, osim u nekim ‘narodnim pjesmama’ koje možemo naći u ovoj knjizi. Veliki dio studije posvećen je opisima rodbinskih veza i ostalih društvenih poveznica iseljenih Podgorana.

Taj ogroman posao oko otkrivanja tih ‘umreženja rodbine i svojte’ zaslužuje posebnu pohvalu. Našim ljudima na Novom Zelandu nije bilo lako steći društvena priznanja i radi odbojnosti spram njih od strane Engleza, a to su bili svi oni koji su tu došli s golemoga područja engleskoga jezika. Samo su ih simpatizirali domoroci Maori, jer su imali slične društvene prepreke da se uklope u život viših slojeva. Veliko zadovoljstvo čitatelju priređuju originalni razgovori autorice s našim iseljenicima na njihovu zastarjelom hrvatskom, na domaćem narječju, kao i svjedočanstva iz njihovih pisama i amaterskih pjesama u stilu ‘Razgovora ugodnog naroda slovinskoga’ Andrije Kačića Miošića.

U razgovoru s ‘Makarskom kronikom’, (2-7. listopada 2018.) Smiljana Šunde ovako opisuje razloge masovnog iseljavanja Podgorana na Novi Zeland, u Australiju i drugdje: ‘Po svoj literaturi , kao glavni razlog iseljavanja navodi se upravo peronospora, bolest vinove loze. Međutim, istina je da to nije jedini, a po meni ni najvažniji razlog. Naime, najveći razlog prema onome što sam našla, i to ne u literaturi koja uopućuje na iseljavanje nego u drugoj literaturi koja dovodi do tog zaključka, vinska je klauzula. Po njoj je Austrija sklopila ugovor s Italijom da se veže uz njihov savez, te da će za uzvrat dobiti garanciju da se otkupljuje njihovo vino. I tako se po jeftinoj cijeni nabavljalo talijansko vino koje je bilo loše, patvoreno, čak i s primjesama otrovnih sastojaka, što je kasnije dokazano, umjesto vrlo kvalitetnog dalmatinskog.

Austrija je, dakle, dala nalog da se kupuje talijansko vino, i to u cijeloj monarhiji, čija je Dalmacija bila dio...To je bilo potpuno iseljavanje, kojem su razlozi, osim u peronospori i vinskoj klauzuli, služenje vojske (u Austrijskoj mornarici se služio petogodišnji vojni rok), bijeg od rata (u strahu da ne budu kažnjeni kao vojni bjegunci, mnogi se nikad više nisu vraćali, brojnost djece (prosječno pet do šest, a nerijetko sedam, osam) , pa čak i avanturizam. Mnogi su otišli u bijeli svijet vjerujući da će tamo teći med i mlijeko.’

A tome nije bilo tako, barem na početku iseljavanja. Međutim, valja primijetiti da su se naši ljudi pokazali kao marljivi i snalažljivi radnici i da u međuvremenu uživaju status uglednih građana, ali za domovinu, za Hrvatsku zauvijek su izgubljeni . No i Hrvatska bi se morala više brinuti o njima, slati im svećenike i učitelje jezika, jednostavno učvrstiti mostove koje spajaju domovinu s dijasporom kako bi zauvijek nestali ostatci prošlosti i naši iseljenici bili ponosni na svoju Republiku Hrvatsku, s mogućnošću da je češće posjećuju i, ako žele, u nju se vrate zauvijek.

16.10.2018.

VRIJEDNA KNJIGA O djelovanju Ozne, Udbe i milicije koja dokazuje da je KPJ bila teroristička organizcija

15.10.2018.

Nasilje Ozne, Udbe i milicije u izrazito hrvatskim krajevima Dalmacije. Više>

Izdanje br. 39

CroExpress u PDF izdanju!

Izdanje: 09.04.2014.

Preuzmi



FOTO: Holywin u Stuttgartu

FOTO: Čuvari hrvatske baštine, Filderstadt

FOTO: Promatranje ptica u Ninu

FOTO: Festival ‘Lošinjskim jedrima oko svijeta’

FOTO: Gospa velikog hrvatskog krsnog zavjeta u HKM Stuttgart

FOTO: Predsjednica u SAD-u

FOTO: Adventure Racing Croatia 2018

FOTO: Romantična večer u Ninu

FOTO: Saljska fešta

FOTO: Doček Vatrenih