NEWS FOR CROATIANS LIVING ABROAD

24.09.2018
tekst
tekst

Kolumne

POGLED IZ ISELJENIŠTVA Potresaju nas gospodarske krize zbog onih koji su zaboravili da se Isus rodio u štali, da je Sveta obitelj bila prognana

Kolumna Gojka Borića.

Br. pregleda: 1541

Autor: Gojko Borić

Vjernici znaju što je Božić, njima nije potrebno mnogo objašnjavati koje značenje ima taj vjerski blagdan koji oni slave kao najveći, ali to nije tako, jer to je Uskrs kao znak Kristove pobjede nad smrću. No s obzirom na mnošto narodnih običaja povezanih uz Božić kao i golemu komercijalizaciju toga drugog po redu kršćanskoga blagdana, Božić površno smatramo vrhuncem crkvene godine.

Do četvrtoga stoljeća Božić se slavio 6. siječnja, no prebačen je na 25. prosinca kako bi se potisnula starorimska svetkovina Natalis solis inviciti. Katolici slave Dan Božjega rođenja 25. prosinca, pravoslavci su zadržali stari kalendar i dočekuju taj blagdan 6. siječnja. Zanimljivo je da su i muslimani u Bosni i Hercegovini na neki način sačuvali uspomenu na slavljenje Božića čestitajući taj blagdan katolicima riječima ‘Sretan Bozuk’. U Kuranu časnom, glavnoj knjizi Islama, spominju se Isus (Isa) kao prorok i njegova majka Marija (Mirijam). Kršćanstvo je bilo vrlo rasprostranjeno u današnjoj Turskoj, danas tamo kršćani žive kao ne baš nepoštovana manjina.

Kako rekosmo, Božić je vjerski, ali i hrvatski narodni blagdan. Neizmjeran je broj hrvatskih božićnih običaja koje nije uspio potisnuti ni komunizam. Danas je slavljenje Božića u Hrvatskoj vrlo slično onome u zapadnim zemljama, dakle naveliko komercijalizirano, što je šteta jer se to negativno odražava na ljudsko poimanje Božića koji, pojednostavljeno rečeno, možemo protumačiti i kao intervenciju Boga u život ljudi pojedinaca i cijeloga čovječanstva. Nije slučajan hrvatski naziv toga blagdana - Božić, što znači mali Bog. Drukčije rečeno: Bog je u Isusu postao čovjekom. U brojnim drugim jezicima Božić se drukčije naziva, pa mi Hrvati možemo biti pomalo i ponosni na teološki opravdano ime Dana porođenja Isusa iz Nazareta.

Pretkršćanski običaji integrirani u kršćanske


Prije Božića dolazi Advent ili hrvatski rečeno Došašće, nešto što dolazi, što je također izvrstan opis vremena pripremanja za Božić. Simbol Došašća je adventski vijenac, napravljen od zimzelenih grančica. U vijencu se nalaze četiri svijeće kao četiri razdjelnice u ljudskoj povijesti: stvaranje, utjelovljenje, otkupljenje i završetak. Danas se adventski vijenac uglavnom shvaća kao ukras, o njegovu značenju malo je tko upoznat, što je šteta jer mnogo govori o kršćanskom poimanju trajanja svijeta. Dva stara predbožićna običaja su kad mladići daruju jabuke djevojkama i kad se sadi pšenica kao simbol obnove života i plodnosti. Ovaj običaj obavlja se na dan Svete Barbare ili Lucije. Ostao je uglavnom u mediteranskim zemljama, svakako u Hrvata, dok ga nema kod protestanata. Običaj je pretkršćanskoga podrijetla. Do Božića pšenica naraste i stavlja se na božićni stol. Ponekad se izraslu pšenicu ukrašava trakom s hrvatskom trobojnicom. Nakon Božića pšenica se daje pticama, jer ništa ne smije biti bačeno što je povezano s Božićem. Ovaj običaj uglavnom je sačuvan u gradovima, dok je u nekim selima uobičajeno unošenje badnjaka i prosipanje slame u prostorijama u kojima se slavi Božić. Badnjak je panj ili tri panja koji se zapale na kaminu. I ovaj je običaj iz pretkršćanskoga doba. Stvarnim početkom slavljenja Dana porođenja Isusa označava se unošenje slame u kuću što je očito povezano s Isusovim rođenjem u štali. Unošenje slame prati se pjevanjem hrvatskih božićnih pjesama od kojih su većina narodne, ali neke su stvorili poznati, odnosno neke i nepoznati ali dobri glazbenici.

Zanimljivo je da do kraja 19. stoljeća u hrvatskim zemljama nije bilo uobičajeno postavljanje božićnoga drvca. Običaj je to došao iz Elzasa (danas Francuska) koji je u to vrijeme bio njemački, i to početkom 16. stoljeća. Božićno drvce dobilo je najsvečanije mjesto u stanovima i kućama, prvenstveno u gradovima, u mnogim hrvatskim selima je sve do sredine 20. stoljeća bilo nepoznato. Drvce je bilo kićeno plodovima rada: jabukama, narančama, orasima, bademima, kruškama, suhim smokvama itd. Tek kasnije drvce je bilo ‘prenatrpano’ i, nazovimo ih tako, proizvodima industrije, kao slatkišima i raznim ukrasima. I za božićno se drvce može reći da vuče korijene iz pretkršćanskoga doba. To je još jedan dokaz mudrosti kršćanstva da integrira stare, uglavnom rimske običaje u svoje blagdane i simbole tako da su oni time izgubili svoje prvotno pogansko značenje.

Preuzimanjem stranih običaja Hrvati ih pohrvaćuju


Ispod božićnoga drvca postavljaju se jaslice s malim Isusom, Marijom, svetim Josipom, volom, magarcem, devom, ovcama, pastirima i svetim trima kraljevima (mudracima). I ovaj je običaj došao kasno do Hrvata, tek u 19. stoljeću, premda su najstarije naše jaslice napravljene u 17. stoljeću, pronađene u franjevačkoj kapeli na otočiću Kršljunu uz otok Krk. Jaslice su prvotnim vremenima izrađivali domaći ljudi u kućnoj radinosti, danas se proizvode industrijski, što je velika šteta jer su nerijetko kičerski. Dakako, važan ukras uz drvce i jaslice su svijeće, često voštanice, koje simboliziraju buđenje prirode i svjetlost što je s Isusom došla u ovaj svijet.

Mnogima više ostaju u osjećajnom sjećanju Badnjaci nego Božići. Badnjak dolazi od riječi ‘bdjeti’. Hrvatski narodni običaji povezani s Badnjakom brojniji su i raznolikiju nego oni na prvi dan Božića. Na selima se na Badnjak ne objeduje nego samo večera, a na stol dolazi samo nemrsna hrana, uglavnom bakalar ili neka druga riba. Ovdje treba podsjetiti da za vrijeme komunizma, barem u prvim godinama, nije bilo bakalara, osušene ribe iz skandinavskih zemalja, pa su mnogi odlazili u talijanski Trst kako bi nabavili tu tada rijetku poslasticu. Recepata o kuhanju bakalara ima mnogo. Uglavnom se jede s krumpirom.

Blaguju se i slatkiši, u južnim dijelovima Hrvatske fritule, odnosno pršure ili uštipci, u sjevernim orehnjača i makovnjača. Domaćice se natječu koja će spraviti ukusnije slatkiše. Posljedica je po koji kilogram više oko pojasa onih koji tijekom božićnih dana rado jedu preko mjere. Postoje i dvije vrste kruha koji se peku posebno za Badnjak i posebno Božić, običaj koji je, kako izgleda, nestao u civilizacijskom konzumizmu koji koristi Božić da nabavke, koje bi i onako uslijedile, pa budu zapakirane u božićnu amblažu što je zapravo krivotvorenje starih božićnih običaja u kojima su darovi bili uglavnom skromni.

U ovom slučaju stvarno možemo govoriti o dobrim starim vremenima koje bi trebalo oživjeti, posebice zbog opće bijede u svijetu jer, kako smo nedavno saznali, oko jedne milijarde ljudi u svijetu gladuju pa bi dio novca, koji mi imamo za suvišne darove, dobro došao onima koji nemaju ni kruha svagdanjega. Na to nas upućuje i Očenaš kao najtemeljitija kršćanska molitva. U sjećanju mnogih Badnjak se najdublje doživljava pohodom na polnoćku. Mnogi bdiju do polnoćke. U prijašnjim vremenima sveta misa je počinjala točno u 24 sata, danas pak nerijetko i prije. U selima se išlo na polnoćku sa zubljama. Izgovarane su i posebne čestitke na taj dan, inače vrlo romantičan. Na polnoćku odlaze i oni koji nisu baš česti gosti na nedjeljnim misama, inače obvezatnim za katolike.

Seoski običaji na Badnjak su raznovrsniji i simboličniji nego oni u gradovima. Svježa slama se unosi i u štale gdje se zimzelenom kiti blago, volovi i krave. Sprema se i posebno jelo za stoku, što je još jedan dokaz povezanosti ljudi s prirodom i domaćim životinjama od kojih imaju koristi. Na Badnjak počinje pjevanje hrvatskih narodnih božićnih pjesama. One su uglavnom nevjerojatno lijepe i pune romantičnih prizora, možda za suvremenoga čovjeka ‘slatkaste’, ali, ako ih se poveže sa sjećanjima na mladost, vrlo su dojmljive i nezaboravne, posebice za Hrvate u dijaspori. Hrvatske božićne pjesme danas su u različitim varijantama rasprostranjene preko raznih nosača zvuka, u vrijeme komunizma pak toga nije bilo, jer se tek početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća smjelo snimiti nekoliko gramofonskih ploča s božićnim pjesmama u izvedbi seoskih i crkvenih zborova. Tadašnji vlastodršci nisu dopustili slavljenje Božića, za razliku od njihovih komunističkih drugova u Poljskoj i DDR-u. O hrvatskim božićnim običajima s propovijedima naših nadbiskupa i gastarbajterskih svećenika, sve popraćeno našim božićnim pjesmama, moglo se u to vrijeme govoriti samo preko valova njemačke RTV postaje ‘Deutsche Welle’ u Kölnu. Radio Zagreb samo je jednom na Božić u ‘Emisiji za pomorce’ emitirao po želji jedne slušateljice jednu božićnu pjesmu, što je bilo dovoljno da odgovorni urednik emisije bude otpušten. Božić je bio radni dan, pa je trebalo s mnogo vještine pronaći objašnjenje zašto netko taj dan nije bio na radnom mjestu ili u školi. Ovo se ne bi smjelo nikad zaboraviti jer neki danas tvrde kako se tada bolje živjelo.

Božić kao blagdan mira nikad aktualniji

Slavljenje Božića s misama, božićnim običajima i pjesmama ne smije nas zavesti od misli da je Božić i blagdan mira. U današnjem svijetu mir je ugrožen, odnosno u nekim dijelovima svijeta ne postoji. Europa tu izgleda kao otok mira, ali to je površno gledanje. Potresaju je gospodarske krize za koje snose krivnju uglavnom oni kojima nikad nije dosta materijalnih dobara. Oni kao da su zaboravili da se Isus rodio u štali, da je Sveta obitelj bila prognana i bez krova nad glavom, da je imala sudbinu kao stotine tisuća današnjih izbjeglica od kojih mnogi, pod prijetnjom gubitka života, kucaju na vrata bogate Europe, iz koje često bivaju izbacivani ili ako ostanu iskorištavani, što nimalo nije u duhu Kristove poruke: ‘Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe’.

No mir nije dovoljan, on mora biti pravedan mir. Hrvati su bili živi svjedoci nepravednoga mira kad su pobunjeni Srbi oteli našoj Republici trećinu njezina teritorija, a Hrvati u Bosni i Hercegovini do danas nisu postigli jednakopravnost zajamčenu Daytonskim sporazumom. U nekim dijelovima Hrvatske i Bosne i Hercegovine i danas se Božić čestita ne samo ukućanima i onima koje sretnemo na svetoj misi, nego skupine čestitara, tzv. betlehemara ili pastira, idu od kuće do kuće pjevajući božićne pjesme i čestitajući svima koje sretnu, a onda dobivaju skromne darove. Taj običaj kao da pomalo izumire, što je velika šteta, jer Božić je blagdan sviju koji vjeruju u Božju poruku, nije dakle samo obiteljski nego i zajednički blagdan vjernika.

I u mnogim božićnim pjesmama govori se o miru. Samo dva primjera: ‘Svi na zemlji mir veselje miru, budi polag Božje volje ...’, ‘U to vrime godišta, mir se svitu navišta ...’. U tim pjesmama moli se maloga Isusa da nam daruje svega obilja, da godina bude plodna itd. Dakle, ne zazire se od blagovanja, Božić nije askeza, ali samo ako se provodi u molitvi, miru, opraštanju i saznanju da je Bog time što je postao čovjekom u osobi Isusa pokazao svoju neizmjernu ljubav prema ljudima. Veći dar Božji čovječanstvo nije moglo dobiti. To moraju priznati i oni koji nisu vjernici, posebice danas kad se naš svijet nalazi u velikoj krizi, političkom neredu i gubljenju brojnih moralnih zasada. Božić je prilika da se ljudi okrenu bitnijim stvarima nego što su zgrtanja materijalnih dobara i isprazni užici koji vrebaju svuda oko nas. Samim time što čestitamo Božić rječju da nam bude sretan, kažemo mnogo više nego što nam je u prvi mah jasno. U nekih drugih naroda u božićnoj čestitci se govori o ‘veselju’, a mi mislimo da je sreća nešto više i potrebnije od veselja. Naravno, dobro je da se poveže jedno s drugim.

15.12.2017.

Foto: Bogdan Giuşcă / Wikimedia commons

GOJKO BORIĆ Kroatiens Weg von Europa nach Europa (2. Teil)

24.07.2018.

Kroatien wurde vor fünf Jahren Mitglied der Europäischen Union. Više>

Izdanje br. 39

CroExpress u PDF izdanju!

Izdanje: 09.04.2014.

Preuzmi



FOTO: Adventure Racing Croatia 2018

FOTO: Romantična večer u Ninu

FOTO: Saljska fešta

FOTO: Doček Vatrenih

FOTO: 16. Ninska šokolijada

FOTO: Misa na otvorenom

FOTO: Navijači prije utakmice

FOTO: Navijači u Moskvi

FOTO: Turnir Slavko Bagarić u Nürnbergu

FOTO: Brijuni