NEWS FOR CROATIANS LIVING ABROAD

20.11.2017
tekst
tekst

Istinite priče

PLAKAO SAM KAO DIJETE Kad su mi rekli da Sandra neće dočekati jutro

Foto: Nismo same

Životna priča bračnog para Lončarić.

Foto: Nismo same

Autor: Dalibor Lončarić/Nismosame.com

Portal Nismo same mjesto je na kojem oboljeli od raka i njihove obitelji mogu razmjenjivati iskustva, dobiti informacije, tražiti odgovore na pitanja koja ih muče, upozoravati na nelogičnosti i probleme u sustavu, dijeliti snagu i veseliti se životu. Pokrenula ga je novinarka Ivana Kalogjera, koja se i sama borila sa zloćudnom bolesti. Tekst u nastavku jedna je od nekoliko priča koje su sa njom podijelili drugi ljudi koji boluju ili su uz nekog tko boluje od raka. Napisao ju je Dalibor Lončarić.


Ne znam odakle bih počeo. Ostao sam iznenađen pitanjem moje supruge, Sandre Vipotnik Lončarić, bi li htio podijeliti ovu tužnu priču s vama koje bolje od mene razumijete bol i patnju.

Bio je 5. travanj 2016. godine. Prelijep dan. Došli smo s posla, ručali, a potom se uputili u našu lijepu kućicu na obroncima planine Aljmaš. Kada smo stigli, vidno umorni, uhvatili smo se posla. Kosili smo, orezivali ruže, poprilično smo se naradili. U kasno predvečer stali smo s radovima i krenuli kući. Supruga mi je već tada bila nekako sumnjiva. Pitao sam ju kako je. Odgovorila je da ju strašno boli stomak, ali da je to vjerojatno zbog toga što je cijeli dan radila, prvo na poslu, a onda u Aljmašu. Sjeli smo u auto i krenuli kući. Ona je vozila. Uvijek kaže da je vožnja opušta. Stigli smo kući. Kao sav normalan svijet prvo smo se otuširali, a onda sjeli večerati. Smijali smo se i prepričavali dogodovštine s vikendice. Malo poslije otišli smo spavati, jer sutra je ipak bio novi dan. 


Tog kobnog 6. travnja 2016. rano jutro, u 6:35 sati, iz sna me probudio Sandrin urlik. Zapomagala je: – Dado, boli me, jako me boli…
Sav bunovan i još polusnen iskočio sam iz kreveta, pokupio mobitel i odmah nazvao osječku hitnu pomoć. Osobi koja se javila na telefon rekao sam da moja supruga osjeća nekontroliranu bol u donjem predjelu stomaka i da ne može mokriti (tražila me da je odvedem do toaleta, ali se nije mogla pomokriti).

– Dajte joj nešto za smirenje, sigurno je napad žuči, rekao mi je taj netko dežuran u hitnoj i poklopio slušalicu. Učinio sam to, ali njezino se stanje samo pogoršavalo. U 6:55 sati ponovno zovem. Sada broj 112 budući da je linija 94 bila zauzeta. Ponovno mi se javila ista osoba. Po glasu sam zaključio kako neće izaći na teren jer su imali hitniji slučaj od slučaja moje supruge. Rekli su mi da hitna pomoć u Osijeku na raspolaganju ima svega nekoliko vozila.

No, što da radim? Sandra više ne može stati na noge. Treći put zovem isti broj. Bez ikakvih osjećaja izgovorio sam nekoliko ključnih riječi. Nakon toga hitna nam je za dvije minute bila pred kućom.

Stojim na vratima i molim ih da požure jer mi je supruga počela čudno izgledati. Ušli su u kuću, pregledali je i zaključili da će je ipak povesti na hitan prijem jer su joj već otkazali bubrezi. Objasnili su mi da je to razlog zašto nije mogla mokriti. Ne znam kako su to zaključili bez ijedne pretrage, ali meni je bilo bitno da je što prije transportiraju budući da nije izgledala dobro. Iako sam im rekao da Sandra ne može hodati, tražili su da je izvedem do kola hitne pomoći. Nekako sam to uspio učiniti. Stavili su je da sjedne u stolicu, iako je ona urlala od bolova, i krenuli. Ostao sam pokupiti zdravstvenu knjižicu i još neke stvari i odjurio za njima u bolnicu.

Kada sam stigao na hitan prijem nisam je zatekao na hodniku. Pitao sam sestru na recepciji, a ona me uputila u dežurnu ambulantu. Već je bilo oko 7:30 sati. Od pola osam ujutro do 21 sat navečer sa suprugom, koja je tada već bila izgubila svijest, hodao sam od odjela do odjela i molio Boga da joj netko pomogne. Oko 21 sat došla je ginekologinja koja ju je primila. Sreli smo se na hodniku Odjela.

Rekla mi je doslovce ovim riječima: – Budući da nismo uspjeli napraviti CT, a po nalazu ultrazvuka izgleda kao karcinom koji se širi munjevitom brzinom, ne vidim potrebu da je otvaram. Ionako će do jutra umrijeti.
U tom sam se trenu osjećao kao da mi je netko odrezao noge. U meni su se miješali strah, grč, prezir. Sve i svašta mi se motalo po glavi. Strašno! Kako? Zašto? Imao sam pet milijuna pitanja.
Liječnica me prekinula rekavši: – Ja vas sada molim da idete kući. Ne možete više biti ovdje, kasno je.

Otišao sam u sobu u kojoj je ležala moja supruga i zamolio sestru da joj da nešto snažno protiv bolova. Poljubio sam je, iako me više nije prepoznala, i sa suzom, koju sam skrivao od njezine majke koja je sjedila tik uz Sandrin krevet i plakala, oprostio se od supruge. Krenuo sam kući moleći Boga da je spasi. Punica me u autu cijelim putem zapitkivala što su rekli doktori i hoće li Sandra biti dobro.
Lagao sam joj da još ništa ne znaju i da ću ujutro znati više.

Kada smo stigli kući otišao sam do šogorice, uletio sam joj u kuhinju i zaplakao kao dijete. Zapitkivala me kako joj je sestra i što su mi rekli. Nisam mogao izgovoriti ni riječi koliko sam mucao. Nakon nekog vremena, i dalje kroz plač, rekao sam joj što mi je rekla liječnica.

Napokon sam stigao i u naš mali stan. Svuda oko mene podmukla tišina, a ja samo s mojom dragom u mislima. Tko zna je li gladna, cijeli dan nije ni pila ni jela. Kako je ljubav moja? Jutro sam dočekao budan s našim kućnim ljubimcima. Skupili su se uz mene kao kifle. Životinje jako dobro osjećaju da se nešto događa. Još nije bilo ni sedam kada sam nazvao ginekologiju. Rekli su mi da su joj izazvali umjetnu komu jer su joj organi otkazivali, jedan za drugim. Još jedan udarac ravno u srce. Tada mi se na telefon javio prof. dr. Zlatko Topolovec. Rekao je da će biti operirana. Operirat će ju on, ginekolog Zoran Kasač i još jedan kirurg. Upozorio me i da nas čeka velika borba jer je moguće da im, nakon što ju otvore, iskrvari u sekundi. Na kraju je rekao kako je to zasad sve što mi može reći, ali da mogu nazvati tijekom operacije da čujem je li sve u redu. Kad završi operacija pozvao me da dođem na razgovor.

Osam i pol sati koliko je trajala operacija bio sam izvan sebe. Opet tisuću zašto i kako. Plakao sam, molio, stalno gledao na sat, a on kao da stoji. Napokon je zazvonio telefon. Javili su mi da je sve u redu i da mogu doći kod doktora Topolovca na razgovor. Hvala ti Bože!

Liječnik mi je detaljno opisao stanje moje supruge. Rekao mi je da nalazi tumorskog markera jajnika (CA-125) upućuju na tumor koji se nalazio između jajnika i ciste koja je bila veličine dječje glave i koja je pukla i uzrokovala sepsu. Sledio sam se. Bio sam zbunjen i sav u strahu kako dalje. Liječnik mi je rekao da će moja supruga morati na kemoterapiju. Nakon 17 dana provedenih u bolnici Sandra je došla kući, neposredno pred njezin rođendan.

Nakon nekog vremena dobili smo hitan poziv iz bolnice, zvala nas je doktorica Maja Drežnjak Madunić s Odjela onkologije. Rekla mi je da dođem sa suprugom na dogovor o daljnjem liječenju. Kad smo stigli posjela nas je i objasnila stanje moje supruge. Molio sam je da nam bez okolišanja kaže postoji li mogućnost ozdravljenja. Doktorica mi je sve detaljno objasnila, ali i rekla kako ozdravljenja nema i da će sve učiniti da pomogne mojoj supruzi u borbi protiv ove zloćudne bolesti.

U meni su se ponovo počele rušiti kule od karata. Jedva sam susprezao suze. U grlu kao da mi je bila kugla. Ponovno sam zanijemio.

Krenuli smo kući. Cijelim smo se putem držali za ruke, a bez obzira na buku nama se činilo kao da je zvuk nestao. Gledali smo jedno u drugo. Dugo nismo progovorili ni riječi, a onda sam predložio Sandri da uđemo u jedan kafić na kavu. Žudio sam za kofeinom i cigaretom. Sjeli smo i pokušali naručiti kavu. Konobarica je gledala u nas kao u dva luđaka. Oboje smo plakali, a onda je u jednom trenutku supruga rekla ono što sam ja njoj trebao reći: – Dosta, idemo se boriti!

Od tog dana naš se život pretvorio u borbu. Do unazad dva mjeseca Sandra je primila 46 kemoterapija.

Našu borbu nismo sveli na kuknjavu i suze. Borimo se lutajući po Hrvatskoj. Čim se ukaže slobodan vikend mi smo na putu. Kad nisam na poslu cijelo se vrijeme smijemo. Razgovaramo o bolesti, ali sve smo negativno odbacili. I zato se moja supruga osjeća dobro. Kada je vide ljudi kažu kako izgleda kao da joj nije ništa. Lijepa je i svi smo uz nju: njezina sestra Sunčana, roditelji, šogor, njihova djeca, prijatelji. Posebno bih se htio zahvaliti Sandrinom bratu, pedijatru Igoru Bereckom, koji je mnogo pridonio tome da se Sandra osjeća dobro. Hvala mu od srca.

Moja je supruga zmaj i primjer svakoj osobi koja se bori s ovom opakom bolešću, Ljudi, smijeh, ljubav i inat najbolji su recept za uspjeh. Negativne ljude maknite od sebe!

09.11.2017.

Facebook: Kristina- Kiki Terihaj

ZAGOVOR SVECA IVANA PAVLA II. 'Tešku operaciju prošla sam bez ikakve boli'

14.11.2017.

Kristina iz Slavonskog Broda posvjedočila je kako joj je zagovor sveca pomogao pri teškoj operaciji. Više>

Izdanje br. 39

CroExpress u PDF izdanju!

Izdanje: 09.04.2014.

Preuzmi



FOTO: Vukovar u Münchenu

FOTO: Vukovar

FOTO: Kupreška večer

FOTO: Croatia B. - Aldingen

FOTO: SV Perous - Croatia Bietigheim

FOTO: G2.3

FOTO: Susret hrvatskih studenata Njemačke

FOTO: Holywin u Stuttgartu

FOTO: Croatia Bietigheim - Bissingen

FOTO: Izlet Croatie Hamburg u Veliku Britaniju