NEWS FOR CROATIANS LIVING ABROAD

18.12.2017
tekst
tekst

Istinite priče

ISPOVIJEST SJAJNOG HRVATSKOG VISOKOGORCA Popeo se na najviši vulkan Azije kao nitko u povijesti: 'Cijenu uspjeha umalo sam platio životom'

Foto: privatni album

Pješačio 210 kilometara od obale Kaspijskog jezera do vulkana.

Br. pregleda: 3319

Foto: privatni album

Autor: Zoran Stupar

Hrvatski visokogorski planinar Matej Perkov prošlog se tjedna vratio iz Irana gdje je ostvario dosad neostvaren uspjeh - popeo se na najviši azijski vulkan i najviši vrh ove zemlje - Damavand. No, to je samo polovica priče - Matej je to učinio krenuvši pješice s plaže Babolsara na Kaspijskom moru. Pod teretom na leđima propješačio je 210 kilometara. To je kao da pješačite od Zaprešića do Slavonskog Broda. S ogromnim ruksakom.

Jesi li jedini čovjek koji je ispenjao ovaj vrh na ovaj način, od obale?

- Jesam! Prije putovanja sam istraživao i nisam naišao na ijedan podatak koji govori da je netko prije mene ispenjao Damavand krenuvši od razine mora, a na kraju svog puta dobio sam i službenu potvrdu od planinarskog saveza Irana. Tek je jedan momak prije nekoliko godina krenuo od Kaspijskog mora biciklom. Zvuči egoistično, ali baš je lijepo biti u nečem prvi! Uostalom, danas moraš imati originalan projekt i biti u nečem istaknut ako želiš privući pozornost sponzora, medija i javnosti.



Kako su izgledale pripreme?


- Fizičke pripreme trajale su stalno te uključivale kondicijske treninge (trčanje dužina, trčanje uz stepenice, usponi na Sljeme) te treninge snage (klasične fitness vježbe) u kojima sam stavio naglasak na leđa i ramena radi nošenja teškog ruksaka. Koncepciju treninga napravio sam prema stručnoj knjizi poznatog alpinista Scotta Johnsona i jako sam zadovoljan – osim što sam na terenu sve odradio bez problema, vratio sam se doma s minimalnim umorom i bez ikakvih ozljeda. Dva mjeseca prije puta imao sam mini ekspediciju u Makedoniji koja je obuhvaćala uspone na najviše vrhove te zemlje u zimskim uvjetima, a to se fino poklopilo sa sporednim projektom 'Bijeli divovi Balkana'.

A kako je izgledala organizacija?

- Prije putovanja sam razgovarao s Hrvatima koji su se penjali na Damavand, no oni mi nisu previše pomogli jer im je najčešće sve organizirala neka agencija. Još pri samom dolasku u Teheran mnoge stvari vezane uz logistiku bile su mi nepoznanica pa sam to rješavao u hodu. Prvi put u životu koristio sam Couchsurfing, stranicu na kojoj domaćini nude besplatan smještaj. Iskustvo je odlično i upoznao sam divne ljude koji su mi bili i vodiči, oni jako vole zapadnjake. Pažljivo sam iskalkulirao troškove, koji su na kraju bili unutar okvira (sveukupno 850 dolara).

Opiši nam ukratko put od obale do vrha.

- Dakle, prvi dan krenuo sam iz grada Babolsar na obali Kaspijskog mora i hodao uz obalu do grada Faraydunkenar, a zatim skrenuo u unutrašnjost. Preko rižinih polja i grada Amol stigao sam u ogromni kanjon kojeg je izdubila rijeka Haraz, a cesta naziva ‘Haraz road’ vodila me sve do mjesta Polur podno planine Damavand. Cestovni dio dug je ukupno 210 km, a usput sam imao sjajna iskustva s ljudima. Ugošćavali su me u svojim domovima, davali mi hranu i pozivali na čaj, htjeli su se slikati za Instagram, a zbog trenera Branka Ivankovića svi znaju za Hrvatsku. Šokirali su me navijački momenti na cesti kada su iz kolone vozila ljudi vikali ‘Croasi, Croasi!’, mahali, dizali palac u zrak, izvikivali poruke podrške… Osjećao sam se kao zvijezda, bilo je veoma emotivno. Tada sam shvatio da radim nešto zbilja veliko. Za mene Damavand je bio puno više od najvišeg vrha Bliskog Istoka.



Što se dogodilo pri spuštanju, je li bilo drame?


- Sam uspon na Damavand nije jednostavan ni ljeti, ipak je to vrh od 5671 m koji se u zimskim uvjetima, kako kažu iskusniji planinari, tretira kao 7-tisućnjak. Riječ je o stratovulkanu koji se nalazi osamljen i zbog toga je stalno šiban vjetrovima, a na njegovim padinama sudaraju se kontinentalna i morska klima koje se miješa s planinskom. Tri dana čekao sam smirivanje oluje i priliku za uspon, na kraju mi je jedan vodič predložio da krenemo na vrh jer se vrijeme smirilo. Na pola puta do vrha vrijeme se pojačalo, orkanski vjetar donio je snježnu mećavu. U magli smo se uspeli na rub kratera dok su oko nas pucali gromovi, a zatim smo krenuli bježati prema dolje – nažalost, u krivom smjeru. Vidljivost je bila svega 3-4 metra, našli smo se na rubu provalije i shvatili da imamo problem, a natrag nismo mogli zbog jakog vjetra. Našli smo veoma strmi snježni kuloar i krenuli se spuštati u nepoznato, spašavali smo život. Spustili smo se oko 1000 metara i izašli iz oluje, no ispred nas je bio veoma težak teren do sigurnosti Logora 3. Pola sata prije dolaska u Logor 3 uhvatila nas je druga snažna oluja, no primijetili su nas drugi penjači i potrčali nam ususret. Jedini smo se popeli tog tjedna, sve druge ekspedicije vratile su se u dolinu. No, cijenu tog uspjeha umalo smo platili životom.

Jesi li se uplašio?

- U svakom sportu gube se utakmice i bodovi, a u visokogorstvu se može izgubiti i život. Bili smo u jako teškoj situaciji, a moj vodič nije imao osnovnu opremu, što znači da je ugrozio život obojice. U tom trenutku prvo moraš prihvatiti problematičnu situaciju i shvatiti da se nalaziš u prostoru gdje nema ni GSS-a, ni hitne pomoći, ni policije, ni drugih ljudi, nitko ne zna gdje si, a i da zna ne može do tebe. Jedina osoba koja ti može pomoći si ti sam, a u tom trenutku sabiješ strah negdje dolje u mali prst i počinješ logički čisto razmišljati. Zvuči kao nepotrebno dramatiziranje, ali da – u trenucima poput toga pitaš se ‘Da li je ovo kraj?’. Stigavši kući, saznao sam da je na Everestu poginuo švicarski alpinist Ueli Steck, to me jako rastužilo. Visokogorska zajednica izgubila je čovjeka koji je bio velik motivator i uzor na raznim područjima.

Možeš li izdvojiti nešto što te se najviše dojmilo?

- Osim prirode koja je drugačija od bilo čega što sam do sada vidio, najviše su me fascinirali ljudi i iranska kultura. Šokiralo me da ljudi uglavnom uopće nisu religiozni te ne podržavaju vladajući režim koji im nameće radikalna islamska pravila. Ljudi su veoma srdačni, otvoreni i opušteni, nisam imao nikakvih problema. Prije puta prijatelji i poznanici su mi uplašeno govorili da će me ondje netko ubiti, oteti, ukrasti mi bubreg, kamenovati i slične gluposti. Iran je vrlo siguran!



Što je sljedeće u planu?

- Krajem ljeta volio bih otići u Švicarsku, a u planu su i neke višednevne ture u regiji. Iduće godina volio bih se popeti na Mont Blanc od razine mora, no još malo ću o tome razmisliti!

16.05.2017.

Facebook: Kristina- Kiki Terihaj

ZAGOVOR SVECA IVANA PAVLA II. 'Tešku operaciju prošla sam bez ikakve boli'

14.11.2017.

Kristina iz Slavonskog Broda posvjedočila je kako joj je zagovor sveca pomogao pri teškoj operaciji. Više>

Foto: Nismo same

PLAKAO SAM KAO DIJETE Kad su mi rekli da Sandra neće dočekati jutro

09.11.2017.

Životna priča bračnog para Lončarić. Više>

Izdanje br. 39

CroExpress u PDF izdanju!

Izdanje: 09.04.2014.

Preuzmi



FOTO: Duhovna obnova Mittelbaden

FOTO: Hrvati u Peruu

FOTO: Charles Billich

FOTO: Kao nekad pred Božić 2017

FOTO: Croatia B - Riexingen

FOTO: Nikolinje Stuttgart

FOTO: Croatia Bietigheim - TSV Grühnbül

FOTO: Sveta misa Buenos Aires

FOTO: Croatia B - Schwieberdingen

FOTO: Vukovar u Münchenu