NEWS FOR CROATIANS LIVING ABROAD

26.04.2017
tekst
tekst

Kolumne

KOLUMNA BRANKA BARBIĆA Ne razumijem one koji odlaze iz Hrvatske, a imaju siguran posao i krov nad glavom

Ilustracija (foto: pixabay.com)

Ipak, u svakom zlu ima i nešto dobra.

Br. pregleda: 8231

Ilustracija (foto: pixabay.com)

Autor: Branko Barbić

Glavna poruka međuparlamentarnog sastanka članica EU-a u održanog ovih dna Bruxellesu bilo je upozorenje da je najgora useljenička politika nepostojeća useljenička politika, ona koja se jednostavno događa. Na tom sastanku je jasno rečeno da u Europskoj uniji vrijedi načelo supsidijarnosti. Pretpostavlja se da svaka članica EU-a najbolje poznaje potrebe svoga tržišta i svoje mogućnosti integriranja useljenika.

Tko je pratio tisak i druga obavijesna sredstva, mogao je saznati da se prije 15 godina skovao plan organiziranja sabirnih logora ili prihvatilišta za razne vrste potencijalnih useljenika na rubovima Europske unije, tada još samo zemalja kandidatkinja za ulaz u EU: Rumunjske, Bugarske i nekih drugih zemalja, ali i Hrvatske. Već tada je bio najavljeno graditi useljeničke centre u Tovarniku i Trilju. S jednog sastanka u MUP-u RH predstavnici UNHCR-a i prateći mu predstavnici nekih udruga, poslali su poruku da se Hrvatska priprema za budućnost različnosti.

Još davne 1995. Hrvatski sabor je raspravio i usvojio Nacionalni progam demografske obnove kojeg se sjeća tek arhiv Hrvatskog sabora i Vlade. U njemu se nalaze skoro svi segmenti zdrave useljeničke politike i demografske obnove. Već tada se tim programom nalagalo zaustavljanje iseljavanje Hrvata iz BiH i povratak Hrvata izbjeglica i iseljenika iz BiH u BiH te povratak iseljenika i useljavanje potomaka hrvatskih iseljenika. Tim programom najavljena je, po uzoru na neke druge zemlje, aktivna, selektivna useljenička politika sustavom bodovanja u skladu s nacionalnim potrebama i mogućnostima integriranja povratnika i useljenika.

Godine 2008. Nadan Vidošević, bivši predsjednik Hrvatske gospodarske komore, organizirao je u HGK-u sa svojim suradnicima međunarodnu konferenciju na temu Usljenička politika u funkciji gospodarskog razvoja. Konferencija je završila zaključkom da prioritet treba dati povratku iseljenika i njihovih potomaka i njihovoj integraciji. Osim kakvog takvog poznavanja hrvatskog jezika i običaja, mnogi hrvatski iseljenici i njihovi potomci mogli su aktivirati svoje naslijeđene nekretnine, posebice u južnoj Hrvatskoj odakle su mnogi iselili u prekooceanske zemlje.

Toj konferenciji je trebala uslijediti rasprava u Hrvatskom saboru, ali na tu konferenciju nije došao ni jedan zastupnik pa čak ni predsjednik saborskog odbora za useljeništvo. Pojavio se tek na kratko potpredsjednik vlade Slobodan Uzelac, kratko pozdravio nazočne te odjurio nazad u vladu. Podsjećam da je u to vrijeme Vidošević bio popularan.

Umjesto demografske i useljeničke politike uslijedila je tek nekakva migracijska politika čija izrada je pala na nejaka pleća Ministarstva unutarnjih poslova. Temeljem odredbe Zakona o strancima, Hrvatski sabor je svake dvije godine trebao raspraviti o prijedlogu te politike za naredne dvije godine. Činjenica je da prijedloga migracijske politike za zadnje dvije godine nije bilo. MUP se, izgleda, zlopati s onim što ima. Policajci idu od vrata do vrata kuća i stanova da bi utvrdili tko u njima živi od onih prijavljenih na dotičnim adresama, tko se odselio, a nije se odjavio itd. U obavijesnim sredstvima prava orgija sadomazohizma - jednih koji uživaju u ispraćaju novih iseljenika i, drugih, iseljenika koji uživaju javljajući hrvatskoj javnosti o svojim uspjesima u zemljama koje su ih primile.

Tek tu i tamo netko primjeti one koji su iselili, iako su u Hrvatskoj imali sigurne poslove i krov nad glavom bez hipoteke. Davno najavljeni sabirni logori u Tovarniku i Trilju već su u funkciji. Tko je odabrao baš Tovarnik i Trilj za smještaj izbjeglica, nije poznato. Moguće s davno najavljenom potrebom promicanja budućnosti različnosti u mjestima koja izgleda pate od nedostatka različnosti, a sada se vesele što će ti centri zaposliti neke tamo praHrvate (Hrvate 'aboriđine').

Iako se sada čini da Hrvatska nije zemlja u kojoj bi izbjeglice i iseljenici iz dalekih zemalja željeli živjeti, sve je vidljivije kako Hrvatska postaje nekim kategorijama stranaca itekako privlačna. Hrvatska u tom pogledu nema nikakve politike, kao da je svejedno hoće li useliti nekvalificirana radna snaga ili useljenici iz razvijenih europskih zemalja. Drugim članicama EU-a to nije svejedno jer vape za radnom snagom razvijenih zemlja u koje ubrajaju i Hrvatsku.

Poznato je, naime, da su demokratske zemlje Europe, ali i obje Amerike te Australija i Novi Zeland rado primale hrvatske izbjelice i iseljenike jer je to bila kvalificirana radna snaga, voljna prihvatiti se svih mogućih poslova. Čim im se pružila prilika za posao, napuštali su sabirne centre, a u tomu su ih pomagali sunarodnjaci pružajući im svakovrsne potpore.

Pokojni Boris Maruna mi je pričao kako mu se u Argentini hvalio Talijan da pod svojom komandom ima 6 ili 9 generala Hrvatskih oružanih snaga. Čak se i Ante Pavelić morao uhvatiti posla građevinskog poduzetnika. Iako po struci odvjetnik, fotografije ga otkrivaju na poslu zidara.

Iako su tek sada mnogi uočili iseljavanje iz Hrvatske i donekle shvatili da se i njih tiče, nacionalni problem broj jedan, iseljavanje Hrvatske, poznat je bio u hrvatskom iseljeništvu još od 1945. Bleiburškoj tragediji hrvatskog naroda usljedio je poslijeratni iseljenički val političkih i ekonomskih iseljenika.

Drago Sudar, hrvatski emigrant koji je preživio 20 godina teške robije i zatvora u Hrvatskoj, ali i u SAD-u, zbog svoje političke aktivnosti, vrlo aktivan član radikalne političke organizacije Hrvatsko revolucionarno bratstvo, odgovarao je naše iseljenike da svoju rodbinu pozivaju na iseljavanje iz Hrvatske u Ameriku i druge zemlje tadašnjeg slobodnog svijeta. 

Hrvatskoj nije škodilo što su Italija, Austrija i neke druge zemlje vraćale u Hrvatsku mlade izbjeglice koje nisu mogle dokazati da im prijeti zatvor. Znam i za svoje rođake čiji su očevi nestali na Bleiburgu, a koji su vraćeni iz Australije i Trsta. Teško bih sada pobrojio sve njihove potomke koji su ostali u BiH ili su negdje širom Hrvatske i EU-a.

Tek nešto kasnije bivša država je pustila na odlazak na rad u inozemstvo veliko mnoštvo ljudi da bi radili svakakve poslove, a doma slali prijeko potrebne devize za opstanak bivše države, ali i za lagodan život vlastodržaca. I to je jedan od glavnih razloga što neki žale za bivšom državom.

Damir Petrić, jedan od poznatijih studentskih lidera Hrvatskog proljeća, odlazak naših ljudi na rad u inozemstvo smatrao je drugom Bleiburškom tragedijom.

'Tito je omogućio Hrvatima da rade u Njemačkoj i time je stvorio drugi Bleiburg. Naši ljudi na radu u Njemačkoj gledaju samo novac, da zarade za sagraditi kuću, kupiti automobil i tako stvoriti sigurnost u kojoj bi se zakukuljili u domovini. Taj standard ostvaren radom u Njemačkoj oni ne žele žrtvovati za nikakve druge ciljeve. Postaju tupi za revolucionarne zahvate. Kod njih ideja hrvatske države nije više prisutna, ne žele da traže ništa van onoga što su radom u Njemačkoj postigli i mi smo izgubili armiju ljudi, koja bi da je ostala u domovini bila u prvim redovima boraca protiv komunističkog režima.' Petrić tu svoju konstataciju zaključuje riječima: 'Eto, zbog toga ja kažem da smo mi Hrvati nesposobni da ostvarimo hrvatsku državu.' (Informacija br. 131 od 25.1.1977)

Da je živ, Damir Petrić bi danas sigurno rado priznao da su Hrvati ipak bili sposobni stvoriti svoju državu, ali bi ovo isisavanje Hrvata iz Hrvatske nazvao trećim Bleiburgom. Sigurno bi i danas tvrdio da isti motivi vode naše ljude u tuđinu. Na kraju će se zakukuljiti negdje u tuđini ili pod stare dane negdje u Hrvatskoj čuvajući zarađeno, tupi za sve druge ciljeve. Ako se budu imali na što vratiti.

Razumljivo mi je što odlaze oni koji ne uspijevaju naći posao ni osnovnu sigurnost za sebe i svoju obitelj. Ne razumijem one koji nisu u lošoj materijalnoj situaciji i koji nisu u stanju odvagnuti sve dugoročne prednosti života u Hrvatskoj. Ne razumijem ni one koji sudjeluju u orgijama pljuvanja po Hrvatskoj s onima koji su tek pomolili nosom u neku od prekooceanskih zemalja gdje pristaju na daleko lošije poslove od onih koje su imali u Hrvatskoj, a već se hvale uspjesima i radnom sredinom.

Ipak, u svakom zlu ima i nešto dobra. S vremenom će mnogi naučiti odgovorno raditi, planirati i štedjeti. 

06.03.2017.

Ilustracija (foto: pixabay.com)

POGLED IZ ISELJENIŠTVA Njemačka je najstabilnija zemlja ruševne Europske unije

29.03.2017.

Šezdeseta obljetnica Europske unije, solidarnost u sjeni Brexita. Više>

Izdanje br. 39

CroExpress u PDF izdanju!

Izdanje: 09.04.2014.

Preuzmi



FOTO: Akcija Hvala u OŠ Kupljenovo

FOTO: Croatia Bietigheim - SV Riet

FOTO: Križni put

FOTO: Pisanice od srca

FOTO: Pisanica u Beču

FOTO: 25 godina Adrije Ditzingen

FOTO: Duhovna obnova za mlade u Stuttgartu

FOTO: Putujuća scena u Hercegovcu

FOTO: Šokačko sijelo - KUD Tomislav

FOTO: Šokačko sijelo