NEWS FOR CROATIANS LIVING ABROAD

28.03.2017
tekst
tekst

Kultura

PRIČA VELIKANA Umro u iseljeništvu nakon teške tragedije, ostavio nam neprocjenjiva djela

Foto: Wikipedia

Najveći hrvatski kipar.

Br. pregleda: 5542

Foto: Wikipedia

Autor: CroExpress

Ivan Meštrović (Vrpolje, 1883. – South Bend, Indiana, SAD, 1962.), bio je hrvatski kipar, arhitekt i književnik. Iza sebe je ostavio velik broj danas poznatih djela poput Zdenca života u Zagrebu, Grgura Ninskog i Marka Marulića u Splitu, Indijanci u Chicagu, Dom hrvatskih likovnih umjetnika... Danas, 16. siječnja, je 55. obljetnica njegove smrti.

Školovao se u Beču pa preselio u Pariz

Meštrović je stjecajem okolnosti rođen u Vrpolju, u Slavoniji, 1883. godine, ali je svoje djetinjstvo proveo u selu Otavice u Dalmaciji, u katoličkoj obitelji. Kao dijete, Meštrović je slušao epsku poeziju, narodne pjesme i povijesne balade, dok je čuvao ovce.

Sa šesnaest godina, majstor Pavao Bilinić, kamenorezac iz Splita, prepoznao je njegov dar i uzeo ga je za šegrta. Njegov umjetnički talent razvio se gledanjem znamenitih građevina Splita, uz pomoć pri školovanju Bilinićeve supruge, koja je bila profesor u srednjoj školi. Uskoro, pronašli su jednog bečkog vlasnika rudnika, koji je financirao Ivanovo preseljenje i školovanje u Beču. Morao je u najkraćem roku naučiti njemački i prilagoditi se novoj sredini, ali je uprkos brojnim problemima završio studij.

Svoju prvu izložbu priređuje 1905. godine u Beču s grupom Secesija, uz primjetan utjecaj stila Art Noveau. Njegov rad je ubrzo postao popularan i Meštrović počinje zarađivati dovoljno za sudjelovanje na međunarodnim izložbama, na koje je putovao sa svojom suprugom Ružom Klein.

Meštrović 1908. godine seli se u Pariz gdje iznajmljuje studio na Montparnassu i uspijeva izraditi više od pedeset skulptura u dvije godine.


Zdenac Života u Zagrebu


Skulpture napravljene u tom razdoblju donose mu međunarodni ugled. U Beograd se seli sa ženom na nekoliko mjeseci 1911. godine, a ubrzo potom u Rim, gdje je proveo naredne četiri godine studirajući na skulpturama antičke Grčke. Na Svjetskoj izložbi umjetnosti, održanoj 1911. godine u Rimu, pobjeđuje i dobija prvu nagradu za kiparstvo, postaje popularan i stječe naklonost talijanske i strane kritike.

Austrougarske vlasti željele ga zatvoriti

Sarajevski atentat, 28. lipnja 1914. godine, Meštrovića zatječe u Veneciji na XI. međunarodnoj izložbi gdje je bilo izloženo 36 Meštrovićevih radova. S ocem i suprugom Ružom brodom se vratio u Split, ali već je na brodu imao osjećaj da ga prate. Nakon povratka u Split prijatelj mu je potvrdio sumnju i upozorio ga o namjeri austro-ugarskih vlasti da ga uhite te je napustio Split i domovinu talijanskim brodom Ancona, desetak dana prije izbijanja rata. Tijekom Prvoga svjetskog rata, putovao je kako bi sudjelovao na izložbama u Parizu, Cannesu, Londonu i Švicarskoj. Godine 1915. priređuje samostalnu izložbu u Albert i Victoria muzeju u Londonu, gdje se do tada nije nikada dogodio sličan događaj jednome živućem umjetniku.

Meštrović je bio aktivan i djelovao je na osnivanju Jugoslavenskoga odbora. Tada je, kao i mnogi njegovi vršnjaci u to vrijeme, a poznavajući teško stanje u Dalmaciji, smatrao kako je jedino rješenje za oslobođenje od Austro-Ugarske osnivanje samostalne, demokratske države južnih Slavena.

 
Grgur Ninski u Splitu


Nakon Prvoga svjetskog rata vratio se kući i upoznao drugu ljubav svog života, Olgu Kesterčanek, s kojom se civilno vjenčao u Čakovcu 17. listopada 1928. godine. Imali su četvero djece - Martu, koja je rođena u Beču i Tvrtka, Mariju i Matu, koji su rođeni u Zagrebu, kamo su se preselili 1922. godine. Kasnije su zimske mjesece provodili u svojoj palači u Zagrebu, a ljetne u kući napravljenoj 1930-ih godina na Mejama u Splitu. Postao je profesor na Visokoj umjetničkoj školi u Zagrebu te nastavio pravljenjem velikoga broja djela. U to razdoblje pada i njegov rad s Jurjem Škarpom na Mauzoleju obitelji Račić u Cavtatu.

Putovanja po čitavome svijetu su se nastavila, izlagao je svoja djela u Bruklinskom muzeju (1924.), Chicagu (1925.), kao i u Egiptu i Palestini 1927. godine. Na njegovim nastupima diljem SAD-a ga je kao dio glazbene pratnje pratio poznati hrvatski operni pjevač i glazbeni pedagog Nikola Zaninović.

Tijekom Drugoga svjetskog rata, zbog njegovoga antifašističkog stava, kada je osudio talijanski iredentizam prema Dalmaciji, te stava prema Njemačkoj (kada je odbio Hitlerov poziv za posjetu Berlina tridesetih), ustaše su ga zatvorili na tri i pol mjeseca. Meštrović je iz zatvora pušten 13. siječnja 1942. godine, a nakon toga bio je i u kućnome pritvoru do 12. ožujka iste godine.

Uz pomoć Vatikana, prebacio se u Veneciju zbog izlaganja na Venecijanskome Bijenalu u lipnju 1942. godine, zatim opet odlazi u Rim, a potom u Švicarsku u ljeto 1943. godine.

Nije želio živjeti u komunističkoj zemlji

Titova Jugoslavija pozvala je Meštrovića na povratak, ali je on odbio živjeti u komunističkoj zemlji. Kasnije su mu brata Petra zatvorile komunističke vlasti. Godine 1946. Sveučilište u Syracusi ponudilo mu je profesorsko mjesto i on se preselio u Sjedinjene Američke Države.

Na zahtjev jugoslavenskih kulturnih poslanika, poslao je 59 kipova iz Sjedinjenih Država u Jugoslaviju, a 1952. godine dodatnih 400 skulptura i različitih crteža. Godine 1954. dobio je američko državljanstvo, koje je mogao dobiti već dvije godine ranije, ali ga je uznemiravala pomisao da se to ne protumači kao njegovo odbacivanje hrvatske nacionalnosti. 1955. godine prihvaća ponudu i postaje profesor na Sveučilištu Notre Dame.


Crkva Presvetog Otkupitelja u Otavicama

Godine 1959. Meštrović je, nakon 17 godina izbivanja, nakratko posjetio Hrvatsku (Zagreb i Split), zbog dogovora s novim vlastima o tretmanu njegovih nekretnina i umjetničke ostavštine. 11. srpnja 1959. godine posjetio je u Krašiću Kardinala Alojzija Stepinca, nepravedno zatvorenoga zbog tobožnjih veza s ustašama, a na Brijune je na poziv Josipa Broza Tita stigao 25. srpnja iste godine i tamo se zadržao osam dana te s njim imao tri razgovora.

Autoportret uplakanoga oca

Smrt Meštrovićeve djece kao da je utjecala i na njegovu. Njegova kći Marta, koja se doselila u Kanadu, umrla je 1949. godine, u 24. godini, a njegov sin Tvrtko, koji je ostao u Zagrebu, ubio se 23. rujna 1961. godine. Meštrović je napravio četiri glinene skulpture, kako bi obilježio smrt svoje djece, Marte i Tvrtka. Napravio je Autoportret, uplakanoga oca, Staroga oca tužnoga zbog smrti sina, Otac se oprašta od sina u zagrljaju i Majka se nježnim poljupcem oprašta od preminule kćeri.

Nekoliko mjeseci nakon smrti sina Ivan Meštrović umro je u svojoj 79. godini života, u gradu South Bend, u državi Indiani (SAD). Pokopan je u crkvi Presvetog Otkupitelja u Otavicama, tzv. mauzoleju obitelji Meštrović.

(Izvor: Wikipedia)

16.01.2017.

Foto: Hina/Daniel Kasap

2CELLOS OBJAVILI NOVI ALBUM Hrvatski hit dvojac legendarne pjesme iz filmova obukao u novo ruho

18.03.2017.

Album je snimljen u Engleskoj s Londonskim simfonijskim orkestrom. Više>

Izdanje br. 39

CroExpress u PDF izdanju!

Izdanje: 09.04.2014.

Preuzmi



FOTO: 25 godina Adrije Ditzingen

FOTO: Duhovna obnova za mlade u Stuttgartu

FOTO: Putujuća scena u Hercegovcu

FOTO: Šokačko sijelo - KUD Tomislav

FOTO: Šokačko sijelo

FOTO: Predivna Hrvatska

FOTO: Samoborski fašnik

FOTO: Duhovna obnova u Stuttgartu

FOTO: Prstendžije u Ulmu

FOTO: 25. obljetnica međunarodnog priznanja