NEWS FOR CROATIANS LIVING ABROAD

26.03.2017
tekst
tekst

Hrvati iz Europe

ISPRIČAT ĆU VAM DRUGAČIJU PRIČU O IRSKOJ Rijetko tko govori o onom što slijedi nakon početnog entuzijazma

Ilustracija (foto: pixabay.com)

Turistički izlet je odavno završio, ovdje sad živiš, radiš, postojiš.

Br. pregleda: 42988

Ilustracija (foto: pixabay.com)

Autor: Dora Žganjer

Članak je u cijelosti prenesen s portala Tris.com.hr.

Krenuli su u nepoznato, odletjeli za Dublin Ryanairom, u bolje sutra jednim smjerom, kako kaže Postolar Triper. Trbuhom za kruhom, u potrazi za srećom na zelenom otoku kao i tisuće Hrvata prije i nakon njih.

Pune su novine i portali ispovjedi naših ljudi koji su skupili prnje, otišli na blef i snašli se. I onda čitamo o plaći trostruko većoj nego u Hrvatskoj, ljubaznim Ircima, poslodavcima koji cijene našeg poštenog i vrijednog radnika, živopisnom Dublinu, pitoresknim irskim selima i gradićima. Svima je super, nitko ne žali za domovinom, štoviše, izruguju se s onima koji su ostali, čestitaju jedni drugima na hrabrom podvigu, ne pada im na pamet vratiti se i maltene trgaju s nadlaktice tetovažu grba i pletera te iscrtavaju keltski križ i četverolisnu djetelinu.

Ne, ovo nije još jedna od takvih priča. Ovo je priča o životu u Irskoj i u inozemstvu općenito nakon početne ”snašli smo se” faze. Ovo je priča o ”gradim život u tuđini ispočetka, a još nisam načisto da li to želim” iskustvu.

Ridanje po aerodromima i Eldorado europskog Zapada

Ali prije prelaska na tu hard core tematiku, ne mogu odoljeti a da ne opišem svoje viđenje prosječnog gastarbajterskog razdjevičenja u epizodi Zeleni otok:

Klasika. Nezadovoljan si besparicom, nepotizmom, kreditom u švicarcima, krpanjem kraja s krajem, dosta ti je javnog mijenja, KaraMilanovića ili PlenkoBernardića. Svakodnevno čitaš gore navedene ispovjedi Hrvata o lakoći postojanja u inozemstvu. Pukneš i odlučiš se na odlazak. Posudiš pare od rodbine i kamatara, spakiraj si život u kufer veličine 55 x 40 x 20cm; (ne teži od 10kg), isplačeš se materi na ramenu na aerodromu u Zadru, Osijeku ili Budimpešti, skuliraš se brzinski, kupiš par šteka duhana u djutiju, sjedneš u žuto-plavu niskobudžetnu limenu ptičurinu i pravac Dublin.

Netom nakon slijetanja ili kroz maksimalno pola sata, ovisno o stupnju sreće pojedinca, opere te kiša i izmlati sjeverni vjetar (naša bura je slabašni povjetarac u usporedbi s ovim demonom) a nakon tog osvještenja, irska pustolovina uglavnom svima teče istom putanjom: Prosječno mjesec dana kampiranja u hostelu u sobi s 10 duša slične sudbine i namjere (ok, neki skvotaju na zračnom madracu/kauču kod prijatelja ili poznanika), printanje nekoliko verzija životopisa na kile i upoznavanje znamenitosti grada dok ulaziš u svaku birtiju, ali umjesto vina i rakije drmneš CV menadžeru pod nos. Navečer sa supatnicima u hostelu razvijaš strategije brzog dobivanja PPS broja (ekvivalent našem OIB-u, ukratko, bez njega te uopće ne doživljavaju) i brzog pronalaska stana. Ovo potonje je ravno čudu, barem u Dublinu, jer potražnja je davno pregazila ponudu, stambeni objekti se ne grade dovoljnom brzinom za imigrante koji dolaze u četama pa se šupe i garaže iznajmljuju u bescjenje. Za gledanje stana ili sobe čekaš u redu satima, doslovno podmićuješ gazdu referencama i kuvertom ispod pojasa ne bi li hostel zamijenio svojim prvim dublinskim toplim domom, garsonijerom od 20 kvadrata za cijenu od 900 eura mjesečno. Režije nisu uključene.

Najčešće završiš u sobi koju dijeliš s 3 Brazilca i dvije Španjolke i sretan što si se otarasio hostela, čekaš da počnu zvati menadžeri i head hunteri sav nestrpljiv da potvrdiš priču o vrijednoj i poštenoj radnoj snazi Republike Hrvatske.

Da skratim priču, idućih par mjeseci tučeš duple smjene u McDonald’su ili Sparu za 9,15 eura na sat, štediš dovoljno za pintu, dvije subotom u birtiji di se okupljaju naši, obnovio si garderobu i kupio avio kartu za posjet doma taman kako bi lokalnom news portalu ispričao još jednu pozitivnu priču o Eldoradu na krajnjem zapadu Europe.

Naravno da ovdje pomalo karikiram i generaliziram; irska se priča razlikuje od pojedinca do pojedinca. Ali nakon gotovo tri godine u Irskoj i priličnog broja Hrvata koje sam tu upoznala, gore navedeni obrazac je uglavnom isti, a priče u novinama copy paste-ane.

Što kada nostalgija ‘kicks in?’

Znakovito je kako uglavnom svi članci s ispovijedima naših ljudi u inozemstvu nastaju na vrhuncu početnog entuzijazma kad, vođen adrenalinom, u par mjeseci skrpaš stan, posao, dnevnu rutinu i osvrnuvši se unazad, ponosan si što si iz ničega vlastitim radom i trudom stvorio novi život. A o onome što slijedi rijetko se ili nikad ne govori.

Ono što slijedi je vrtlog emocija, samopropitkivanja, pokušaja uklapanja u novu sredinu, kulturu i jezik, neizbježna nostalgija i eliminiranje svih podsjetnika na ono pozitivno i dobro kod kuće, jer drugačije ne možeš preživjeti.

Ok, nije baš tako dramatično, ali poanta je da najteža faza u životu emigranta nije pakiranje kufera, odlazak, pronalazak posla i stana. Kad odvališ taj ,istina, najstresniji dio i početni adrenalin popusti, nađeš se suočen sa samim sobom u nepoznatom.

Turistički izlet je odavno završio, ovdje sad živiš, radiš, postojiš. Nema susjeda kojem možeš pokucati po šećer, nema zaštitne mreže u obliku najboljeg prijatelja kojeg možeš izvući na kavu i ekspresno se izjadati, nema ručka nedjeljom kod mame i tate ni šetanja face po rivi. Irci i ostali stranci jesu u načelu jako ljubazni i prijateljski nastrojeni, ali proći će mjeseci ili godine dok među njima nađeš prijatelja, a i to će vjerojatno biti prijateljstvo s rokom trajanja dok se životne okolnosti ne promijene. Život u inozemstvu na neki način uspoređujem sa studentom koji je iz malog mjesta otišao u Zagreb na studij ali u ovoj priči život u Zagrebu ima još čudniji naglasak, kompleks manje vrijednosti je izraženiji, a mamin paket s pancetom i sarmom umjesto danima sad putuje tjednima.

S jedne strane imaš stalan posao, plaću koja sjeda na račun svaki petak, povrat poreza se čeka samo nekoliko dana, hrana, odjeća i gorivo su jeftiniji nego kući. Da rente nisu preskupe i da je klima blaža, ovaj otočić bio bi raj na zemlji. Sve dok ti ne pofali šetnja gradom u kojem znaš svaku drugu facu, isprazne priče i tračevi na sunčanim štekatima kafića; tko, s kim, koga i kako. Malograđanština koje si se donedavno izrugivao, sad ti fali. Fali ti klizno radno vrijeme i marenda od 2 sata, fali ti baka servis jer sad plaćaš vrtić i dadilje skoro kao i rentu pa se irska plaća istopi brže nego hrvatska mizerija.

‘Oš se vratit i kolika ti je plaća?’

Također, nakon nekoliko godina provedenih u inozemstvu neminovna je ona faza kad se počneš osjećati kao da ne pripadaš ni tu ni tamo. U inozemstvu si tek počeo sklapati značajnija poznanstva koja su daleko od prijateljstva i uglavnom su vezana za posao gdje provodiš većinu dana. Svaki put kad odletiš kući, krug ljudi s kojima provodiš vrijeme je sve manji i svakim dolaskom, s liste osoba za kavu i izlazak otpadne po nekoliko ljudi. Dijelom zbog nedostatka vremena a dijelom zbog monotonije i vječno istih pitanja: ‘Kad si došla, kad ideš nazad, kako je gore, ‘oš se vraćat, kolika ti je plaća, jel’ pada kiša…’ Dođeš u posjet sav nabrijan i očekuješ da ćeš doživjeti i čuti svašta novo, a dočekaju te iste boljke. Do jučer si i ti zdušno satima lamentirao o temi pretvaranja centralnog gradskog trga u parking i nepotizmu u gradskim institucijama, a sad ti je naporno pretakati iz šupljeg u prazno, došao si se odmoriti, opustiti a našao si se u košnici lokalnih naklapanja. Odjednom se uhvatiš u razmišljanju da postaješ stranac i u vlastitom rodnom gradu, a u novoj državi još nisi pustio korijenje i proći će još dosta vremena dok se ne uklopiš.

Eto ti, htio si biti građanin svijeta, a postao si apatrid. Istina, apatrid kojeg matična domovina ganja da plaća porez iako u Hrvatskoj nisi kune zaradio godinama. Taj vakuum između početnog adrenalina i čvrsto uspostavljene rutine je po meni najteži dio asimilacije na novi život u inozemstvu. Uz naravno vječno prisutni i duboko ukorijenjeni balkanski kompleks manje vrijednosti.

Prosječan Irac je do 18-te već nekoliko ljeta proveo radeći u Americi ili Australiji, sam sebi od ušteđevine plaća magisterij, a tebi je u 30-toj prvi izlet izvan Balkana bio let na relaciji Zadar-Dublin. Od novca zarađenog u sezoni platio si starcima opomene pred isključenje struje i komunalnu naknadu te skrpao dovoljno za mjesec dana preživljavanja u Dublinu. Ali sreća u nesreći je ta što su naši ljudi zbog nedostataka u obliku materijalnog i empirijskog, uglavnom snalažljiviji i skloniji pretjerivanju od prosječnog imigranta. Naš čovjek će nakon dva radna dana tražiti povišicu, božićnicu, regres i godišnji, kolegama napričati hvalospjeve o hrvatskoj obali, nabrojati sve važnije datume iz Domovinskog rata i nakon mjesec dana rada u Irskoj već planirati izgradnju 3 apartmana u Makarskoj. Nakon dva mjeseca zna sve detalje o irskom socijalnom sustavu, kolika je naknada za nezaposlene, državna pomoć u vidu subvencioniranja stanarine i troškova grijanja, dječji doplatak, koliko godina treba raditi da se stekne pravo na minimalnu irsku mirovinu.

Impresivno je što sve ljudi vođeni gorčinom, zavisti i da ne kažem mržnjom, mogu postići u kratkom roku u inozemstvu.

Nekako mi se čini da bi se ovi najglasniji novopečeni mrzitelji rodne grude prvi vratili kući kad bi im se posložile kockice. To su oni koji u pubu ironično komentiraju članke iz hrvatskih novina o novom porezu ili poskupljenju dok svima pokazuju novi ‘pay slip’ na zaslonu mobitela. A istovremeno dvaput mjesečno šalju doma pakete s markiranim trapericama i tenisicama koje im je ovdje ‘šteta’ trošiti dok će kući privući više znatiželjnih pogleda. Ne izmišljam, života mi, znam i jednog koji je novi BMW kući otpremio dok ovdje vozi krntiju. Ne smeta mu ni volan na ‘krivoj’ strani, samo da raja vidi kako se ima i može.

Takvi krkani su najžustriji i na temu ostalih imigranata pa komentiraju u stilu ‘neka ga vrag nosi u njegovu Indiju/Pakistan/ Ukrajinu’, a ni Irci im nisu po volji jer puštaju svakakve ‘obojene’ u svoju zemlju. Naravno, Hrvati koji su posljednjih godina pristigli u Irsku ‘balkanskom rutom’ preko Zadra, Osijeka i Budimpešte nemaju ništa zajedničko s gore navedenim dotepencima jer, mi smo katolička EU zemlja sličnog mentaliteta pa nam je prirodno gravitirati na zapad.

U nadi za pronalazak zlatne sredine i recepta za uspjeh negdje između kuće i inozemstva, želim vam Sretnu Novu godinu ili ‘Athbhliain faoi mhaise dhuit’ na novom materinjem mi jeziku.


04.01.2017.

Posjet Kotor Varošu završio je obilaskom proizvodnih pogona povratničke obitelji Marić čija tvornica zapošljava 200 ljudi (foto: Zvonko Milas)

MILAS U REPUBLICI SRPSKOJ Posjetio Hrvate povratnike, oduševio ga njihov poduzetnički duh

24.03.2017.

Najavio i buduće podupiranje projekata samozapošljavanja. Više>

Izdanje br. 39

CroExpress u PDF izdanju!

Izdanje: 09.04.2014.

Preuzmi



FOTO: Duhovna obnova za mlade u Stuttgartu

FOTO: Putujuća scena u Hercegovcu

FOTO: Šokačko sijelo - KUD Tomislav

FOTO: Šokačko sijelo

FOTO: Predivna Hrvatska

FOTO: Samoborski fašnik

FOTO: Duhovna obnova u Stuttgartu

FOTO: Prstendžije u Ulmu

FOTO: 25. obljetnica međunarodnog priznanja

FOTO: Zabavne reklame