NEWS FOR CROATIANS LIVING ABROAD

19.10.2017
tekst
tekst

HR Iseljeništvo

ISTRAŽIVAO SAM TKO JE BIO MOJ PREDAK Znao sam samo da je austrougarski časnik, ono što sam pronašao je fascinantno

Foto: Ivan Vlašić

160 godina od rođenja i 100 godina od smrti pukovnika Tome Ljubanovića.

Br. pregleda: 6377

Foto: Ivan Vlašić

Amalija (rođena Peter) i major Tomo Ljubanović sa sinom Leopoldom nedugo nakon dolaska u Otočac

Cijela obitelj pukovnika Tome Ljubanovića 1914

Rodna kuća u Žumberku

Tomina razglednica supruzi

Tomo u sredini slike, s najviše odlikovanja

Grob u Lvovu

Autor: Ivan Vlašić

Ovaj tekst o Tomi Ljubanoviću, još jednom današnjim generacijama (ne)poznatom Žumberčaninu, dio je moje zbirke podataka o rodoslovlju obitelji Vlašić (i drugih Vlašića s Vlašić brda) te saznanja o drugim osobama odnosno prezimenima koja su rodbinski vezana s Vlašićima. Tekst je nastajao u dužem vremenskom razdoblju, a meni je posebno zanimljiv jer se ove 2016. godine navršava 160 godina od rođenja i 100 godina od smrti pukovnika Tome Ljubanovića.

Jedan od troje djece koje je preživjelo

Moj pra pradjed Ferdinand Ljubanović i moja pra prabaka Barbara rođena Ljubanović iz Žumberačkog Željezna imali su osmero djece. Petero njih umrlo je u dječjoj dobi, a troje ih je poživjelo i imalo potomaka. Najstariji od njih, Tomo Ljubanović, rodio se 11. kolovoza 1856. godine a umro 19.12.1916. u Lavovu (Lvov, Galicija, Ukrajina). On je brat mog pradjeda.

Kako su mi dostupne župne matice tek od 1858. godine, nisam donedavno mogao niti znati da se 1856. godine rodio Tomo. No, zahvaljujući dobrom sjećanju moje mame, znao sam da je baka imala strica Tomu ‘majora’ (umro je sedam godina prije nego li se rodila moja mama).

Sve donedavno o Tomi Ljubanoviću znao sam samo ono što sam čuo od mame, teta i rodbine, a to je da je bio major u austro-ugarskoj vojsci i, kad je bio u Žumberku, volio je da mu djeca pjevaju žumberačke pjesme. Htio sam o njemu saznati više, tražio po internetu, kontaktirao Austrijski državni arhiv (preskup za moje istraživanje!). Ako ništa drugo, zanimala me njegova vojna karijera. Istina, imamo mi Žumberčani u svojoj dugoj povijesti i generala, ali put običnog malog Žumberčana do čina majora zasigurno nije bio lagan i jednostavan.

I moj trud nije bio uzaludan. Na jednom internetskom forumu pronašao sam izvod iz šematizma austro-ugarske vojske gdje je upravo Tomo Ljubanović uzet kao primjer napredovanja i odlikovanja u vojsci. Put do vojne akademije vjerojatno je Tomi bio moguć jer je i njegov otac Ferdinand Ljubanović bio vojnik – uskok. Kod rođenja kćeri Ane 1862. u matici rođenih stoji da je ‘vicedecurionis’ što je ekvivalent desetnika. Već i ovo saznanje meni je značilo mnogo.

Mnoge ondašnje novine donosile su vojna imenovanja i zaduženja pa sam tako i u njima pronašao napise o Tomi. I ono što sam saznao me oduševilo - znali smo da je Tomo bio po činu major. Sada saznajem da je bio čak pukovnik! Dakle, dva čina viši.

Tomo u sredini, treći slijeva, s najviše odlikovanja

Tomo je 1901. godine postao major, a 1904. dobio sina. U tom razdoblju, najvjerojatnije 1902. ili najkasnije 1903. bio je zadnji put u svom Žumberku. To jednostavno zaključujem jer vjerujem da bi se ipak sačuvala usmena predaja o njegovom činu (kao što je ova da je bio major) i znalo bi se da je imao svoju obitelj.

'Ostavio kosti u Galiciji'

Kao pukovnik živi 1911. u Beču i često se seli. Iz obavijesti o grobu iz 1917. upućenoj udovici Amaliji od Vojne komande vidljivo je da im je zadnje prebivalište bilo u Beču Langegasse 27, 8. Bezirk. Za vojne zasluge dobio je orden Red željezne krune 3. vrste, srebrnu i brončanu Signum Laudis medalje, ratna medalja, za 25 godina i dugogodišnju vjernost, Red željezne krune II. vrste (‘D2’), te odličje Takovski krst kneževine Srbije za vrijeme dinastije Obrenovića za vojne zasluge, medalje Vojnog jubileja 1898. i 1908. godine.

Tomo odlazi u mirovinu prije Prvog svjetskog rata, a nigdje ne nalazim da je aktiviran za Prvi svjetski rat, osim što mag. phil. Thomas Reichl u svojoj doktorskoj disertaciji navodi da je Odjel za austro-ugarsko vojno zapovjedništvo u (Lemberg) Lavovu 25. rujna, 1916. objavilo da je novoimenovani ‘Kriegsgräber inspektor K. und K. pukovnik Tomo Ljubanović’. To je izgleda posljednje uvažavanje i priznavanje vrijednosti pukovnika Tome Ljubanovića.

Moja pretpostavka da je umro najranije 1916. godine (tada je imao 60 godina) bila je točna. Bolovao je od reumatizma, a umro je 19.12.1916. od perforacije želuca. Ova činjenica i činjenica da mu je žena iz Cienszyna kao da potvrđuje izjavu Barbare Vlašić, pranećakinje (Željezno 17) da je ‘Tomo ostavio kosti u Galiciji’. 


Tomin grob u Lvovu, Ukrajina

Pronašao sam i njegove potomke

Moje istraživanje ovdje ne staje. Zanimalo me postoje li potomci Tome Ljubanovića. Tražio sam po telefonskim imenicima Češke i Poljske prezime Ljubanović, ali ga nisam našao. Pokušao sam tražiti u Austriji i gle čuda – uspio! U Tirolu, gradiću Zamsu, pronašao sam dr. Theodora Ljubanovica, unuka Tome Ljubanovića. Od njega saznajem da su Tomo i Amalija imali, osim Leopolda (Poldi), još jednog sina i to Theodora (Tošo) Ljubanović, koji je 1927. godine otišao u Tirol i tu se 1938. oženio. Imao je troje djece: najstarija kćer Christine, sin Theodor i kćer Senta.

Od Tomine unuke Christine saznao sam da su se Tomo i Amalija vjenčali u Tešinu (tada Šleska) 1904. i iste se godine rodio sin Leopold. U Otočcu se rodio 18.11.1906. godine drugi sin koji je kršten kao Theodor Tomo. Da je imao dva imena saznao sam u našem matičnom uredu.

Konačno, 6. svibnja 2016. godine sve ove fotografije Tome i njegove obitelji dostavila mi je upravo Christine, na čemu joj iskreno zahvaljujem. Sada polako saznajem i pojedinosti od Christine, koja je sačuvala svoju korespodenciju o Tomi sa svojim stricem Leopoldom (starijim Tominim sinom), za vrijeme dok je živjela u New Yorku, a kasnije u Londonu u 70-tim godinama. 


Tomina razglednica supruzi prije rođenja sina Theodorea

Po Leopoldovom kazivanju Tomo i Amalija su se iskreno voljeli i unatoč njegovom čestom izbivanju brak im je bio skladan. Sačuvane su neke razglednice koje je Tomo slao svojoj supruzi, a ima i jedna koju je Amalija pisala Tomi kad je službeno bio u Zaboku. Djeca su do odlaska u Beč govorila hrvatski, a kasnije samo njemački. Tomo je, osim hrvatskog, govorio i jako lijepo pisao njemački. U ‘Volksschule’ imao je dvojezično obrazovanje, na hrvatskom i njemačkom jeziku. Njegov rukopis je bio ‘corrent cursive’. Školovanje je nastavio u ‘Kadettenschule’ u Karlovcu gdje je stekao dobro opće obrazovanje iz povijesti i filozofije. Bio je blagog temperamenta, i muškarac sa strogim načelima, čak i prema sebi. Kao mladić bio je vrlo dobar vježbač i sportaš. Kad mu je služba dopuštala, volio je otići sa sinovima hodati u prirodu.

Imao je prilično knjiga o prirodnim znanostima. Volio je posebno bečku književnost i glazbu. Bio je teški pušač, frkao je svoje cigarete. Volio dobro vino, rijetko pivo. Imao je srebrnu tabakeru, koja mu je spasila život u dvoboju sabljom. To je bilo prije braka. Patio je od reume i bolova u trbuhu i nikad nije otišao liječniku. Vjerojatno je osjećao kraj monarhije.

Kada je Tomo umro, starijem sinu Leopoldu bilo je svega 12, a Theodoru 10 godina.


Nakon Tomine smrti sudbina se gorko poigrala s njegovom obitelji

Mnogi ljudi i obitelji stradavaju zbog raznih političkih odnosa, jednostavno rečeno zbog politike. Niti Tomova obitelj nije bila toga pošteđena. Bio sam uvjeren kako je nakon Tomine smrti njegova supruga s djecom primjereno živjela u Beču s dobrom mirovinom po suprugu. Međutim, sada saznajem kako se gorka sudbina poigravala s obitelji Ljubanović.

Kako je Tomo iznenadno umro daleko od doma ,ostala je Amalija s dvoje male djece. Nakon Tomine smrti Amalija sa sinovima 1917. godine odlazi u Bečko Novo Mjesto. Kao pukovnikova udovica dobila je apartman u Terezijanskoj Vojnoj akademiji, a djeca polaze ‘Militär Unterrealschule Fischau’. Osim gubitka muža, kraj rata i monarhije donosi joj i veliki financijski gubitak. Ostaje bez udjela u rodnoj kući – palači (u kojoj je bila ljekarna) u Cieszynu (preračunata vrijednost veća od milijun €). Smanjuju joj mirovinu za 30 % i Austrija joj odbija dati državljanstvo. Vjerojatno po pokojnom mužu Tomi dobiva jugoslavensko državljanstvo te 1926./27. godine dolazi živjeti u Maribor. Boravak u novoj sredini, novi jezik i sve drugo sigurno joj nije bilo lako za prihvatiti. Uspjela je tek jednom - u srpnju 1939. godine posjetiti svog mlađeg sina u Zamsu. Uskoro je izbio Drugi svjetski rat, a ona već prilično bolesna i tužna zbog razdvojenosti od djece, umire 4. srpnja 1942. u Mariboru.

Stariji sin Leopold, nakon gimnazije u Bečkom Novom Mjestu, studirao je na Sveučilištu u Grazu kemiju i fiziku, gdje je i doktorirao. Ostao je živjeti u Grazu gdje se i oženio. Supruga Hilda je umrla 1970-tih godina, a Leopold 1980-tih.

Sin Theodor Tomo završio je studij ekonomije u Bečkom Novom Mjestu i 1927. godine odlazi u Tirol gdje se 1938. oženio. Radio je kao direktor hotela u Galtüru i Ischglu. Govorio je engleski, francuski i njemački. Hrvatski mu je, prema vlastitom priznanju, bio slab. Theodor Tomo je umro 1973. godine, a sa suprugom Anom imao je troje djece.

Iz njegove rodne kuće poteklo više od 400 ljudi



Iz ove rodne kuće pukovnika Tome Ljubanovića potekla je doista ‘rijeka života’. Svih potomaka njegovog oca Ferdinanda Ljubanovića (računajući i bračne drugove) ima preko 400, a živući su razasuti širom svijeta: od Žumberka (Željezno) preko Karlovca, Mahićna, Jastrebarskog, Rakovog potoka, Samobora, Rakitja, Zagreba, Velike Gorice, Nove Gradiške, Vojvodine, Slovenije, Austrije, Njemačke, Češke, Francuske, Kanade, SAD-a pa do Australije.

Ovo je kratki prikaz života još jednog znamenitog i (ne)poznatog Žumberčana. Bilo bi hvale vrijedno pročešljati povijesno-vojne austrijske arhive koji kriju mnoge tajne o značajnim, ali zaboravljenim našim ljudima.

13.12.2016.

Ilustracija (foto: Pixabay.com)

STROŽE KAZNE NA NJEMAČKIM CESTAMA Ako nastavite s ovom lošom navikom, mogu vam zabraniti vožnju na mjesec dana

19.10.2017.

Na snagu stupa i zabrana nošenja bilo kakvog pokrivala za lice tijekom vožnje. Više>

Izdanje br. 39

CroExpress u PDF izdanju!

Izdanje: 09.04.2014.

Preuzmi



FOTO: Rutesheim - Croatia B

FOTO: Hrvatski dan Luksemburg

FOTO: Croatia Bietigheim - FC Löchgau

FOTO: Hercegovačka večer u Gerlingenu

FOTO: Štenci za udomljavanje

FOTO: Susret iseljenih Uzdoljana

FOTO: Germania - Croatia Bietigheim

FOTO: Velika Gospa

FOTO: IV. Hrvatske svjetske igre, treći dan

FOTO: Sommerfestival der Kulturen