NEWS FOR CROATIANS LIVING ABROAD

23.05.2017
tekst
tekst

Hrvati iz Europe

NAJSTARIJI HRVAT U ENGLESKOJ 'Imam 100 godina, a još uvijek sam idem podzemnom do naše crkve u Londonu'

Foto: Marin Milanov

Joso Ivan Jakov – Joško Skelin utkan je u temelje londonske hrvatske katoličke zajednice u Londonu.

Br. pregleda: 11006

Foto: Marin Milanov

Foto: Marin Milanov

Autor: Marin Milanov

Uz 100. rođendan susreli smo cijenjenog i dragog člana naše zajednice Josu Joška Skelina koji je s nama podijelio dio svojih sjećanja.

KUĆNA ŠKOLA


‘Rođen sam 1. prosinca 1916. Roditelji su mi bili, kako to lijepo piše u krsnom listu, težaci. Ćaća Ante, zvali ga Biće, a mater Manda. Bili su dobri ljudi na selu. Iako nepismen, moj je ćaća bio seoski kapitan, glavar, baš u vrijeme Prvog svjetskog rata. Bio je pošten i zvali su ga kao seoskog patrijarha da presudi u sporovima.’

Na pitanje o najranijim sjećanjima Joško kaže: ‘Bilo je naravno da se ide u crkvu. Sjećam se kako su hlače bile pravo bogatstvo. Za Božić sam dobio prave hlače od sukna. Ponosan sam išao na ponoćku u novim hlačama. Nije bilo pravog remena, poslužio sam se konopčićem. Kad na pola puta, taj pukne. Morao sam nositi hlače u rukama. To čovjek ne može nikada zaboraviti.

Živjeli smo u blizini župnikove kuće. Moj stariji brat Mijo je bio pismen, pa me je naučio čitati i pisati. Imali smo jedan stol od orahovine, s petrolejskom lampom. Župnik fra LuiđI Jurenović vidio je da je slabo s pismenošću. Postojeću školu ukinula Jugoslavija, a u nju uselila žandarmerijsku postaju. Župnik je započeo s poukama. Vidio je da pomalo odskačem, pa su me uputili u sjemenište u Sinju. Tako su stigle prve cipele, dva odijela i slično. Završio sam klasičnu gimnaziju kod franjevaca u Sinju. Osjetio sam da nisam za svećenički poziv. Mjesec dana prije moga napuštanja škola je dobila pravo javnosti. Nažalost, većina mojih profesora su stradali, kako za vrijeme tako i nakon Drugoga svjetskog rata.’

DIVNA DEMOKRATSKA ZEMLJA

Nastavljajući svoju životnu priču veli nam kako je uspio upisati pravni fakultet. ‘Dobio sam stipendiju od hrvatske države, pa sam išao u Njemačku na učenje jezika. Propašću hrvatske države završio sam kod rođaka u Beču, Innsbrucku i Münchenu. Trebao sam odlučiti ostati u Njemačkoj ili ići dalje. Tražio sam vezu gdje bih išao. Otvorila se prigoda da odem u Englesku. Mislio sam naučiti jezik, pa što bude poslije. Tako sam od rujna 1948. u Velikoj Britaniji. Prve tri godine morao sam pristati na posao koji mi je bio ponuđen. Nakon toga sam neko vrijeme radio kao konobar na željeznici. To je bila prigoda za upoznavanje Engleske. 1952. bio sam na Euharistijskom kongresu u Barceloni u Španjolskoj. Pri povratku s tog puta odlučio sam se angažirati u turizmu. Krenuo sam s jednom manjom agencijom. Tako sam počeo željeznicom voditi putnike u Španjolsku. Uskoro sam prešao raditi kod Thomasa Cooka i kod njega ostao 29 godina, cijeli radni vijek. Uskoro sam zatražio britansko državljanstvo. Službenik me je upitao zašto, a ja sam odgovorio, kako je ovo divna demokratska zemlja u kojoj sam našao utočište. Tako sam nedugo nakon toga postao i britanski državljanin. Poslije sam se okućio, oženio i dobio sina Marka, koji je završio pravo, a imam i dvije unučice.’

Bilo je to vrijeme kada nije bilo lako ni jednostavno održavati vezu s Domovinom: ‘Kada sam došao u inozemstvo bile su velike restrikcije, kako putovanja tako i vijesti, ali i pošte. Kad sam bio u Austriji, u jednome pismu dobio sam vijesti da su mi umrli, otac i majka, trojica braće ubijena, te cijelo selo gotovo nestalo ulaskom tvz. osloboditelja. Bio je to velik udarac. Ne samo ja nego stotine tisuća je spasilo živu glavu od ‘osloboditelja'. Iako raspršeni po svijetu došli smo do organizacija, više intelektualnih, koje su izdavale časopise, knjižice, kao npr. Hrvatska revija. Koliko je to bilo dobro, toliko su oni koji su dolazili u doticaj bili proganjani. Koliko sam mogao, bio sam s njima u vezi.’

VOLJENA HRVATSKA


Joško nikada nije prestao čeznuti za Domovinom: ‘Napustili smo Hrvatsku, ali nam je ostala duboko u srcu. Srce i duša ostala je u Hrvatskoj, a tijelo je tu gdje jesmo. Za komunističkog carstva nismo se nadali da će to nestati tako ubrzano. Organizirali smo kružoke, male zabave, izlete. Naučili smo živjeti bez Domovine, ali nikada nismo mogli prežaliti gubitak vlastite zemlje.

Ova mi je zemlja pružila zaštitu i novi početak, vrstu novoga života. Najdraže što možemo doživjeti bilo je da ponovno možemo ići u Hrvatsku. Pri povratku kao da imaš u ruci oni što je bilo izgubljeno. Kao da si novčarku s puno novaca izgubio i sada si je ponovno našao.

Ovo je sjajna zemlja. Toliko tolerancije prema strancima. Poštivanje svačijeg života. S vlastima nikad nisam imao problema. Dobio sam posao koji sam želio. Putovao sam po Europi. Nikada se nisam mogao potpuno integrirati u ovu zemlju, noseći voljenu zemlju Hrvatsku u svome srcu. Iako je britanska politika znala biti nepravedna prema Hrvatskoj, s vremenom su odnosi postali dobri.

Barem dvaput godišnje odlazim u Hrvatsku, došao sam do zaključka da je moje srce ostalo u Hrvatskoj, pa sam učinio grobnicu, kod crkve Imena Isusova na Miljevcima. Na nju sam dao ispisati riječi: ‘Bože čuvaj Hrvatsku, moj dragi dom.’ To znači da sam bio emigrant. Božja zaštita nam je svima potrebna.’ 

Joško s voditeljem HKM London, fra Ljubomirom Šimunovićem

Na pitanje kako gleda na sadašnji trenutak Lijepe naše, Joško odgovara: ‘Koliko god volio Hrvatsku, tu i tamo se nailazi na nesavršenosti, kratko rečeno. Nadam se da će se to pomalo ispravljati, da će doći bolji život i tamo. Moj prijatelj Boris Maruna je rekao: ‘Ipak sam te iz daljine više volio.’ Glavna kočnica hrvatskog napretka je nesloga. Kao što su se složili za oslobođenje Hrvatske, tako bi se trebali složiti i u drugim pitanjima. Kao da su izgubili nadu u bolja vremena.’

Joško je dobro informiran o onome što se događa u Domovini. Kaže: ‘Uglavnom gledam hrvatsku televiziju. Pratim opise, kulturne događaje, uživam u ljepotama svoje Domovine.’

DRAGI SENIOR

Upitan koliko mu vjera znači u životu i kako doživljava naša londonsku hrvatsku katoličku zajednicu odgovara: ‘Da budem dobar kršćanin, imam zahvaliti svojoj majci. Kad sam krenuo u školu, rekla mi je: Sine, moli se Bogu, budi pošten i kloni se lošega društva. Ta mi je pouka ostala u pameti kroz cijeli život. Da se malo pohvalim, nikad nisam rekao ružnu riječ, niti bio pijan, nastojao sam se kloniti lošega društva i imati tih i povučen život, misliti na lijepe uspomene, a zaboravljati ono što nije bilo dobro.

To naše društvance u crkvi doživljava sve više uspjeha. Po novima koji dolaze vidi se da i ta mladost ohrabruje i govori da imamo budućnost. Imali smo i prijašnjih godina događanja, ali u zadnje vrijeme puno je više života u našoj zajednici. Naš vjerski život biva bolji i bolji.

Zasada još uvijek mogu sam otići do crkve. Imam deset minuta pješke do podzemne stanice, do u blizini crkve, ponekad uzmem autobus, a vraćam se automobilom, zahvaljujući dobrom čovjeku Nikoli Kraljiću, koji me svojom dobrotom više godina doveze do kuće.’

Na jednom od putovanja Joško je susreo gospođu Mary Milleubach, jednu od najvećih dobročiniteljica Hrvatske katoličke misije u Londonu: ‘Još jedna stvar koju sam napravio vezano za crkvu u Londonu, jest da je moja malenkost nabavila novac kojim je kupljena kuća Hrvatske katoličke misije. To je bio naš početak. Kroz moja putovanju upoznao sam gospođu Milleubach, irskoga porijekla udanu u Kanadi. Najprije je dala jedan ček, koji sam predao ondašnjem svećeniku. Uputio sam ga da zamoli za pomoć. Tražila je da se osnuje župa. Uputila je ček od 20 tisuća kanadskih dolara što je bila oko 8 tisuća funti za što se mogla kupiti stara kuća, što nam je bio početak. Bio sam dugi niz godina i u povjerenstvu Misije dok nisam ostario.’

Zanimalo nas je kako naš dragi stogodišnjak doživljava vrijeme, a on nam je rekao: ‘Što više ulazim u pozne godine sve više osjećam gubitak svih mojih prijatelja, ne samo rodbine. Koga god se spomenem, otišao je. Dođem do zaključka da imam specijalnu milost. Drugi su, možda i puno bolji ljudi već kod Boga. Pomalo čovjek bude i tužan kako je sve prolazno, dok je starost, ako je to uopće uspjeh, specijalna milost. Ne osjećam se starim, još uvijek za neke stvari u šali znam reći: to ću učiniti kad ostarim. Bog je specijalno naklon prema meni kad me drži na životu, da uživam ljepote života na zemlji. Više puta sam prošao ono što drugi nisu, kao da plivam, dok su se drugi pogubili. Moj život je pun uspomena, nešto malo tužnih, ali uglavnom sretnih događaja kojih se rado sjećam. U ljudskim granicama još se nadam životu.’


05.12.2016.

Ilustracija (foto: pixabay.com)

TKO U NJEMAČKOJ PUNO ZARAĐUJE PUNO I RADI Evo koliko prekovremenih 'natuku' oni s visokim plaćama

22.05.2017.

Više od 40 posto svih zaposlenih u Njemačkoj tjedno radi najmanje pet prekovremenih sati. Više>

Izdanje br. 39

CroExpress u PDF izdanju!

Izdanje: 09.04.2014.

Preuzmi



FOTO: Komemoracija na Bleiburgu

FOTO: Sinjska alka u Vukovaru

FOTO: Kotorvaroška večer u Stuttgart-Degerloch 2017.

FOTO: Croatia Bietighem - TASV Hessigheim

FOTO: HKM na susretu katoličke mladeži u Vukovaru

FOTO: Akcija Hvala u OŠ Kupljenovo

FOTO: Croatia Bietigheim - SV Riet

FOTO: Križni put

FOTO: Pisanice od srca

FOTO: Pisanica u Beču