NEWS FOR CROATIANS LIVING ABROAD

19.11.2017
tekst
tekst

HR Iseljeništvo

SVJEDOČENJE KOJE LEDI KRV U ŽILAMA 'Preživio sam Ovčaru'

Foto: Vilim Karlović

Ulomak iz knjige 'Preživio sam Vukovar i Ovčaru'.

Br. pregleda: 20242

Foto: Vilim Karlović

Autor: CroExpress

Vilim Karlović, branitelj Vukovara i autor knjige 'Preživio sam Vukovar i Ovčaru', na svojoj je
stranici objavio ulomak iz knjige u kojem se prisjeća kako je spašen od pokolja na Ovčari.

'Vojni autobus ostaje u dvorištu vojarne uz vojnike koji ga osiguravaju dok se mi udaljavamo od nje i ponovo putujemo u neizvjesnost. Pogledavam na sat, koji pokazuje dvadeset minuta do petnaest sati; vrijeme je lijepo i sunčano, u autobusu je uobičajena tišina koju tek povremeno, razgovarajući, remete dva vojnika. Molim se i dozivam Gospu u pomoć razmišljajući što će biti sa svima nama. Ne znam kamo bi nas mogli voziti, ali siguran sam da ne idemo u Vinkovce. U glavi slažem kockice onako kako mi se u ovom trenu čini logičnim. Možda su tražili neke ljude i njih odvojili u vojni autobus, a oni koji su ubijeni vjerojatno su samo usputne žrtve koje su trebale zadovoljiti krvi žedne teritorijalce i četnike. Možda nas sada napokon voze na razmjenu. U meni opet tinja nada i uvjeravam se kako će ipak sve biti u redu. I ne mogu drugačije razmišljati osim s nadom jer su mi na usnama stalno molitve upućene Majci Božjoj i Isusu. Ipak, ne mogu se prerano nadati da je sve gotovo, jer ono što se događalo protekla tri sata ispunja crnilom moje misli. Nada je razapeta između svega lošeg što smo ovdje proživjeli i onog najmanjeg tračka svjetla za koje se hvatam kao za posljednju slamku. Opet razmišljam o četnikovim riječima kako će nas oni preuzeti iako su sada u koloni s nama tek nekolicina na oklopnjacima.

Možda nas voze u neki zatvor gdje će nas držati, mučiti i suditi nam. Sve bih ovo rado prihvatio samo da nas ne voze nekamo gdje će nas pobiti, na što me asocira put kojim idemo, koji vodi kroz polja. Odavno smo odmaknuli od grada i nemam pojma gdje smo pa odlučujem pitati čovjeka pored sebe.

-Prema kamo idemo?

-Smjer je Negoslavci, ali oni su dalje!

Ovo je bio naš prvi kontakt u ovih nekoliko sati. Čovjek nema više od četrdeset godina, viši je od mene, smeđe je kose i brade. Ranjen je u trbuh i ruku, a i nos mu je krvav od četničkog udarca. Nije prošlo dugo i čovjek mi opet govori:

-Ovuda se ide prema farmi!

Skrenuli smo na neki makadamski put, a u daljini se vide nekakvi hangari.

– Odakle si ti? – pita me.

– Iz Zagreba.

Odgovorio sam tiho iako je u autobusu opet nastalo komešanje i žamor jer svi pokušavamo shvatiti kamo nas voze. Suputnik mi opet tiho govori:

-To je farma Ovčara!

Ne razumijem što mi želi reći jer mi to ništa ne znači. Sve ovo ne daje potporu mojim optimističnim razmišljanjima od maloprije. Vožnja od vojarne nije trajala dulje od dvadesetak minuta. S makadamskog puta skrećemo lijevo pa autobusi manevriraju vrlo polako. Put kojim sada idemo jedva je širine autobusa koji ubrzo zastaje. S naše lijeve strane nalazi se neki hangar kod kojeg autobusi skreću udesno. Drugi hangar stoji stotinjak metara od zavoja koji smo upravo prošli, s desne strane.

Opet se budi nemir u meni pa ponovo potajice uzimam križić u ruke preko odjeće i dozivam u mislima Gospu i Isusa da budu uz mene.

Kolona stoji u obliku slova „L“, a dva autobusa i zapovjedno vozilo skreću desno na put. Iz vozila izlaze oficiri, a kapetan se, došavši do vrata našeg autobusa, koja je vozač otvorio, kratko obraća bračnom paru:

-Dođite!

Oni brzo izlaze iz autobusa, a on ih upućuje u smjeru suprotnom od onog kojim smo došli. U autobusu nastaje žamor, svi smo podigli glave, no ni vojnici više ne traže da ih spustimo već drže puške uperene prema nama. Kapetan stoji ispred kolone i rukom pokazuje da krenu. Vojnici izlaze iz kamiona iza nas pa se raspoređuju uz desni put jedan do drugog dok se autobusi lagano pomiču. Naš autobus zastaje na samom skretanju na desni put, na kojem se nalazi taj drugi hangar. Ispred nas su tri autobusa u koloni ispred hangara i dobro vidim ulaz u hangar prema kojem idu i oficiri. No vidim nešto što nikako nisam želio vidjeti i što tjera užas u svaki atom moga tijela. Svi oni četnici i teritorijalci naoružani toljagama, krampovima i ostalim alatom također stoje tamo i svime tim „veselo“ mašu prema nama. Vojska je raspoređena duž te ceste od zavoja do hangara i čini neprobojnu crtu. Na samom ulazu u hangar oficiri i četnici se dogovaraju, a vidim i onoga glavnog četnika. Pogledom tražim Grubera, ali i on je zagledan u njih. Okrećem se i pokušavam naći Majora, ali ne uspijevam ga vidjeti jer se ne smijem potpuno okrenuti, a on je vjerojatno sasvim iza mene. Opet zazivam Majku Božju. Ma koliko sam samo puta u ovih nekoliko sati izgovorio to Sveto ime!

Preplavljuje me strah jer mi je sada potpuno jasno da će nas predati u ruke tim krvožednim četnicima. Ne prestajem moliti, ne više u mislima, već riječi izgovaram šapatom tako da me čuje i supatnik kraj mene.

Nakon završenog dogovaranja oficiri i četnici se razilaze, desetak četnika i teritorijalaca ispred ulaza u hangar formira kordon, a ostali ulaze unutra. Desetak oficira udaljuje se i stoje sa strane kao promatrači, a jedna skupina vojnika raspoređena je oko njih. Vojna vozila također se udaljuju i produžuju putem iza hangara. Kapetan, koji je i u vojarni i ovdje sve koordinirao, s nekoliko vojnika dolazi do prvog autobusa, a vojnici drže spremne puške, ali uperene prema zemlji. Kapetan na vratima autobusa nešto objašnjava, nakon čega izlaze dva vojnika iz pratnje i pridružuju se ostalim vojnicima koji su došli s oficirom. Imam vrlo dobru preglednost budući da sjedim sasvim naprijed i mogu dobro vidjeti kako ljudi iz prvog autobusa izlaze te formiraju kolonu jedan po jedan s desne strane puta. Nakon što su svi ljudi izišli autobus produžuje iza hangara kao i vojna vozila prije toga. Nasuprot formiranoj koloni stoje vojnici s oružjem uperenim prema ljudima u njoj. Pomislim kako ću svjedočiti masovnom strijeljanju ljudi te se pitam što znače svi oni četnici i teritorijalci ispred hangara i što čekaju. Nisam dugo čekao odgovor. Koloni je naređeno da krene prema tom koridoru i vojnici puštaju prvu dvojicu, a kako dolaze do njih, dočekuje ih kiša udaraca. Teritorijalci i četnici nemilo udaraju po njima skidajući im jakne, majice, cipele. Udaraju ih gdje god stignu rukama, nogama, palicama, a vojska JNA sve to osigurava dok oficiri mirno promatraju. Sljedeća dvojica ulaze u koridor i iživljavanje počinje i na njima. I prvu dvojicu nastavljaju tući, no oni ubrzo ulaze u hangar...'

Ostatak ovog zastrašujućeg svjedočenja pročitajte OVDJE. 

21.11.2016.

Foto: Hina

ZAPALJENE SVIJEĆE PRED VUKOVARSKOM BOLNICOM Molitvi se pridružila i predsjednica

18.11.2017.

Svijeće su zapaljene i kod zavjetne kapelice na tzv. kukuruznom putu. Više>

Foto: Hina

(FOTOGALERIJA) VUKOVAR U koloni sjećanja oko 64.000 ljudi

18.11.2017.

Misu zadušnicu predvodio je požeški biskup Antun Škvorčević. Više>

Izdanje br. 39

CroExpress u PDF izdanju!

Izdanje: 09.04.2014.

Preuzmi



FOTO: Vukovar

FOTO: Kupreška večer

FOTO: Croatia B. - Aldingen

FOTO: SV Perous - Croatia Bietigheim

FOTO: G2.3

FOTO: Susret hrvatskih studenata Njemačke

FOTO: Holywin u Stuttgartu

FOTO: Croatia Bietigheim - Bissingen

FOTO: Izlet Croatie Hamburg u Veliku Britaniju

FOTO: 5. susret čuvara hrvatske etno baštine