Autor: Mirela Tučić
‘Čovjek često snuje, a Bog određuje. Bio sam samo jedan od mladića koji je imao svoje snove, ali vremenom svi ti moji planovi i snovi su krenuli u drugom smjeru’, riječi su don Slaviše Stavnjaka, mladog 35-godišnjeg svećenika u Kreševskoj župi Deževice čija životna priča uistinu može potvrditi onu staru ‘čudni su putevi Gospodnji’.
Naime, don Slaviša je, prije nego se odlučio za svećenički poziv, godinama bio poznati maneken čije je lice bilo prepoznatljivo u mnogim projektima i kampanjama. Nosio je kreacije mnogih modnih marki, između ostalog i talijansku marku Gas iz Milana.
Dug i trnovit put
‘Prije nego sam upisao studij teologije, završio sam srednju tekstilnu školu u Zenici i Travniku. Nakon toga sam planirao upisati studij modnog dizajna ili nešto vezano uz moju školu. Budući da sam što bolje želio upoznati svijet u kojem sam mislio nastaviti svoj životni put, manekenska karijera bio je logičan izbor.
Bilo je to lijepo i pozitivno iskustvo za mene, ali to nije bilo dovoljno da bih se ispunio i ostvario do kraja u svome životu’, kazao je don Slaviša, podrijetlom Zeničanin, čiji se svećenički poziv nije budio na uobičajen način budući da potječe iz obitelji koja nije religiozna i kao takva nije prakticirala vjeru.
‘Nakon što sam im otkrio svoje planove, moji su roditelji postali jako sumnjičavi. Za njih je to bilo nešto novo kao i za mene. Moja je majka rimokatolkinja, a otac pravoslavac, koji je radio u nekadašnjoj ‘miliciji’, pa je bilo teško i zamisliti da bi se netko iz te obitelji mogao i odlučiti za taj poziv. I meni osobno, ali čudni su putovi Gospodnji’, govori nam don Slaviša koji je kršćansku vjeru otkrio i prihvatio u 15.-toj godini života kada je naknadno primio sakramente krštenja, pričesti i krizme. Tada je počeo redovito ići na svete mise, postao je ministrant i često išao na hodočašća.
‘U druženju sa mlađim svećenicima osjetio sam Božji poziv. U dvadeset i prvoj godini odlučio sam upisati teologiju u Sarajevu, a i ni sam nisam bio siguran da ću je završiti i postati to što jesam. Put je bio dug i trnovit tako da je bilo daleko razmišljati što i kako će stvari ići do kraja’, kaže don Slaviša.
U njegove životne ciljeve sumnjali su mnogi, a oni koji su mu pomogli da ustraje na tom putu, bio je sam Bog, obitelj i prijatelji. Za svećenika je zaređen 8. srpnja 2006. godine u Sarajevskoj katedrali, a sutradan slavio je svoju mladu misu u rodnoj župi Crkvica u Zenici.
Život u maloj župi
Danas don Slaviša djeluje kao svećenik i župnik u maloj povratničkoj župi Deževice koja se nalazi između Fojnice i Kreševa u Srednjoj Bosni.
‘Ovdje je uglavnom stariji živalj, nema mladih, vjeronauka i škole, ali ima drugog prostora kako bi se čovjek ostvario i ispunio. Budući da je župa u proteklom ratu stradala posvetio sam se njenoj duhovnoj i materijalnoj obnovi’, kaže don Slaviša, koji svaki put kada mu vrijeme i prilike dopuste, posjećuje brojne prijatelje i na taj način širi priču o župi i svetištu u sklopu župe pod nazivom Voda sv. Jakova gdje se ljudi okupljaju na mlade nedjelje u velikom broju iz raznih krajeva Srednje Bosne, a i šire koji su čuli za svetište. Voda se časti kao čudotvorna po zagovoru sv. Jakova i ljudi se rado umivaju i nose je u bocama svojim kućama.
‘Veliki broj mladih ljudi danas dolazi na svetište i to pješice što je jako lijepo vidjeti, a pogotovo u današnje vrijeme kada se mladi sve više udaljuju od crkve. Mladi svećenici uvijek mogu bolje i više učiniti kako bi privukli mase, ali im se ne daje dovoljno mjesta ni prostora, ili ih se šalje u zabačena mjesta gdje se često gubi volja za radom, pa se događaju možda i duhovni i psihički slomovi pojedinaca. Ali taj sud prepuštam Bogu’, ističe don Slaviša, koji za sebe voli reći da je svjetovni svećenik.
Prati modne trendove
Iako nije ostvario san da postane modni dizajner, ovaj mladi svećenik i dalje prati modne trendove. Voli paziti na svoj izgled, a smatra da bi na to trebali paziti svi svećenici budući da, prema njegovim riječima, često znaju odbiti ljude zbog lošeg izgleda ili lošeg odnosa, posebno prema mladima.
‘Danas kada se mladi u crkvama na prste mogu prebrojati, mora se činiti sve kako bi ih se privuklo. Danas mnogi doživljavaju svećenike na iskrivljen i pogrešan način, kao neke rogonje i one koji plaše svijet sa paklom. Istina uvijek ima pojedinaca zbog kojih svi budu na tapeti, al ne treba stvari generalizirati.
Mi smo poslani za narod i iz naroda smo uzeti. Zato naš rad i djelovanje treba biti usmjereno prema ljudima i za ljude, a ne da bježimo od njih. Istina da se naš život treba razlikovati od života običnih ljudi, ali to je nekada jako teško, jer način života koji živimo je postao moderan i zahtjeva od nas da se prilagodimo koliko je moguće sadašnjem trenutku’, naglašava ovaj neobični svećenik koji tvrdi da mu je svećenička halja ipak draža od bilo koje poznate modne marke.
Datum objave: 22.07.2014.
